Ozone Continuum / Henry Radanović

Glazba s osjećajem za lijepo i smislom za umjetnost

Datum objave:
11.04.2011.
Autor:
Davor Hrvoj
Henry Radanović: »Ozone Continuum«, Dallas Records

Glazba s osjećajem za lijepo i smislom za umjetnost

Nakon hvaljenog albuma »Long Distance« (Dallas Records) iz 2006., riječki kontrabasist, bas gitarist i gitarist, višestruki dobitnik strukovnih nagrada Porin i Status za jazz i pop-rock glazbu, Henry Radanović je objavio svoj drugi kompakt disk. I ovaj je stilski raznolik, od izvedbi fusion karaktera do boperskih paljevina uz diskretne povremene intervencije elektronskog zvuka koji se primjereno stapa s dominantnijim akustičkim. No, svima je zajednički ugođaj koji odaje Radanovićevu osobnost, karakter smirene, nježne, osjećajne, produhovljene osobe. Primjereno tom stavu i aranžmani su mekani s blagim dinamičkim prijelazima, bez ekstravagancija i težnje za atraktivnošću, bez želje za isticanjem i stavljanjem vlastitog sviračkog umijeća u prvi plan.
Uzvišeno nadahnuće
Radanović je na album uvrstio četiri stilski raznolika standarda i pet vlastitih skladbi: »Ozone Continuum«, »Chiarra«, »As She Says«, »So Far« i »Nadir«. O tome kako su nastale rekao je u razgovoru što smo ga vodili prigodom objavljivanja albuma: »Svakodnevno vježbajući javljaju mi se neke fraze i fragmenti koje se kasnijom doradom pretvaraju u glazbene rečenice i dobivaju formu. Nema posebnog pravila u skladanju, osim što je važno biti koncentriran i usredotočen na upijanje »uzvišenog nadahnuća«. U mojim skladbama bitna mi je melodija, ali i harmonija koja ju prati i podupire. Naravno da sam kao instrumentalist i autor podložan utjecajima sa svih strana, no nastojim u tome ne pretjerati. Nastojim težiti originalnosti i jednostavnosti, a to je danas u glazbi problematično. Svoju glazbu bih okarakterizirao kao »ugodnu« što god to značilo.« Ugodno je prava riječ za Radanovićev istup koja ne slijedi trendove. Naime, njegova glazba nije agresivna, ne traži ruke u zraku i alkohol u krvi da bi se u njoj uživalo. Potreban je tek osjećaj za lijepo, smisao za umjetnost, otvorenost duha i strpljivost u višestrukom preslušavanju što donosi otkrivanje skrivenih glazbenih finesa.
U izboru ostalih djela iskazao je svestranost i širinu glazbenih interesa. Osim jazz standarda »All The Things You Are« i »Caravan« s prijateljima se upustio u improvizacije skladbi koje su nastale u posve drukčijem glazbenom okružju: »Laura« Arsena Dedića i »Nowhere Man« Johna Lennona i Paula McCartneya. »Te se skladbe dobro nadovezuju na moje autorske tako da cijela ploča ima logičan tijek. Često ih izvodim na koncertima jer su pogodne za improvizaciju i mogu se lako aranžirati za razne formacije, ali ipak smatram da smo ih odsvirali na svoj način.«
Bez nasnimavanja
Na vlastiti način, čisto i prozračno, odsvirao ih je uz stalne suradnike, bubnjara Branimira Gazdika i u većini izvedbi klavijaturista Ivana Popeskića, afirmirane glazbenike na hrvatskoj jazz sceni koji, poput njega, dolaze iz liburnijskoga jazz kruga. »Na svu sreću ta je scena prepuna talenata čije vrijeme tek dolazi«, izjavio je Radanović. U nekim izvedbama pridružuju im se, također dugogodišnji suradnici: gitarist Darko Jurković Charlie koji dolazi iz istoga miljea, te zagrebački pijanist Matija Dedić koji se tom miljeu odavno priklonio surađujući s glazbenicima koji mu pripadaju rođenjem i mjestom boravka. »S Matijom volim svirati jer je nesebičan u glazbi i svojim muziciranjem otvara mnogo prostora suradnicima da se izraze i komuniciraju na visokoj glazbenoj razini«, rekao je. »Charlie ima fantastičnu tehniku sviranja i velik je poznavatelj bebopa i mainstream jazza što odgovara našim zajedničkim izvedbama. Obojica mi odgovaraju svatko na svoj način, a u sve su se odlično uklopili Ivan Popeskić i Brane Gazdik. Posebno me raduje što smo najveći dio albuma snimili odjednom, bez nasnimavanja, a to ne bi bilo moguće bez sjajnih suradnika.«
Za izvedbu autorske balade »As She Says« kao suradnika je pozvao cijenjenog talijanskog bandoneonista Danielea di Bonaventuru. »Bandoneon je čarobno glazbalo, posebice kad ga svira Daniele. Bolje nisam mogao ni zamisliti! Odlično se uklopio u tu skladbu i to posredstvom mog prijatelja Ante Gela.«
Skladanje uz gitaru
Iako je karijeru započeo kao bas gitarist, Radanović se u jednom razdoblju posvetio kontrabasu koji je jednako dobro savladao i koji uz nju svira i na ovom albumu. U nekim izvedbama, posebice onima nježnijeg karaktera, u ruke je uzeo i akustičnu gitaru kojom lijepo ocrtava ugođaj i donosi boje. »Kontrabas predstavlja logičan izbor zbog senzibiliteta mojih autorskih skladbi i jazz standarda koje sviramo, uopće cijelog zvuka novog CD-a«, rekao je. »Svako glazbalo je posebno na svoj način, a kontrabas daje novu dimenziju mojem bavljenju glazbom. Početi svirati kontrabas koji me intenzivnije povezuje s jazzom, nakon toliko godina provedenih uz električni bas, za mene je bio pravi izazov. Bas gitaru sviram često, kako u studiju, tako i na koncertima, a kontrabas je primjereniji za jazz i slične stilove. Ipak najsretniji sam kad mogu svirati oba glazbala, jer su mi podjednako dragi. Povremeno sviram i gitaru jer na njoj skladam većinu skladbi. Preglednija je od basa što se tiče razumijevanja harmonije i kompozicije, ali nisam neki gitarist, čak se pomalo i sramim svojeg sviranja gitare, pogotovo pred prijateljima gitaristima. Ona mi ipak služi uglavnom za skladanje.«
(Preuzeto iz Novog lista od8. studenog 2009.)


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja