Mak Murtić o festivalu Jazz.hr/jesen

Mak Murtić o festivalu Jazz.hr/jesen
Datum objave:
13.12.2019.

Mak Murtić o festivalu Jazz.hr/jesen: Koncert Edmara Castanede bio je i glazbeno inspirativan i intenzivan

Multiinstrumentalist i skladatelj Mak Murtić na proteklom festivalu Jazz.hr/jesen bio je ambasador koncerta harfista Edmara Castanede. Mak je glazbenik svjetskog kalibra, svoje dvadesete proveo je u Londonu na studiju glazbe, jedan je od osnivača Mimika Orkestra, a u kratkom intervjuu za Jazz.hr otkrio nam je podazinu karijere, planove, ali i dojmove s festivala Jazz.hr/jesen.

- Ambasador ste koncerta Edmara Castanede na festivalu Jazz.hr/jesen. Kakvi su vam dojmovi s koncerta i jeste li se družili s njim?

Koncert Edmara Castanede bio je i glazbeno inspirativan i intenzivan. Njegovo korištenje specifičnog instrumenta - harfe - na potpuno jedinstven način dao je dojam glazbene uzvišenosti. Uz tehničke zanimljivosti, zvuk instrumenta i koncepcija samog koncerta bili su "po mojem ukusu" - ostaci glazbenog naslijeđa Juzne Amerike i Mediterana povezani sa utjecajima suvremenog i klasičnog jazza i estetike koju bih najbliže opisao kao spiritualne. Kasnije smo Davor Hrvoj, Lovorka Sršen, Edmar Castaneda i ja otišli na večeru i piće u MUO te imali dugi razgovor kako o glazbi, kulturnim naslijeđima, tako i o drugim aspektima kultura, instrumentima i slično.

- Da možete složiti program festivala Jazz.hr, koga biste od svjetskih glazbenika pozvali u goste u Zagreb i zašto?

Trenutno mislim da kod nas još nije u tolikoj mjeri prepoznata (iako je publici relativno poznata) Londonska jazz eksplozija, pa bih svakako neke od tih sastava i autora volio da se dovedu ovdje. Predstavnik jedne struje je klasični klarinetist koji je isprva postao jazz saksofonist, a onda ga je zainteresirala folkorna glazba kariba, tj. njegovo naslijeđe, i elektronika. Radi se o Shabaki Hutchingsu i njegovim sastavima Sons of Kemet, Comet is Coming ili Shabaka and the Ancestors. Od te struje interesantni su i moji kolege Nubya Garcia, Theon Cross (inače nekadašnji članovi Mimika orkestra). S druge strane linije, nalazi se kontemplativniji jazz Londona, pa tu imamo divan duo Kit Downs & Tom Challenger. Bilo koji projekt Kit Downsa (orgulje, glasovir) i Tom Challengera (saksofon, klarinet) je jako interesantan. Od američkih glazbenika interesantan mi je Ben Wendel, a od armensko - američkih Tigran Hamasyan.

- Surađujete s brojnim kolegama, a najpoznatiji projekt vam je Mimika orkestar. Koja je priča iza sastava i kakvi su vam planovi za budućnost?

Mimika Orkestar je nastao 2010. godine u Londonu, te smo izdali tri albuma (From Scratch to Structure, A Place Glowing a Brilliant Red i Divinities of the Earth and the Waters). Ansambl se ponaša kao svojevrsna glazbeno scenska trupa te se sastoji od 16 do 21 glazbenika i dva vokala. Glavni vokal od početaka ansambla je Maja Rivić, a ja skladam i dirigiram (iako smo znali imati i goste skladatelje i otvorene platforme, te goste glazbenike..). Mimika Orkestar je tri puta nastupio na London Jazz Festivalu, te na raznim drugim festivalima u Engleskoj i internacionalno. Trenutno se glavna trupa benda nalazi u Zagrebu, gdje već 3 godine nastupamo i radimo na novom materijalu. Albumi, tj glazbeno scenski nastupi Mimika orkestra smišljeni su kao koncepcijske suite; posljednji se bavio pogrebnom ceremonijom smještenom u zabačeni kutak poganskog Balkana, slijedeći se nalazi na Mediteranu, te će najvjerojatnije imati premijeru na proljeće 2020. U međuvremenu nastupamo klupski i koncertno. Prije proljeća spremamo i par zanimljivih suradnji i gostovanja.

- Kakvu razliku vidite u nastupima pred hrvatskom ili publikom u Londonu?

To je jako često pitanje na intervjuima na koje je jako teško dati smislen odgovor. Mislim da je publika i tu i u Londonu slična u smislu činjenice da sve više mladih dolazi na jazz i srodne stilove glazbe, da ih poglavito interesira živa glazba (iako se ne klone od elektronicke). Čini mi se da su sami glazbenici postali svugdje otvoreniji i da više istražuju te alternativne međuprostore, koji sve više ulaze u nekakav mali, ali vrijedan mainstream. Publika je entuzijastična i srčana svugdje i to je divno. Mislim da je kod nas jednostavno malo drugačija scena, drugačiji je glazbeni izričaj pa je možda i demografija malo drugačija, tj da su interesne skupine malo drugačije, ali živimo u sve globalnijem svijetu pa su nam i znanja i neznanja vrlo slična po svuda, odakle god dolazili, stoga se i publika slicđčno ponaša, slično reagira itd. Moram možda napomenuti da je u Engleskoj generalno veći interes za kulturna naslijeđa iz raznih krajeva nego kod nas (iako i tu vidim velike promjene) pa je i projekt poput Mimike bio neki logičan nastavak inspiracije izlazaka u Londonu (gdje sam i sam čuo puno više folklorne glazbe iz naših područja u živom, aktivnom smislu nego ovdje, gdje mi se nekad čini da takva glazba postoji kao muzejski primjerak).

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja