Live in Tuzla / Ladislav Fidri

Upečatljiv glazbeni doživljaj

Datum objave:
03.07.2009.
Autor:
Dinko Husadžić Sansky

Nedavno sam, razgovarajući s jednim znanim zagrebačkim jazz bubnjarem, čuo kako Steve Gadd, osebujni američki bubnjar, čovjek nemjerljive jazzističke biografije (volim dometnuti kako svira i na sjajnom nedavno objavljenom albumu Ratka Zjače "Continental Talk"), bijaše nekom zgodom zapitan - kako se drži groove? A on je odgovorio - "sviraš, a ako je dobro, nemoj ništa mijenjati!"
Taj groove, taj jazzistički "zlatni gral", nije lako pronaći. Neki se, istina, rode s njim, a neki prožive ovozemaljski život vječito tragajući. Oni sretnici, pojedinci, ili cijeli bandovi, koji su to uspjeli, i kojima svirka ide tako dobro da ne treba ništa mijenjati, imaju "ono nešto", riječima neobjašnjivo, ali dušom i svim osjetilima prepoznatljivo od prvog trenutka kad čujete njihovu glazbu.
Pijanist Sinan Alimanović, trubač / krilničar Ladislav Fidri, kontrabasist Dinko Šimunović i bubnjar Ratko Divjak već su odavno pronašli svoj zlatni gral, a live nastup (ključna stavka za pojmiti "ono nešto" u jazz glazbi!) u Tuzli, zabilježen je na CD-u "Live in Tuzla" i objavljen 2009. kod izdavača "Bosanska riječ".
To nije samo dokument jednog koncerta, već zabilješka vremena u kojemu živimo i potvrda da jazz živi na ovim prostorima, i to onaj istinski jazz na kojemu su odrastale generacije, bez izleta u možebitno teško razumljive eksperimente.
To je stari dobri be-bop, cool, hard-bop; u najboljoj tradiciji škole jednog Billa Evansa ispod čijeg kaputa su se mnogi sklonili od teška vremena i izašli bogatiji za spoznaju jazza. Evans će kod sebe stilski umiriti "živčanu razigranost" npr. jednog Arta Tatuma, od Milesa Davisa će napraviti Milesa Davisa, stvorit će osebujnost pijanističkog stila, prepoznatljivog i vrijednog, a taj njegov svjetonazor u nekim će segmentima usvojiti i Sinan Alimanović; njegovu poetiku i fraziranje, njegov profesionalni odnos spram glazbe i to na tako kvalitetan način da bih atmosferu, ili ako hoćete, taj groove albuma "Live in Tuzla" smjelo prispodobio Milesovom "Kind of Blue" (iako Milesov album nije koncertni!).
Pri tomu mislim, s jedne strane, na emociju i uvjerenost u kvalitetu tog pronađenog "zlatnog grala", iz kojeg će se Alimanović / Fidri Quartet napiti osebujne inspiracije, a onda tu dragocjenu tekućinu podijeliti sa žednom tuzlanskom publikom, a i sa svima nama, koji smo došli do CD-a. S druge strane, mislim i na tehničku virtuoznost, na visoko postavljena i ostvarena očekivanja, u najboljoj baštini Blue Note izdanja, kako bi rekao profesor Zlatan Mujkić.
"Live in Tuzla" pokazuje da su Fidri i Alimanović solisti koji se godinama poznaju i komuniciraju vrlo ujednačeno, uvijek stvarajući prostor za međuigru glazbala (što ju i ovakva ritam sekcija omogućava!), koja, ta njihova glazbala, tek u specifičnim uvjetima live nastupa dolaze na svoje u potpunosti.
Istina, Sinan ovdje ima dodatno breme - a to je "Bosnia Groove", njegov dvostruki CD iz 2007. godine, koji je antologijski, možda i najznačajniji jazz uradak s bosanskog prostora. Neograničeni jazz kredit jazzoljubaca, koji je tim albumom ostvario, Alimanović (ali i Fidri, koji također sudjeluje na "Bosnia groove", i to sam financirajući putovanja na relaciji Zagreb - Sarajevo, kako bi snimao i dao nemjerljiv doprinos, pa i svojom autorskom skladbom "Song for Dizzy"!) mora opravdati albumom "Live in Tuzla". Ali i ono što također slušam ovih dana, Sinanovu live snimku iz sarajevskog "Doma mladih", u formi trija, sa Šimunovićem i Divjakom, a koju će uskoro objaviti švedski nakladnik; samo potvrđuje tu intenciju i kreditnu solventnost.
Tuzlanski koncert je odličan i značajan jednako ili ništa manje kao i album "Bosnia Groove". Na "Bosnia Groove" Alimanović se vješto jazzistički igra s bosanskom tradicijskom pjesmom ("Snijeg pade na behar na voće", "Kraj tanana šadrvana" i "Bentbaša"), ali i znalački sviranim jazz standardima, dok se na "Live in Tuzla" opredijelio isključivo za standarde, poput Jacksonove "Bag's Groove", ili besmrtne "Body and Soul", gdje će Fidri otići korak dalje u puhačkom istraživanju, u odnosu na zanimljivu tenor snimku Colemana Hawkinsa iz 1939. godine.
Youngova "Stela By Starlight" uvijek je zanimljiva na nastupima ovakvog tipa, publika je voli. Čuje se ta interakcija, na jednom mjestu netko dovikne - "bravo, majstore, glavni si!" Ili – "odlično, bravo" itd... a zveket čaša i poneki prigušeni razgovor ili komentar, neka škripa stolca, nečiji pardon, kako bi konobar potočio piće, samo dodatno albumu daje uvjerljivost tipa live jazza zabilježenog na "Jazz at the Pawnshop" Arnea Domnerusa.
"All The Things You Are", intrigantnog kontrabas-pijano uvoda, daje lijepa prisjećanja na albume uz koje smo jazzistički odrastali: iznimno cijenjenu izvedbu te skladbe na "Jazz at Massey Hall", a i izvedbu Keitha Jarretta na albumu "Standards vol. 1" iz 1983. godine.
"Here's That Rainy Day", skladba Jimmyja Van Heusena, svojedobno skladana za jedan broadwayski musical, a kasnije su je uvjerljivo izvodili Brubeck, Evans i Oscar Peterson, započinje vrlo liričnim zvukom Fidrijeve krilnice, band upada lagano, spontano, gotovo nježno, u duhu Fidrijeva nedavno objavljenog albuma "Memories", na kojemu svira jazz balade.
Zajedničko svim ovim standardima je upečatljiv doživljaj materijala, ali i već taj spomenuti be-bop zvuk, prava baština svevremenskog jazza, odličan timing, Fidrijeva osebujna puhačka fraza, a nije nevažno kazati kako je Alimanović često bio sklon "skidati" saksofonističke partiture Charlia Parkera. Sinan je čovjek kojemu su sinkope igračke, i to je odlično. A možda zahvaljujući Parkeru posjeduje tu, pijanistu jako bitnu puhačku frazu. Stoga njegov klavir zvuči iskreno, poletno i definirano. I precizno, unatoč svim mogućim jazzističkim improvizatorskim slobodama.
CD "Live in Tuzla" ima i dodatak, gdje Sinan u formi trija, sa Šimunovićem i Divjakom, izvodi još dva krasna standarda, Milesove "Solar" i "Nardis", skladbe kojima niti Matija Dedić nije odolio, te je svoje viđenje "Solar" stavio na album "Visiting Bruxeless", a "Nardis" na najnoviji uradak, dvostruki CD "From the Beginning". Spominjem to jer je zanimljivo kako dva različita pijanista vide ove skladbe, svaki na svoj način.
Fidrijev novi CD "Memories" i ovaj s Alimanovićem, o kojem upravo čitate, imaju i sličnosti i razlika, ali ću ponoviti ono što rekoh u zaključku recenzije Fidrijeva albuma: "Memories" i "Live in Tuzla" dva su CD-a na kojima u ovoj tekućoj godini Fidri pokazuje tko je "gazda" sa svojim glazbalom na ovim prostorima."
Još bih dodao riječi Saše Nestorovića, iznimnog hrvatskog saksofonista, s kojima sam nedavno razgovarao vezano za moju knjigu "Pogled na jazz", a koji i sam surađuje na Fidrijevu CD-u: "...valjalo je istaknuti još pravu refleksiju patnje, nazovimo je 'blues', ili već nekako, "Memories"... hoću reći koliko je težak, gotovo nemoguć put ovakvog glazbenika kakav je Ladislav Fidri, u okolini koja ga ponekad ignorira i zapostavlja (puno ga više cijene i pozivaju svirati u Njemačkoj, Madžarskoj, Bosni i Hercegovini...); a kad god sam svirao s njim u kvintetu (oko 20-tak koncerata, u vrijeme "Morning Star" albuma) to je bilo izvanserijsko, pravo pošteno jazz iskustvo predanog muziciranja bez histrionskih poremećaja, preuveličanih ega... Uglavnom, Fidri je JEDINI muzičar iz te generacije, uz Glojnarića, koji je otvoren za sve stilove modernog jazza i uz kojeg je moguće ostvariti jazzističko povjerenje i SLOBODNIM izrazom biti TU i DANAS, komunicirati sa sadašnjošću, što i jest smisao glazbe kao govora zvuka..."
Vjerujem da Sinan dijeli Sašino razmišljanje. Tim prije što je i sa svojim glazbalom Sinan izniman autoritet. Stoga neću o biografijama, koje su više nego prava riznica. Koga više zanima, pronaći će ih na webu. Netko će možda zamijetiti i da ne spominjem Sinanov rad s Indexima, ali uz puno poštovanje tog rada i značaja Indexa na ovim prostorima, Sinanovo jazzističko poslanje možda je bitnije. Za jazz svakako, ali i općenito za glazbu kao kulturnu činjenicu.
Snimiti albume poput "Bosnia groove" ili "Live in Tuzla" mogu rijetki. Bosanski jazz ima snažnog igrača koji ide rame uz rame svjetskom poimanju jazz pianista, hoćete li prauzora poput Evansa, pa do Kennyja Barrona, Tommyja Flanagana, Wintona Kellyja, Keitha Jarretta… Teško je reći što mu bolje leži, kvartet s Fidrijem ili forma trija.
Kakogod, vrijedi čuti "Live in Tuzla", uživati u jazz kreaciji koja je nastajala na licu mjesta, u tuzlanskom "The Goat" jazz klubu. Vrijedi pohvaliti i neobičan dizajn covera (potpisuju ga Edin Pašić i Ajla Kurtović-Pašić!), te i sam šlag koji ide na kraju. To je ritam sekcija - Dinko Šimunović, mlađi, ali nimalo slabiji glazbenik u odnosu na kolege. Znalački je iskoristio prostor za solo dionice, koji su mu Alimanović i Fidri nesebično otvarali, i Ratko Divjak, bubnjar koji "stalno svira", uvijek ga se čuje, ispunjava cijeli prostor zvukom koji daje stabilnu podlogu ostalima. Nije egzibicionist, ali je uvijek čujan, i to je kvaliteta.
"Live in Tuzla" solidan je zapis jednog koncerta koji ne mora imati toliko značenje za jazz klub gdje je sniman, ali ima ogromno značenje za jazz Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske. Svi kojima u životu jazz nešto znači, morali bi ovaj uradak imati doma - u svojem CD-playeru.

(Preuzeto s web portala barikada.com)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja