Razgovor s Erniem Wattsom povodom nastupa s Jazz orkestrom HRT-a

Razgovor s Erniem Wattsom povodom nastupa s Jazz orkestrom HRT-a
Datum objave:
21.09.2014.
Ernie Watts
Ernie Watts, američki jazz saksofonist i skladatelj koji će uz Jazz orkestar HRT-a 1. listopada nastupiti u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti

Na konferenciji za novinare održanoj 18. rujna u Muzeju Mimara u Zagrebu, najavljena je nova sezona glazbenih ansabala Hrvatske radiotelevizije, među ostalima i Jazz orkestra HRT-a. Od ove sezone Orkestar će većinu koncerata održati u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Na prvom ovosezonskom koncertu Orkestrom će ravnati njegov stalni šef-dirigent Saša Nestorović a kao gost će se pridružiti slavni američki saksofonist i skladatelj Ernie Watts. Na programu pod nazivom »Saxophone Legacy« bit će big band aranžmani Wattsovih, ali i skladbi drugih slavnih saksofonista poput Boba Berga i Dona Menze, kao i jedna nedavno preminulog čuvenog kontrabasista Charliea Hadena, vođe Quarteta West kojeg je Watts bio stalnim članom od osnutka do prestanka rada. Taj je kvartet godinama bio proglašavan najboljim jazz sastavom na svijetu.
Kako su vam sviranje u jazz orkestrima i suradnja s njihovim legendarnim vođama pomogli u vašem stvaralaštvu?
- Sviranje sa svim tim big bandovima za mene je bila velika škola. To je još uvijek škola za mene. Svake večeri prolazim školovanje. To je nešto što radiš ako si glazbenik. Kad imaš nastupe radiš ono što netko traži od tebe. Pozove li te netko da sviraš u njegovom big bandu prihvatiš i poneseš svoju flautu i klarinet i sviraš u big bandu. Pozove li te netko da sviraš u malom sastavu sviraš u malom sastavu. Pozove li te netko da sviraš u orkestru sviraš u orkestru.
Korak prema kreativnosti
Svirajući s Buddyjem Richom puno sam naučio o glazbenom poslu, pripremama i vođenjima turneja. Svirajući s Oliverom Nelsonom puno sam naučio o harmonijama i njegovom načinu skladanja. O harmonijama sam puno naučio i od Geralda Wilsona. Dvadeset sam godina svirao u Tonight Show Bandu koji je bio televizijski orkestar. To je bilo poput pohađanja praktične nastave jer su u tom orkestru svirali sjajni glazbenici, među ostalima trubači Snooky Young i Conte Cadoli, pijanist Ross Tompkins, bubnjar Ed Shaughnessy. Izvrstan orkestar. Učio sam svakodnevno svirajući s njima. Bilo je dovoljno da budem među njima.
Jeste li slična iskustva stjecali svirajući s Frankom Zappom?
- Svakako. Svirajući s njim, od 1970. do 1974., sudjelovao sam u snimanju albuma »The Grand Wazoo«, često sam snimao s njim i Los Angeles Philharmonic Orchestrom kojim je ravnao Zubin Mehta, a također smo snimili puno jazz glazbe s njim, Georgeom Dukeom i Johnom Guerinom. Bilo je sjajno svirati na snimanju prvog albuma što ga je Jean-Luc Ponty objavio u SAD-u. To je album »King Kong« za koji smo snimili skladbe Franka Zappe.
Poput Zappe i vi ste stvoriti vlastiti glazbeni jezik. Kako ste to ostvarili?
- Kao šesnaestogodišnjak želio sam biti najbolji. Uvijek se sve svodi na suparništvo, posebice u Sjedinjenim Američkim Državama. Kad se nalazite u takvom okružju, tako se ponašate. Ne znate drukčije. Na taj način stasate. Govore vam da morate biti prvi, bolji od drugih. U određenom razdoblju života shvatite da ne postoji bolje, da glazba nije atletsko natjecanje nego umjetnička forma. Kad to shvatite zahvaljujući osobnom iskustvu, kad to osjetite, spremni ste za sljedeći korak koji vodi prema kreativnosti. Svi prolazimo kroz te faze. Svi imamo ta poglavlja u našim životima, posebice u zapadnjačkoj kulturi. Kad počinjete sve je u supraništvu, a kad dođete do određene razine shvatite da postizanje vlastitog izraza nije stvar suparništva. Kad dosegndete sljedeću razinu zapjevat ćete vlastitu pjesmu, a svatko ima pravo pjevati svoju pjesmu. Svako vrednovanje toga je subjektivno. Jedina razlika, jedino razdvajanje dobre i loše glazbe ovisi o slušatelju. Ako ja mislim da je nešto loše tad je to loše, jer za mene je loše. Ako mislim da je dobro, dobro je, jer za mene je dobro. To ovisi o tome kako ja to osjećam. Trebamo prestati osuđivati ono što netko radi, bez obziraje li to dobro ili loše, od čega se sastoji, kako utječe na ljude. Treba ljudima dozvoliti da budu ono što uistinu jesu. Sve se neprestano mijenja. Sutra ništa neće biti isto.
Drukčija vrsta energije
Neke od vaših izvedbi doimaju se posve jednostvanima, posebice kad svirate balade. Kako ste uspjeli ostvariti tu razinu umjetnosti?
- Teško je zvučati da se doima jednostavnim. Dobra analogija je sastav Milesa Davisa iz pedesetih, s Johnom Coltraneom, Jimmyjem Cobbom ili Phillyjem Joeom Jonesom, Paulom Chambersom i Wyntonom Kellyjem ili Redom Garlandom. Slušaš li izvedbe tog sastava ustanovit ćeš da Miles Davis svira tek nekoliko nota i to je predivno, a John Coltrane svira puno, puno, puno nota i to je također predivno. Nije važno koliko nota netko svira nego njihova jasnoća, uvjerljivost načina na koji su odsvirane. Većina poistovjećuje jednostavnost s malim brojem odsviranih nota i zato vole Jima Halla i Cheta Bakera, ali to je samo jedan pogled na takav pristup. Slušate li Johna Coltranea čujete ljepotu u jednostavnim melodijama koje možete otpjevati. Ljudi volje određene umjetnike zato što mogu pjevati uz njihovo sviranje. Zbog toga se dobro osjećaju. Također, kad slušamo Johna Coltranea osjetimo koliko je dubok, prvobitan, nematerijalan, predivan na prirodnoj razini, na razini koja potječe od početka Zemlje. To je iskonska glazba. Slušaš li Coltranea, sve te note, sve te zvukove, sve što se događa, čut ćeš ljepotu koja dolazi iz toga i koja je vrlo duboka. Sve je u načinu na koji slušamo.
Cijeli život sviram saksofon. Vježbam ga i sviram više od pedeset godina, i to svaki dan, osim kad sam u zrakoplovu jer nije dozvoljeno. To je drukčije od nekoga tko ima stalno zaposlenje, odlazi na posao, obavlja ga, odlazi s posla, kupi bocu vina, ode kući, jede, sjedi i sluša Stana Getza ili Dianu Krall jer želi slušati nešto što je primjereno njegovom ukusu, posebice kad je umoran. Ljudi slušaju umornu glazbu zato što su umorni. Ali kad slušate Coltranea to vas puni energijom. Kad sam umoran slušam Coltranea i vičem: "Yea!" Kad čujem tu glazba ona mi znači nešto drugo nego nekome kome je to samo hobi. Glazba za mene ima drukčije značenje.
Zašto tijekom svirke volite provocirati glazbenike iz sastava, pozivati ih na dijaloge?
- Zato jer to svakoga razbuđuje.
Ma nije samo radi toga.
- Razbuđuje glazbenike, razbuđuje publiku i vodi sve na drugu razinu. Kad napravite nešto što nitko ne očekuje stvara se drukčija vrsta energije. Volimo stvarati različite vrste energije. Volimo se zabavljati. To je igra.
Moć glazbe
To pobuđuje pomisao da glazba ima iscjeliteljsku moć. Može li ju imati?
- Da, ima ju. Neki tvrde da to ima veze s vibracijama. Neki to znaju, kao što znaju za učinkovitost narodne medicine, ljekovitog bilja. Samo pogledom na osobu mogu spoznati o kojoj se bolesti radi i odmah znaju koje će bilje pomoći u izlječenju. Od tog bilja sprave čaj, osoba ga popije i izliječi se. Isto je s glazbom iako ljudi toga nisu svjesni. Pogledaš li nekoga možeš zaključiti kako se osjeća i odrediti vibraciju ili zvuk koji će promijeniti raspoloženje te osobe. To je moć glazbe. Šamani znaju kako se to radi. Indijski učitelji znaju kako se to radi. Neki jazz glazbenici znaju kako se to radi.
Svirate li zato blues za kraj?
- Da. Svi vole blues. Uvijek sviramo taj luđački blues, a tijekom izvedbe ostvarujemo međuigre od čega dodatno poludimo, podjetinjimo. Tako privedemo koncert svršetku i svi su sretni. Blues je iznimno duboka glazba. Svi veliki improvizatori jazz glazbe sjajni su svirači bluesa. Coltrane je stasao na bluesu, Thelonious Monk također, Miles Davis. Svi veliki svirači bili su doboko uronjeni u blues. Blues se osjeća u glazbi Ornettea Colemana, kao i u glazbi Charliea Parkera i Cannonballa Adderleya. Adderley je bio blues umjetnik, izvrstan svirač bluesa. To dolazi iz crkve.
Snažno se osjećao i u izvedbama glazbenika koji su snimali za legendarnu izdavačku kuću Motown, a vi ste bili jedan od njih. Što je sviranje s autentičnim Motown glazbenicima značilo za vaše stvaralaštvo?
- Kad sam 1968. napustio orkestar Buddyja Richa i preselio u L.A., Motown je preselio iz Detroita u L.A. Odmah sam počeo svirati u svim tim puhačkim sekcijama skupina i glazbenika kao što su bili Temptations, Marvin Gaye, The Jackson 5, Dianna Ross i drugima. Svi prolazimo kroz razne faze u našim životima. Bila je to dobra faza. Uživao sam u toj glazbi. Bila je to sjajna glazba. Iznjedrila je neke od meni omiljenih skladbi. Bilo je to divno iskustvo, važno u mojem glazbenom razvoju, ali kao glazbenik neprestano moraš napredovati, kretati se naprijed, učiti. Ono što si činio prije dvadeset godina nećeš činiti danas. Zahvaljući suradnji s Motown glazbenicima puno sam načio o glazbenom poslu i usavršio sam vještinu sviranja raznih glazbala: pikolo flaute, alto flaute, bas flaute, klarineta, bas klarineta, engleskog roga, oboe...
Oboe?
- Da, studirao sam obou na školi Berklee. Svako glazbalo ima lijep zvuk. Svako zahtijeva cjeloživotno učenje.

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 21. rujna 2014.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja