Kako se rađa ljubav prema jazzu?

Kako se rađa ljubav prema jazzu?
Datum objave:
10.04.2019.

Kako se rađa ljubav prema jazzu?

 

            Kad sam tijekom priprema za ovogodišnju državnu smotru LiDraNo od kolegice Stephanie Jamnicky, koja se bavi dramskim izrazom, saznao da se u Međimurju pojavio osnovnoškolski tekst pod nazivom «Kako sam otkrila da volim jazz», odmah sam se zainteresirao. Tekst ipak nije prošao regionalnu konkurenciju i nije stigao do selekcije za državnu razinu, tako da mi nije došao pod ruke u toku procjenjivanja radova za smotru u Šibeniku, no to me nije obeshrabrilo. Preko Agencije za odgoj i obrazovanje dobio sam mail mentorice Tihane Preksavec koja mi je poslala učenički rad.

            A stvar je tekla ovako. Ove školske godine učenici osmih razreda učili su na satovima Glazbene kulture i o povijesti jazza. Budući da se u Centru za kulturu Čakovec svake godine održava niz različitih jazz koncerata, pa se tako održavao i 24. Jazz Fair, učenici su dobili zadatak da poslušaju jedan od koncerata. Profesorica Marina Korunek koja predaje Glazbenu kulturu u školi i profesorica Hrvatskog jezika Tihana Preksavec očito dobro surađuju, pa su se dogovorile da povežu glazbu i jezik, jer učenici osmih razreda, pak, na satovima Hrvatskog jezika uče kako se piše osvrt. Tako su se osmoškolci, ne baš sasvim svojom voljom, našli na jazz festivalu, ne samo sa zadatkom da koncert odslušaju za Glazbeni, nego da o tome i nešto napišu za Hrvatski. Dobili su od svojih profesorica smjernice, odradili koncert i poslali svoje radove profesoricama putem društvene mreže edmondo.

            Rad koji je potpisala Lara Lukman pokazao se kao jedan od boljih i profesorica Preksavec odlučila ga je predložiti kao samostalni novinarski rad u učeničkoj konkurenciji za ovogodišnji LiDraNo.

Iako ovaj rad nije dospio do državne razine, objavljujemo ga evo ovdje, na jedinom hrvatskom jazz portalu, ne samo zato što mislimo da je dobar, što pokazuje rađanje ljubavi prema jednoj osobitoj vrsti glazbe, ne samo zato što i mi i oni koji posjećuju ovaj portal, također gajimo ljubav prema toj vrsti glazbe, nego i zato što se i sami sjećamo svojih prvih jazz koncerata, svoje zbunjenosti i prvih očaravanja u kojima je tek počelo tinjati ono što će nas kasnije, kao potpisnike ovih uvodnih redaka, grijati cijeli život.

Nadamo se da će Lara pisati i dalje i slati svoje nove radove na LiDraNo, ali od sljedeće godine u konkurenciji – srednjih škola. Cijelo jazz pleme navija za tebe!

            Čestitamo i zahvaljujemo i profesoricama III. osnovne škole Čakovec i učenici osmog razreda Lari Lukman, a u nastavku donosimo njezin tekst.

Saša Drach

 

„The New Standards trio“  u Čakovcu

Ili

                                           Kako sam otkrila da volim jazz

 

        Četvrtak, 11. listopada 2018. Nekoliko minuta prije 20:00h naša je mala grupa ušla u Centar za kulturu praćena budnim okom učiteljice Glazbene kulture. Čekalo nas je šezdesetminutno druženje, ili, s obzirom na okolnosti, „mučenje“ s jazzom. Osim onih nekoliko osnovnih povijesnih i tehničkih činjenica koje smo saznali od učiteljice, o toj glazbi ne znam gotovo ništa, osim da uglavnom zvuči kao da netko vuče mačku za rep.  Nažalost, koncert „The New Standards Trija“ nisam mogla izbjeći. On je dio našeg plana i programa iz Glazbene kulture. Da stvar bude još gora, trebalo je napisati i osvrt…

            Čekajući početak koncerta, iz dosade sam dohvatila program koji je stajao na polici i počela čitati: Emmet Cohen, klavir, Russell Hall, kontrabas i Žan Tetičkovič, bubnjevi. Amerikanac, Jamajčanin i Slovenac sviraju u našem malom gradu. Da su okolnosti bile drugačije, bila bih impresionirana. No, u tom trenutku, nadala sam se samo da neću morati često pogledavati na mobitel kako bih provjerila koliko je ostalo do kraja.        

            Dvorana je bila poluprazna. Većinu publike činili su stariji ljudi. Osim nas, jedina je iznimka bila mala skupina srednjoškolaca koji, baš kao ni mi, nisu izgledali pretjerano zainteresirano. Klavir, kontrabas i bubnjevi već su bili postavljeni na pozornicu, a nekoliko minuta kasnije ušetali su i glazbenici. Bez najave, opušteno i mirno, zauzeli su svoja mjesta i počeli svirati. Odmah mi je upalo u oči da Russell Hall uoće ne koristi gudalo za sviranje kontrabasa. Svirao je isključivo prstima i činilo se kao da upravo on tom pizzicato tehnikom daje ritam ostalima i čini glazbu vedrom i pokretljivom. Skladbe su se nizale jedna za drugom, ritmovi su se izmjenjivali brzinom svjetlosti. Opuštenost i vedar duh koji su izvođači donijeli na pozornicu postepeno je ispunio cijelu dvoranu. Sve češće, obraćali su se tijekom sviranja publici pozivajući nas da pratimo ritam i osjetimo radost glazbe. Ne znam točno kad je i mene uhvatilo, no u jednom sam trenutku shvatila da lupkam nogom u ritmu skladbe, a u idućem sam pjevušila i pljeskala zajedno s ostalom publikom. Mislim da sam tada konačno uspjela shvatiti zašto je jazz glazba improvizacije i zašto ga uspješno izvode samo vrhunski glazbenici.

            Kad su izvođači odsvirali posljednju skladbu, ja sam još uvijek lupkala nogom o pod. Iznenadila me spoznaja da je jazz zabavan i jedinstven način muziciranja i da mi se, zapravo, sviđa.

            Ponekad stvarno nije loše učiniti nešto drugačije, upustiti se u nešto izvan svojih uobičajenih okvira. Možda  se pozitivno iznenadite i otkrijete nešto novo o sebi baš kao i ja. Usput, nisam ni jedanput pogledala na mobitel. Nisam se čak ni sjetila da ga imam sve do kraja koncerta.

Lara Lukman, 8. r

III. OŠ Čakovec

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja