Zagrebački jazz kvartet temelj novog europskog jazz koncepta

Zagrebački jazz kvartet temelj novog europskog jazz koncepta
Datum objave:
05.08.2018.

Mnogi su kritičari i stručnjaci za jazz, ali i jazz glazbenici, ne posve bez razloga, mišljenja da u zadnjih dvadesetak godina najvažnija kreativna ostvarenja u jazzu dolaze iz Europe, od europskih glazbenika. Pritom, uz multidimenzionalni pristup, neke se regije izdvajaju samosvojnošću i karakterističnim zvukom i pristupom, a neke su stekle status stilski neovisnih, primjerice Skandinavija, Balkan, Grčka... Pretpostavka je da se to dogodilo jer su novi europski glazbenici puno otvoreniji od američkih, jer ih puno više zanimaju sve forme umjetnosti i to nastoje pretočili u svoju glazbu. Za mnoga od njihovih ostvarenja s pravom možemo reći da se uklapaju u europsku glazbenu estetiku. Osjetili su to i promotori koji sve češće na svoje manifesticije, osim američkih, pozivaju europske jazz glazbenike, a mnogi od njih su isključivi u toj nakani. Ti su razlozi, između ostalog, doveli do okupljanja međunarodnog tima eksperata koji su odlučili obraditi pregled razvoja jazza u zemljama koje su dale najveći doprinos. Knjiga “Jazz in Europe”, koju su priredili: Igor Wasserberger, Antonin Matzner i Peter Motyčka, pruža dobar uvid u povijest europskog jazza i rezultat sveobuhvatne analize u ono što je prethodilo spomenutom segmentu razvoja europskog jazza.

Najbitnija glazba

            Najveći doprinos pisdanju knjige svojim je tekstovima dao Igor Wasserberger. Kad sam ga sredinom srpnja susreo na jazz skupu u Košicama - tada sam već imao knjigu i znao sam o čemu se radi - potvrdio je izvrsno poznavanje povijesti europskog jazza. “Mnoge knjige o jazzu posvećene su američkoj sceni”, rekao je. “Možemo pronaći neke studije o europskom jazzu, ali ne postoji pokušaj povijesnog pregleda u pojedinim europskim zemljama. Glazbena scena sve više postaje svjesna činjenice da bez pregleda europskog jazza nije moguće stvoriti pogled na svjetsku scenu u cjelini. Unutarnji glazbeni razlozi pojedinih sredina također povećavaju vanjske poticaje, osobito ubrzano širenje ideje o europskom jazz nasljeđu i europskom kulturnom identitetu. Pokušali smo izdvojiti ono što je tipično i važno za određenu zemlju s naglaskom na razdoblje modernog i postmodernog jazza.”

            U skladu s tim razmišljanjem poglavlja su formirana prema nacionalnim značajkama i razvoju jazza u pojedinim zemljama: “Great Britain”, “France and the Francophone Countries”, “Austria”, “Germany”, “The Soviet Union”, “Switzerland”, “Italy”, “Hungary”, “Scandinavian Countries and the Nordic Concept”, “The Netherlands”, “The Iberian Peninsula (Spain and Portugal)”, “Yugoslavia and Succession Countries”, “Poland”, “The Czech Lands” i “Slovakia”.

            Ponekad su se glazbene karakteristike pojedinih zemalja ispreplitale, zapravo važnije su regionalne nego državne. Također ispreplitale su se i karijere glazbenika, nerijetko u međunarodnim sastavima. Dobar primjer je bio Nonconvertible All Stars, ansambl u kojem je Boško Petrović okupljao najbolje istočnoeuropske glazbenike, a nastupao je i na Zapadu, primjerice na Montreux Jazz Festivalu ili Berlin Jazz Festivalu. “Intenzivan kontakt između europskih zemalja i posjetitelja jazz festivala pridonio je formiranju pouzdanog pregleda najvažnijih trendova i osobnosti europske scene tijekom niza godina”, rekao je Wasserberger. “Ali morali smo riješiti problem hijerarhije i razmjera. Pokušali smo ujediniti naše osobne ukuse i prioritete s opće prihvaćenom pozicijom glazbenika na jazz sceni. Naš je pristup bio različit za svaku zemlju. Primjerice, da biste ušli u suštinu, trebali biste pronaći i proučiti mnogo knjiga, snimki i drugih informacija o jazzu u Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Poljskoj. Dakle ovdje smo pokušali riješiti problem odabira najbitnije glazbe i najvažnijih umjetnika. Kad smo slušali snimke iz manje poznatih zemalja, često smo bili iznenađeni i uvjerili smo se da su neki manje poznati glazbenici na međunarodnoj sceni iznenađujuće dobri, neočekivano moćni.”

Osebujni oblici jazza

            Većinu fotografija tih, ali i mnogih drugih jazz glazbenika za ovu knjigu priložio je slovački novinar i fotograf Patrick Španko. “To je prva knjiga o povijesti europskog jazza u svim zemljama Europske unije, a to je važno iz puno razloga”, rekao je”. “Iz Hudobné centra u Slovačkoj poslali su mi popis jazz glazbenika i rekli da trebaju oko 100 fotografija. U prvom izboru imao sam više od 500 fotografija koje smo snimili ja ili moji suradnici. Tu sam količinu postupno smanjivao da bi na kraju konačan izbor pao na ovih 100 fotografija jazz glazbenika koje su objavljene u knjizi. Stari i mladi, nije važno, fotografije su vrlo zanimljive, prenose energiju, grč na licima tih glazbenika...”

            Koliko je ideja o autentičnosti europskog jazza zasnovana na realnim pokazateljima? Možemo li govoriti o europskom jazzu kao idiomu koji je definiran posebnim, prepoznatljivim zvukom i pristupom? Možemo li europski jazz proglasiti neovisnim i autentičnim? Možemo li za sve što se trpa u taj idiom doista nazvati europskim jazzom, kao što svakako možemo, primjerice, gypsy swing koji je doista odraz europskog glazbenog nasljeđa? Možemo li sve što se naziva novim jazzom uopće nazvati jazzom? Za odgovorima na ta pitanja možemo početi tragati tek nakon što dobro proučimo ono što je prethodilo - povijest i razvoj europskog jazza, tek nakon što pročitamo ovu knjigu. “Europski jazz ima mnogo oblika”, rekao je Wasserberger. “Neki od njih su prepoznatljivi, svojstveni određenim sredinama, ali jazz se smatra američkom, odnosno afroameričkom glazbom, od svojih početaka do ranih 1970-ih. U tom razdoblju napori Europljana bili su postizanje sličnih postignuća u jazzu. Čak i s tom pretpostavkom, to je fenomen koji zaslužuje pozitivnu pozornost. Početkom 20. stoljeća formirana je međunarodna zajednica koja je bila povezana s američkom glazbom. Na društvenoj razini, pokazalo se da je pomoću jazza moguće prevladati ograničenja rasnih i političkih stavova čak i u krajnje poremećenim odnosima. Nasuprot tome, jazz se pokazao nespojiv s ideologijama različitih totalitarnih režima. U svakom slučaju, ne možemo govoriti o europskom jazzu kao definiranom jeziku, ali različita europska područja ponekad imaju svoje specifične, osebujne oblike jazza, primjerice europski free jazz, nordijski koncept, balkanski jazz, engleski tradicionalni jazz...”

Hrvatski jazz

            Wasserberger se pokazao i kao sjajan poznavatelj hrvatskog i jugoslavenskog jazza. Upravo je on bio zadužen za pisanje tog poglavlja. Zanimljivo je da je jedino Hrvatsku, od bivših Jugoslavenskih republika, obradio u dva poglavlja: “Miljenko Prohaska and the Croatian Scene of the 1960s to 1980s” i “Croatia: The 1990s”, u kojima je sažeo najbitnije. “Zemlje Jugoslavije - prvenstveno Hrvatska - puno su značile za ljude u Čehoslovačkoj u razdoblju totalitarnog režima”, rekao je. “Bile su izvor, ne samo jazz ploča, nego i notnih zapisa, knjiga i časopisa. Bledski jazz festival bio je iznimno važan za istočnoeuropske jazz glazbenike, ne samo zato što su mogli nastupati izvan granica svojih zamalja, nego i zato što su tamo dolazili u kontakt sa slavnim američkim jazzistima, onima koji su stvarali povijest te glazbe. Za tu glazbenu scenu najvažnija su bila dvojica vođa orkestara: Jože Privšek i Miljenko Prohaska. Također, Davor Kajfeš je bio pokretačka snaga, kao i Boško Petrović. Bio sam impresioniran snimkama hrvatskog jazza s početka šezdesetih godina, primjerice Big Bandom RTV Zagreb predvođenim Miljenkom Prohaskom, s prvoklasnim američkim jazzistima koji su surađivali s ovim Big Bandom. Također smo bili neizmjerno ponosni na Prohaskinu skladbu “Intima” koja je postala sastavnim dijelom repertoara Modern Jazz Quarteta i tadašnji novi jazz standard. Za nas, Prohaskin je uspjeh u to vrijeme pokazao da europski jazz glazbenici mogu uspjeti na američkoj sceni. Snimke Zagrebačkog jazz kvarteta također su nam bile upečatljive u to doba, 1960-ih, zato jer su pokazale veliko majstorstvo u izvedbama mainstream “američkog” jazza, ali i samosvojnost. U tome je prednjačio Boško Petrović koji je među prvima ukazao na mogućnosti povezivanja etničke glazbe i jazza. Godine 1966. glazba koju smo zvali balkan jazz izazvala je pozornost širom svijeta, posebice zahvaljujući Boškovoj skladbi “With Pain I Was Born”. Istoimeni je album postao jedan od temelja novog europskog jazz koncepta. Među hrvatskim glazbenicima, Ozren Depolo bio je najčešći gost u Čehoslovačkoj. Godine 1970. i 1972. nastupao je na Prague Jazz Festivalu i bio je vođa sekcije saksofonista međunarodnog All Stars orkestra. Divili smo se njegovoj svestranosti i improvizacijskoj vještini i inventivnosti. Darko Jurković Charlie je već tri desetljeća među najcjenjenijim europskim glazbenicima. Često je bio gost na jazz festivalima u Bratislavi, Košicama i Pragu.”

            Osim spomenutih, u knjizi su navedeni i drugi važni hrvatski glazbenici, od kojih su neki samo spomenuti, a neki su dobilli više prostora: Ladislav Fidri, Damir Dičić, Silvije Glojnarić, Saša Nestorović, Mario Igrec, Nenad Jura Vrandečić, Jurica Ugrinović, Ratko Zjača, Ante Gelo, Ivan Kapec, Elvis Stani i Renato Rožić.


Davor Hrvoj


(Preuzeto iz Novog lista od 5. kolovoza 2018.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja