Razgovor s Ivanom Kapecom

Razgovor s Ivanom Kapecom
Datum objave:
11.07.2019.

Foto Vesna Zednik

 

Razgovor sa skladateljem, gitaristom i vođom malih sastava Ivanom Kapecom


Sunrise Sessions

 

Puno se još toga treba dogoditi da bismo mogli reći kako se čvrsto formirala “nova” zagrebačka ili hrvatska scena

 

Razgovarao Vid Jeraj
 

Ivan Kapec svakako je predstavnik srednjeg puta na domaćoj glazbenoj sceni, budući da je javni profil vrlo prepoznatljiv, kao studijski i pop-glazbenik koji svoje radove uglavnom predstavlja izvan oficijelnog izdavaštva. Podjednako “doma” u elektronici, kao i na sessionima gdje se štambiljaju jazz standardi, predstavio se i kao skladatelj glazbe za big band. Uključen je u posljednje vrijeme i kao kustos Sunrise Sessionsa u Kulturnom centru Mesnička koji pružaju idiomatski otklon u sferu improvizirane glazbe. Budući da se Zagreb kao osnovno područje njegovog rada djelomično i reurbanizirao posljednjih godina, postavili smo mu nekoliko neformatiranih pitanja.

Član si sastava Kozmodrum koji je objavio već svoju drugu ploču. Kako je svirati kompozicije Janka Novoselića i je li lijepo raditi s tim bendom?

Glazbenici koji sviraju u Kozmodrumu već su prije surađivali kroz bendove Tobogan, Hologram, Capisconne, a kasnije i kroz Sunrise Sessions platformu. Ono što je vodilja Kozmodruma, barem kako ja to razumijem, je stvoriti glazbu koja je publici privlačna a koja je i nama muzičarima uzbudljiva i izazovna. Jankove skladbe, najčešće u prvi plan stavljaju plesni ritam i jasnu ali pomalo i eteričnu melodiju, s puno repetitivnosti. Zato ime Kozmodrum, što vodi slušatelje više u neko “stanje” nego li u neki “uvid”.

Kako gledaš na izraz bopper i osjećaš li se kao “jedan od njih”? 

Kada kažemo danas za nekoga da je boper, onda se time obično misli na glazbeni idiom koji na neki način prati liniju Parker-Coltrane-Michael Brecker tj. Gillespie-Miles-Clifford Brown i slično, koji svira klasične jazz forme s puno referenci na dotično bop, odnosno, hard bop razdoblje. Ne bih za sebe rekao da sam boper. Doduše, smatram da je poznavanje be bopa temelj jazz improvizacije u užem smislu i da većina glazbe koju ja slušam ili sviram ima duboke korijene u bopu. Jedna čitava generacija iz devedesetih, formirana je na tom tragu, a koji su i dobili naziv neo bopperi, primjerice, Joshua Redman, Christian McBride, Roy Hargrove itd. Kod nas možemo reći da su u tom smislu bopperi Miro Kadoić, Davor Križić, Charlie Jurković.

Što u odnosu na taj identitet... za tebe znači “autor” danas, a samim time i autorski identitet?

Kad tako promatramo tu tradiciju bopa i muzičkog materijala koji se seli iz generacije u generaciju, dolazimo opravdano do onog pitanja o autorstvu. Imaju li muzičke linije (fraze) koje je Parker svirao, a mnogi prenosili i usavršavali ili degradirali, svog autora? I jesu li Parkerove stvari uopće kompozicije ili samo smrznuti odsječci sola, koji služe tek kao zvučna inicijacija za kolektivnu improvizaciju. Jazz, pogotovo onaj iz polovice dvadesetog stoljeća ima snažnu usmenu tradiciju u kojoj je lice autora zamagljeno. Ono što bi više odgovaralo klasičnom pojmu kompozitora u jazzu, barem u tom vremenu, odnosi se više na aranžera ili čak vođe sastava, nego na autora melodije i osnovne harmonije što je jezgro svakog jazz standarda. Po mom mišljenju, autorstvo danas, barem u ovoj glazbi kojoj se ja najviše posvećujem, odnosi se više na ideju i koncept kako organizirati zvukove kroz neki kontekst i na koji način ih prezentirati, nego na izradu unutrašnje glazbene strukture. U tom smislu, priča koja kreira određeni projekt, da ne kažem “mit” postaje važnija od samog zvuka. Nitko se neće diviti buci tramvaja dok čeka na stanici, ali ako taj isti zvuk slušate u dvorani Gorgona, u MSU, onda će on biti autorski obojen i bogato honoriran. Koliko god to nekom možda bilo duhovito. Za kreiranje tog mita zaslužni su jednako i akteri iz prvog pitanja – novinari, kritičari, ugostitelji.

Što je to za tvoj pojam scena i možemo li govoriti o nekoj sceni u Zagrebu tj. u Hrvatskoj?

Glazbenici, pa i publika i kritika vrlo brzopleto posežu za tim pojmom “stvaranje scene” u smislu, nekakve grupe glazbenika ili sastava koja dominira na određenim mjestima u određenom razdoblju, privlači ili odvlači publiku. Dovoljno je da se organizira nekoliko slučajnih koncerata s pozitivnim feedbackom i već netko govori o nastanku scene. Čini mi se da u tome leži potreba da se bude dionikom nekih važnih događaja za društvo, bez obzira radi li se o izvođaču ili slušatelju. Drugim riječima, svi žarko žele “pojavu” scene. Po mom mišljenju, scena je ekosustav koji čine izvođači, publika, organizatori koncerata, ugostitelji, kritičari i novinari. Svi oni imaju podjednaku ulogu u stvaranju nekog ozračja kojeg možemo okarakterizirati kao neko “događanje”. Kad govorimo o jazz glazbi i svim njenim srodnim pravcima – free improvu, suvremenom (tzv. contemporary jazzu), etno jazzu, elektroničkoj, groovy glazbi i tako dalje, mogu konstatirati kako je Zagreb, zahvaljujući podosta i svom turističkom bumu, živnuo u posljednje vrijeme, barem što se tiče broja bendova i glazbenika, dok se kvalitetna publika ipak puno sporije formira. A da ne govorim o kroničnom nedostaku sposobnih promotora i organizatora. Što se tiče ostatka Hrvatske, koliko je meni poznato, ovakva vrsta glazbe svira se sporadično, a nešto češće ljeti u okviru raznih morskih ljetnih festivala.  Tako da bih mogao reći kako se s jedne strane scena pokrenula kroz pojavu zanimljivih sastava i pojedinaca, ali još se puno toga treba dogoditi da bismo mogli reći kako se čvrsto formirala neka “nova” zagrebačka ili hrvatska scena.

Kako u tom smislu gledaš na creative commons izdavanje? 

Slobodno izdavanje glazbe tj. izdavanjem pod licencom creative commons vidim kao dobru platformu za širenje i reklamiranje glazbe koju netko radi. Teško se danas glazbenici naplaćuju od kupovine glazbe, gotovo sva glazba je dostupna na streaming servisima, YouTubeu itd, od kojih autori imaju vrlo malo prihoda. Sredinom dvijetisućetih, pokret Creative Commonsa imao je stanovitu vitalnost i značaj, jer je stajao nasuprot velikih korporacija koje su skupo naplaćivale svoje audio proizvode, međutim, to je posljednjih godina splasnulo jer su servisi za streaming dostupni za malo novaca, ali s odličnom uslugom i velikom dostupnošću najrazličitije glazbe. Primjerice, čitav katalog ECM-a dostupan je za par eura mjesečno. Shodno tome, autore bih mogao promatrati samo kao odgovorne osobe za određeni projekt ili manifestaciju i kao takvi onda bivaju, prema zasluzi, više ili manje financijski honorirani.

Kako stoji hrvatski jazz i hrvatska glazba u međunarodnoj recepciji?

Nažalost, hrvatski jazz je posve međunarodno nepoznat i neprepoznat. Za to smo djelomično i sami krivi. Mogao bih reći da je u tom smislu najviše napravila Tamara Obrovac koja je našla u nekom trenutku jedan izlazni puteljak preko world musica i na taj način skrenula međunarodnu pozornost na nešto što dolazi iz Hrvatske. Većina hrvatskog jazza uopće nije hrvatski, to jest autohtoni, nego imitira srednjostrujašku američku tradiciju i zato uopće nije međunarodno interesantan. Nije čak ni dovoljno trash, da bi barem i kao jedan “negativ” bio prepoznatljiv. Što se tiče ostalih vrsta glazbe, u to nisam toliko upućen, ali čini mi se da dijeli sličnu sudbinu. Na posve komercijalnom planu imamo 2 čela i jedan klavir, ali to ne želim dalje komentirati.

Dobro, pojednostavimo onda. Što li je to što nam nedostaje, za odvajanje žita od kukolja?

Po mom mišljenju, nama nedostaju kvalitetni selektori koji bi destilirali uistinu jaku i autohtonu glazbu i na dobar način je prezentirali u svijetu. Kao što to rade Austrijanci i Šveđani. Zašto album Divinities of the Earth and the Waters, orkestra Mimika kojeg vodi Mak Murtić, primerice, nije nominiran u nijednoj kategoriji za diskografsku nagradu Porin? A radi se o autentičnoj glazbi koja je dovoljno kvalitetna i uzbudljiva, za koju bi se sigurno zainteresirali i izvan granica Hrvatske. Zato što u hrvatskoj kulturnoj eliti vlada provincijalizam i potpuno se podvinjujemo kolonijalnom duhu. Moramo pričekati da se ta kolonija pobuni. Tek tada ćemo zapeti za oko međunarodnoj javnosti. Isto tako bih istaknuo da nije samo narodna baština jedini bunar iz kojeg treba crpsti vodu. Štoviše, to je slamka za koju se često hvataju bojažljivi duhovi, koprena iza koje se katkad skrivaju prosječni talenti. Često svjedočimo negiranju zajednice koja živi upravo sada i ovdje. Ta zajednica ne živi u šumi niti u polju niti razlikuje grah od kukuruza, i nikad nije vidjela krijesnice u ljetnoj noći, da ne kažem da nikad nije zaklala kokošku. I ta zajednica ima isto pravo na svoj identitet koji se često ušutkava zbog prevlasti kolonijalnog ili turbo nacionalnog mentaliteta kojima smo okruženi.

Bio si nastavnik latinskog jezika u gimnaziji. Je li lakše predavati latinski ili pokrenuti glazbenu etiketu?

Lakše je predavati latinski jer je to puno veći bijeg od stvarnosti nego li pokrenuti jedan glazbeni label čiji je zadatak upravo konstruirati jednu novu stvarnost koja se treba tek izboriti za svoje razloge postojanja.

Kako gledaš na svoje glazbene početke? Album Lancun tvojeg trija koketirao je i s nasljeđem Olivera.

Rad na albumu Lancun otvorio je nekoliko skrivenih poglavlja koja me prate i u projektima koja su uslijedila nakon toga pa sve do danas. To su: upotreba elektronike, traganje za jasnom melodijom, spajanje različitih energija ljudi iz raznih žanrova i veza s autentičnom zajednicom. Motivi koji su me inspirirali onda su velikim dijelom bili elementi jedne moje osobne utopije, konglomerat raznih fragmenata doživljaja ovih naših prostora, osobito juga i mjesta na Jadranu, otuda i riječi kao “lancun”, “bava”, “numina” itd.

Na što se misli na spomen projekta Capisconne i kako se razvijao?

Capisconne je prvotno bio moj alias za autora elektroničke glazbe. U doba platforme My Space, otvorio sam profil capisconne na kojem sam predstavljao samo tu vrstu moje produkcije, da bi se razlikovala od više akustičnog banda Ivan Kapec Trio kojeg sam vodio u to vrijeme. Spontano je nastao onda i live oblik Capisconnea, prvo u formi “free improv” benda, a potom i benda s jasno definiranim pjesmama koji se opet približio zvuku trija. To je zapravo i zatvorilo krug te potrage i dovelo do spoznaje da se radi o jedinstvenom autorskom putu, ali kroz različite manifestacije.

Što je odlučujuće bilo da se pokrene projekt Sunrise Sessions - molekule ili aura, odnosno, muzičari ili klupski prostor Mesničke?

Sunrise Sessions imaju dužu povijest od preuređenog prostora Mesničke. Počelo je još prije pet godina u kafiću Melin u Tkalčićevoj ulici gdje smo svirali skoro svake subote. Posve spontano smo iz jazz standarda prešli u free improv. Shvatili smo da nas ta muzička situacija i neizvjesnost puno više privlače, od zapravo školskog sviranja popularnih jazz standarda... Osim toga, mogli smo unositi u taj zajednički poduhvat puno više raznorodnih motiva iz sve one muzike koju smo trenutno slušali ili koju duže vremena volimo, bez obzira na žanr. Primijetili smo i da smo publici interesantniji i bilo nam je drago da smo počeli kreirati nešto što je drugačije, što je specifično baš za nas, za taj prostor i za ljude koji su tamo bili s nama. Sve je nekako izmicalo kontroli, ali svidio nam se taj novi svijet koji je polako izranjao pred sve nas. Poslije Melina svirali smo Sunrise koncept na raznim mjestima u gradu, ali i na gostovanjima. Kada nam je KCM otvorio vrata, to je ipak bio korak dalje i trenutak da se uključi još više muzičara. Zbog Borka Rupene, koji je još od početaka u Sunrise Sessionu, a sada i voditelj programa u KCM-u, dobili smo još više slobode, ali je porasla i odgovornost. Tako nam je narasla  snaga i samouvjerenost, što je i dolazak publike na sve koncerte do sada potvrdio. Ono što je bilo najvrijednije kod tih susreta glazbenika i publike je to što sve više raste povjerenje između glazbenika, a i oni se sve više otvaraju jedni prema drugima. Istina, nekad se i zatvore, ali i to je dio te dinamike. Svjesni smo i spremnije prihvaćamo i muzički i molekularno nestabilne situacije koje se znaju dogoditi. Ali sve u svemu, misim da putujemo negdje, ne stojimo na mjestu.

Što u klupskom kontekstu znači pravac, žanr i/ili ladica?

To je više marketinška konstrukcija, kako bi se artikulirala i privukla određena publika. Većina glazbenika koji sudjeluju u našim manifestacijama ne doživljava sebe kao pripadnike nekog određenog žanra. Naprosto, vole svirati, proizvoditi zvukove, prilagođavati se, kameleonizirati se u okolinu... Naravno, ispod toga mora biti zdrava muzička podloga koja se očituje u poštivanju ritma, osjetljivosti na harmonije, dinamike i artikulaciju zvukova. Dakle, potrebna je prilična sviračka vještina na instrumentu ali i visoki stupanj osjetljivosti na glazbenu i personalnu okolinu.

Otkud ime “sunrise”? Ta semantika podsjeća me na apstraktnost i apolitičnost fusiona?

Sunrise Session dobio je ime upravo po onim prvim svirkama u Melinu. Obično smo svirali do 2 poslije ponoći, i dok bismo pospremili sve instrumente, dovukli se do auta i naših kuća, već je svitalo. Osim toga, rađanje sunca metafora je za stvaranje novih tema, grooveova, raznih kolorita koji su imanentni dio svakog Sunrise Sessiona. Sam Sunrise Session nije apolitičan u sebi. On predstavlja jednu družinu glazbenika koja ima namjeru napredovati u svojim vještinama iz svirke u svirku i služiti općem dobru bez potajne želje za dominacijom. Zvuči li to poznato u društveno-političkom kontekstu? Zato pokušavamo da svaki put bude nova postava, koliko je to organizacijski izvedivo. Da svi naučimo podržavati jedni druge. Jer, ako hoćeš, na pozornici su potpuno ogoljele individue, nema leadera, nema tema, nema ničega zadanog. I onda polako izranja, barem na kratko, jedan utopijski realitet... što ljudi, odnosno publika – osjete. A to je nešto što uistinu može ushititi – kako glazbenike tako i slušatelje.

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja