Jazz je ljepota nastala iz patnje

Jazz je ljepota nastala iz patnje
Datum objave:
14.10.2018.

Joe Locke, snimio Roland Conde

KUPI ULAZNICU

 

Nakon koncerata što će ih održati u Italiji i Austriji riječki multiinstrumentalist, skladatelj i aranžer Zoran Majstorović će 20. listopada nastupiti u zagrebačkom klubu Kontesa, na festivalu Jazz.hr/jesen. Svirat će sa svojim međunarodnim triom i gostom iz New Yorka, jednim od najboljih jazz vibrafonista na svijetu, Joeom Lockeom. Naime, Locke je uvijek u samom vrhu rang lista stručnjaka. U ovogodišnjem izboru, Udruga jazz novinara proglasila ga je najboljim sviračem vibrafona i srodnih glazbala. To je peti put da je dobio to priznanje, a najboljim su ga prglašavali i kritičari DownBeata. Dvostruki je dobitnik nagrade Earshot Golden Ear za najbolji koncert, dobitnik je nagrade Hot House NYC Jazz za najboljeg vibrafonista i uvršten je u rochesterski Music Hall of Fame.

            “Zoran i ja smo jedan drugome poslali prijedloge i puno smo razgovarali”, rekao je Locke u razgovoru što smo ga vodili uoči te suradnje. “Odlučili smo pripremiti zanimljiv glazbeni program koji se sastoji od njegovih predivnih skladbi, od kojih su neke ukorijenjene u jazzu, a neke u narodnu glazbu njegove zemlje. Jedva čekam da ih zasviramo jer su predivne. Ja ću također sudjelovati s vlastitim skladbama, a svirat ćemo jednu ili dvije skladbe koje nisu iz jazz okružja. Jedva čekam da se upustimo u izvedbe tog dobro ispoliranog glazbenog programa, između ostalog i zato što su glazbenici koji će svirati s nama izvrsni. To mi je važno kako bih čim bolje ispoljio osjećaje, jer nadam se da su moji osjećaji isti kao oni koje imaju slušatelji i da ih mogu osjetiti kroz moj zvuk, moju glazbu.”

            Budući da često svira u različitim glazbenim idiomima Lockeu su važne pripreme za svaki projekt. Nikad ništa ne prepušta slučaju. Tako se odnosi i prema projektu što će ga ostvariti s Majstorovićem. “U svijetu jazza poznat sam po tome što sviram puno različitih stilova kao što je električna fusion glazba ili su to akustični dueti, primjerice s Kennyjem Barronom ili sviram brazilsku glazbu s Triom da Paz ili glazbu blisku klasičarskom, skladateljskom pristupu ili pak blues ili jazz standarde”, rekao je. “Niti jedan stil nije mi važniji od nekog drugog. Sviram li učestalo električnu glazbu sve više žudim za akustičnom, a sviram li učestalo akustičnu sve više mi nedostaje nešto energičnije i električno, sviram li puno s velikim ansamblom poželim svirati s manjim formacijama. Važna mi je ravnoteža. Ostvarivanje ravnoteže između različitih iskustava drži me na životu, čini me sretnim. Zato mi je važno da imam dovoljno vremena da obavim neophodne pripreme i kod kuće u miru polako proučim glazbu i dublje uronim u njezinu suštinu.”

Predivan izazov

            Locke je kao dječak svirao bubnjeve i glasovir, a kao trinaestogodišnjak otkrio je vibrafon. Otada se potpuno posvetio tom glazbalu, a povremeno svira i marimbu. “To je za mene bio idealan izbor jer vibrafon čini savršenu ravnotežu između glasovira i bubnjeva. Jedna od najvažnijih stvari za glazbenika je da ostvari vlasiti, osoben zvuk. Marljivo sam vježbao da svoj zvuk učinim prepoznatljivim. Srećom, kad me slušaju kako sviram ljudi odmah mogu čuti da vibrafon svira Joe Locke. To me čini sretnim. Marimbu ne sviram često, ali obožavam taj zvuk. No, moj osoban izraz je svakako poznatiji u sferi vibrafona. Sjajno je to što se marimba može svirati, ne samo u klasičnoj glazbi - predivan je koncertni repertoar u kojem uživamo u klasičnoj glazbi - nego je sjajno glazbalo za soliste u jazzu. Jedna od potekoća s kojima se srećemo kad je u pitanju marimba je ta što je ogromna i teško ju je transportirati. No, uživam ju svirati na koncertima.”

            Tijekom karijere Locke je svirao s uglednim glazbenicima i orkestrima, ne samo u sferi jazza, između ostalog s Eddiem Hendersonom, Ronom Carterom, Eddiem Palmieriem, The Beastie Boysima, Rodom Stewartom, Moscow Chamber Orchestrom, Lincoln Symphony Orchestrom i Munster Symphony Orchestrom. “Sviranje sa Cecilom Taylorom za mene je bio najveći izazov jer njegova je glazba jedinstvena”, rekao je. “Na mnogo načina osjećam da nisam morao raditi na tome da bih mu se prilagodio. To mi je bilo blisko. Bio je to velik, ali predivan izazov. Cecil je bio nevjerojatno ljudsko biće i divan prijatelj, ljubazna osoba. Istinski sam uživao. Svirajući s Kennyjem Barronom i Dianne Reeves osjećao sam se kao da sam doma. Razgovarali smo mojim materinjim jezikom. Mogućnost da sviram s njima za mene je uvijek velika čast i zadovoljstvo. Nekoliko sam godina svirao s Mingus Big Bandom, u početku njegova djelovanja. Bilo je to zabavno iskustvo. I u tom okružju osjaćao sam se jako ugodno. Iako taj orkestar svira suvremeni jazz u toj je glazbi prisutno puno tradicije s kojom sam dobro upoznat jer s tom sam glazbom odrastao.”

Dvije ili četiri palice?

            Različite su estetike sviranja vibrafona kroz povijest jazza. Lionel Hampton, Red Norvo, Milt Jackson, Bobby Hutcherson, Gary Burton - svi su ti vibrafonisti zaslužni za razvoj vibrafona u jazzu te su poznati po specifičnom zvuku i pristupu sviranju tog glazbala. “Neki od njih bili su inovatori”, rekao je. “Lionel Hampton je bio inovator u više pogleda. Milt Jackson je bio iznimno važan jer je jezik bebopa, glazbu Charliea Parkera, Dizzyja Gillespiea i Buda Powella, prilagodio specifičnostima vibrafona. Bobby Hutcherson je jazz jezik 1960-ih, glazbu Johna Coltranea, na nevjerojatan način prilagodio vibrafonu. Inovirao je način sviranja vibrafona i proširio mogućnosti sviranja tog glazbala. Burton je također bio inovator, primjerice u virtuoznom sviranju vibrafona s četiri palice. Ali moram reći da djeluje puno vibrafonista koji nisu toliko slavni a jako su važni i sjajni instrumentalisti. Neki od njih su Dave Pike, Lem Winchester, Terry Gibbs, Roy Ayers. Mnogi od njih važni su za glazbu. I njima odajem počast. Proučimo li stvaralaštvo vibrafonista kao što su Hampton, Jackson i Hutcherson; oni su u osnovi instrumentalisti koji dolaze iz filozofije sviranja s dvije palice. Red Norvo je često svirao s tri palice, a ponekad i sa četiri, a Burton i Mike Mainieri često su svirali s četiri palice, što je blisko pijanističkom pristupu. Za mene nije važno svira li netko s dvije ili četiri palice, važna je glazba koju stvara, je li lijepa i smislena. Obožavam vibrafoniste koji su svirali s dvije palice kao što su Jackson i Hutcherson, ali također volim Burtona. Vjerujem da će se jednom pojaviti glazbenik koji će spajati briljantnost sviranja s dvije palice koja je krasila Hutchersona s virtuoznošću sviranja s četiri palice kakvu je imao Burton. Čekamo da se ukaže ta osoba. Možda se za nekoliko, ili možda puno godina, pojavi osoba koja će savršeno spajati ta dva pristupa. Ja sam negdje između ta dva svijeta i uživam u tome. Najbliža estetika mojem karakteru je ona Bobbyja Hutchersona. On je moje najveće nadahnuće. Bio je divno ljudsko biće. Na svoj način želim u sjećanju zadržati tu poniznost i ljudsku dobrotu, osobine koje su ga krasile jer nije me nadahnjivao samo glazbeno nego me poticao da budem bolja osoba.”

Životna energija

            Locke je, uz Garyja Burtona, najveći uzor i mentor novoj generaciji vibrafonista u jazz glazbi. Zato je tražen kao glazbeni pedagog koji diljem svijeta drži predavanja i radionice na teme suvremene jazz harmonije, improvizacije, tehnike sviranja vibrafona sa četiri palice, skladanja i duhovnosti u glazbi. Osim toga predaje na Manhattan School of Music u New Yorku i stručni je savjetnik na Royal Academy of Music u Londonu. “Na Royal Academy of Music u Londonu ne predajem polaznicima jazz odjela nego udaraljkašima klasične glazbe, jer oni jako dobro razumiju posebnosti marimbe, ali ne razumiju tako dobro vibrafon”, rekao je. “Zato je važno da nauče razliku između ostvarivanja dobrog zvuka na vibrafonu i marimbe. To su slična glazbala, ali postoje velike razlike koje je potrebno proučiti.”

            Kao glazbeni pedagog Locke je kompetentan objasniti što je to jazz: “Jazzu me privukla životna energija kojom isijava. Tijekom godina postao je značajan, divan način izražavanja. Ta glazba dolazi iz iskustva ljudi koji su bili robovi bijelaca u Sjedinjenim Državama, a došli su iz Afrike. Bio je to način da se izraze, čak i usred nevjerojatne boli i stradanja. Iz toga su stvorili nešto divno. Nešto što je izniklo iz tako velike patnje postalo je predivna umjetnička forma koja putuje diljem svijeta i donosi radost, sreću i nadu milijunima i milijunima ljudi. Jazz je iskaz moći glazbe da nadiđe bol. On se uvijek razvija, buja. Jazz glazba nikad ne bi trebala ostati na istom, na onom što su nam ostavili prethodni naraštaji. Ona se uvijek mijenja. Mnogi sviraju akustičnu glazbu, mnogi koriste elemente hip-hopa i rocka i više sviraju električna glazbala... Sve je to dobro. Današnji mladi glazbenici sjajno rade na razvoju jazza, da bi uvijek bio nešto novo. Uzbuđen sam promatrajući što se događa s današnjom glazbom jer ona neprestano buja i razvija se. Usrećuje me to što vidim. Jazz glazba bi uvijek trebala biti odraz onoga što se u tom trenutku događa u društvu. Poštujemo i trudimo se shvatiti prošlost, ali kad sviramo gledamo na sadašnjost i budućnost.”


Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 14. listopada 2018.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja