Podvig neviđenih razmjera

Podvig neviđenih razmjera
Datum objave:
18.05.2019.

Jasna Bilušić

 

Podvig neviđenih razmjera

 

             Tijekom studija ste bili u SAD-u. Po čemu se razlikuju njihovi jazz glazbenici od naših?

            Za sam početak, SAD je kolijevka jazza, a Hrvatska ne samo da to nikada nije i nikadsa neće biti, nego je gotovo potpuno izgubila građanski sloj publike koji je slušao, poznavao, konzumirao i volio jazz glazbu. 

Američki glazbenici jako drže do svoje jazz tradicije, kako u školovanju mladih jazz i drugih glazbenika, tako i u obrazovanju i pomlađivanju jazz publike, prvenstveno kroz postojanje jazz friendly klubova i jazz scene, te kroz opću prisutnost i percepciju jazz glazbe. 

Jazz glazbenici žive i postoje jedino uz publiku i žive svirke. Bez toga, jazz se pridružuje grupi akademskih formi, a to je, čini mi se, potpuno suprotno srži jazz glazbe. 

Naša jazz scena preživljava u, rekla bih, u ilegali, čak ne više niti na marginama; pojeo ju je sveopći glazbeni neukus i neznanje, ali u dobroj mjeri i nemar medija.

            Zašto vam je važan projekt New Deal?

            ''New Deal'' nije nikakav projekt. Kada je nastao (2007./8.) i dobar dio vremena nakon toga, bio je normalan, umjereno ambiciozan jazz sastav; danas je on tek povremeno okupljanje prijatelja i glazbenih kolega koji, bez ikakvog motiva osim ljubavi prema jazz glazbi, odvajaju svoje vrijeme i novac da bi povremeno muzicirali pred hrabrom i znatiželjnom publikom. 

Znam, gorka sam i sarkastična. Ali, nažalost, iznosim činjenice. No, usprkos njima, ''New Deal'' mi je i dalje važan, možda važniji no prije. U inat svima i svemu, trudim se da ga održim na životu iz krajnje sebičnih razloga. Jazz beskrajno volim, i to zbog njega samoga, a ne zbog sebe u njemu. Održati band na životu za mene je pitanje vlastitoga duševnog zdravlja.

            Prigrlili ste Marka Bertića koji je sjajan mladi glazbenik. Zašto ga volite i koje još mlade glazbenike cijenite?

            Marko Bertić je predivan mladi glazbenik, golemoga talenta i širokog, neopterećenog shvaćanja glazbe, beskompromisan jedino kada je kvaliteta u pitanju. 

Na prijedlog Saše Nestorovića (koji ga je ''ubrao'' na Akademiji i točno procijenio njegovo glazbeno inkliniranje), Saša Borovec ga je ''zel pod svoje'': slijedilo je par godina učenja ''ab ovo'', zajedničkih proba, lekcija, razgovora, slušanja glazbe, da bi polako, kroz prve gigove i klupske svirke, Marko postepeno, vlastitim trudom, radom i talentom, ali i pod budnim okom svojih gorespomenutih mentora, izborio status mladoga jazz gitarista čije se ime u glazbenim krugovima izgovara samo s pohvalama. 

Sada je Marko član Borovčevog tria, dio ''New Deala'', i Bog zna gdje mu je kraj.

To je ukratko Markova priča. Mladih glazbenika koji obećavaju ima uvijek, ali malo ih uspijeva održati glavu iznad vode, da tako kažem. Sjajni talenti se u Hrvatskoj stalno pojavljuju, ali i nestaju, jer ne uspijevaju pronaći način da prežive od sviranja. Odlazak vani je sljedeći logični korak.

            Kako gledate na rad Jazz orkestra Muzičke akademije i Saše Nestrovića?

            Oformiti jazz orkestar na Muzičkoj akademiji koja nema jazz odjel je, mislim, podvig neviđenih razmjera. Zasluge Saše Nestorovića su u tom kontekstu nemjerljive. Zadobiti povjerenje i poštovanje studenata, dobiti njihovo slobodno vrijeme i svjesno ih izložiti doživotnoj infekciji jazz virusom - sve to je velika odgovornost koju može preuzeti samo osoba koja ''živi ono što i propovijeda''. 

Mladi ljudi intuitivno prepoznaju folirante i lažnjake: samo osoba s pokrićem i istinskim autoritetom može ih povesti u avanturu koja će im možda promijeniti i živote, a da mu pritom budu doživotno zahvalni. 

Nestoru želim puno ljubavi, strpljenja i sreće da, zahvaljujući svojim sada već dugogodišnjim naporima i nastojanjima, ali sada i uspješnom radu JOMAe, realizira i dugo priželjkivani cilj, a to je otvaranje jazz odjela na MA.

            Bili se na koncertu Vanesse Rubin. Kakav je vaš dojam o njezinom nastupu i kako gledate na značaj njenog gostovanja uz samu činjenicu da je nastupila uz Jazz orkestar Muzičke akademije?

            Vanessa Rubin je pravi primjer dobre američke škole jazz vokala. U njezinom pjevanju možete čuti sve što ona i danas jest: tradiciju, tehniku, ukus, zanat. Vrhunce te škole vjerojatno danas reprezentira Dee Dee Bridgewater, koju smo također imali prilike uživo čuti u Zagrebu. 

Za članove JOMAe, koji su na ovom koncertu odsvirali možda i svoj prvi jazz solo pred publikom, stati uz vokalisticu toga kalibra zasigurno puno znači. 

Kao što je i sama Vanessa rekla: oni su već zaraženi, i tu povratka nema.

Stoga im samo želim da se, dok su još studenti, a pod vodstvom prof. Nestorovića, s punim povjerenjem i uz maksimum užitka prepuste toj doživotnoj infekciji. 

A nama, jazz loverima, želim da Zagreb i Hrvatsku što prije preplave dobri jazz friendly klubovi, kako bi i budućnost ovih mladih ljudi bila nešto o čemu ima smisla razgovarati.

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja