Želim svijetu podariti svjetlo

Želim svijetu podariti svjetlo
Datum objave:
18.03.2018.

Linda Oh, jazz glazbenica koja će 29. ožujka nastupiti u dvorani Muzičke akademije u Zagrebu, u sklopu cikusa Jazz.hr. HDS-a.

KUPI ULAZNICU

Rođena u Maleziji, a odrasla u Australiji, Linda May Han Oh je kao dijete počela svirati klavir i fagot, a s petnaest godina i bas gitaru. Školovanje je započela u Australiji, a nastavila u SAD-u. Između ostalog diplomirala je na prestižnoj Manhattan School of Music gdje su joj profesori bili Dave Liebman, Jay Anderson i Rodney Jones. Već tijekom glazbenog školovanja dobila je niz nagrada, među ostalima ASCAP Young Jazz Coimposer's award, a danas je aktivna i kao glazbena pedagoginja. Nastupala je s uglednim glazbenicima kao što su Joe Lovano, Vijay Iyer, Dave Douglas, Kenny Barron, Geri Allen, George Cables, Terri Lyne Carrington i Pat Metheny. Osim toga, vodi vlastite sastave s kojima je snimila četiri albuma. Cijenjena je skladateljica koja piše glazbu za jazz sastave i orkestre, ali i za filmove.
            - Kao skladateljica želim biti iskrena i originalna, koliko je to moguće. To ovisi o različitim okolnostima. Ponekad se radi o platformi za sviranje zasnovanoj na kompliciranim glazbenim zamislima s otvorenim dijelovima koje možemo zajedno popuniti izražavajući naše pojedinačne osobnosti. Ponekad pred glazbenike nastojim staviti najviše što mogu, a ponekad tek nešto što će nas potaknuti da djelo zajednički stvaramo u trenutku. Za mene to je neprestano stvaranje ravnoteže između guranja i potezanja. To ovisi i o sastavu za koji pišem glazbu. Ponekad je to veći sastav, ponekad gudački kvartet, a ponekad moj dvostruki kvaret s kojim ću uskoro snimiti album, za koji ću pripremiti drukčija djela, koja će biti u cijelosti skladana, složenija. Vodim i trubački trio s trubačem Ambroseom Akinmusireom i bubnjarem Obedom Calvaireom. Uskoro ćemo objaviti još jedan album. Za taj trio pišem posebnu, zapetljanu glazbu, ali ostavljam puno prostora za slobodu i improvizacije koje nastaju u trenutku izvedbe, jer obojica su nevjerojatni improvizatori.

            Što vas je nadahnulo na glazbu i kako ste smislili naslov albuma “Walking Against Wind”?
            - Nekoliko je razloga zašto sam odabrala taj naslov. Jedan od njih je važnost sveobuhvatne ustrajnosti u životu i neprestanog borbe s poteškoćama kroz koje prolazimo kroz život. Velik dio novog albuma obuhvaća pojmove empatije, suosjećanja, s namjerom da izražava ljepotu, neophodnu u ovoj užurbanosti i izazovima života. Iza naslova “Walking Against Wind” krije se moja fascinacija umjetnošću mimičara Marcela Marceaua. Album istražuje pojmove neverbalne komunikacije, a također obuhvaća ljepotu i užitak na koje možemo naići putujući kroz život. To nudi velike izazove, a ujedno donosi najveće nagrade. Glazba je raznovrsna, izražava ljepotu, ali i taj neugodan osjećaj hitnosti, iako ne bez smisla za humor i zaigranost. Naslov je “Walk Against Wind”, zato što je nadahnut djelom pantomimičara Marcela Marceaua, načinom na koji je glumio da se kreće ususret jakom vjetru, kako je gurao vjetar. Dakle, glazba je odraz guranja, borbe u životu i ustrajnosti u naumima.

Aktivizam i Biopholio

            Mislite li, osim na upornost, i na iluziju, onu na kojoj Marceau zasniva svoje djelovanje?
            - Naravno. On je također zanimljiva osoba jer je jedan od onih koji je, prije nego se afirmirao kao umjetnik Marcel Marceau, bio iznimno aktivan u Drugome svjetskom ratu. Budući da je bio jako dobar crtać pomagao je u krivotvorenju osobnih iskaznica i propusnica za Židove, a posebice je pomagao djeci. Svoju je nadarenost koristio za zabavu djece, podučavao ih je kako da budu tihi kad ih je krijumčario na sigurno. Te priče prenosim polaznicima radionica nastojeći ih nadahnuti za razmišljanje o tome što sami mogu učiniti, da steknu širu sliku, da ih potaknem na svakodnevno vježbanje, da shvate kako im to može koristiti. To je još jedan razlog zašto sam albumu nadjenula naziv “Walk Against Wind”. To je ujedno naziv jedne od skladbi na albumu.

            Po čemu je sve poseban taj album?
            - Izdavač je Biophilia Records, diskografska kuća koju je pokrenuo pijanist Fabian Almazan, moj zaručnik - nadan se da ćemo se sljedeće godine oženiti. Zamisao je da se ta diskografska kuća brine za podizanje svijesti o našem okolišu, što je u današnjem dobu vrlo prikladno jer gospodin predsjednik Donald Trump odlučio je da neće potpisati Pariški sporazum o klimatskim promjenama. Organiziramo akcije u koje uključujemo volontere i surađujemo s organizacijama koje se brinu za zaštitu okoliša, kao što su New York Trees i BioBus. Organiziramo savjetovanja o samoodrživom razvoju, osiguravamo stručnjake koji pomažu usluge savjetovanja. Također iznimno smo aktivni na društvenim mrežama gdje komentirano teme vezane uz okoliš. Primjerice, ovitak ovog albuma ne sadrži plastiku, nema CD ploče, materijal je FSC-potvrđen, što znači da je izražen od materijala koje je odobrilo Vijeće za upravljanje šumama, za tisak su korištene tinte prizvedene na biljnoj bazi, ručno je izrađen. Oblikovanje je nadahnuto origamijem, a svaki primjerak ima šifru za digitalno preuzimanje glazbe. Taj se način izrade ovitka naziva Biopholio.

Jazz inspektori

            Kako se ta životna filozofija odražava na vašu umjetnost?
            - Kao i u svakodnevnom životu, i u stvaranju glazbe moja je misija biti iskrena prema svima, ali i prema sebi samoj. Svatko želi ovom svijetu podariti neko svjetlo, nešto dobro, pa tako i ja. Trudim se dati najbolje u okviru svojih mogućnosti. Na ovome svijetu ima toliko glazbe koja ima potencijal da dubljim kulturnim i emocionalnim iskustvom obogati naše živote. Mnogo se toga događa diljem svijeta, što me nadahnjuje i tjera da iskusim novu umjetnost i nastavim stvarati.

            Bavite li se zato glazbenom pedagogijom?
            - Obožavam podučavati. Volim komunicirati s mladima koji tek uče o jazzu. Jedan o mojih najvažnijih zadataka je objasniti učenicima, ne samo što bi trebao biti razlog sviranja te glazbe, nego koliko se bogatstvo krije iza nje. Nastojim ih ohrabriti u tome da budu neovisni u učenju. Naime, važno je učiti uz profesora, ali u jednom se trenutku moraju sami početi snalaziti i sami preuzeti vođenje tog procesa. Moraju postati sami svoji učitelji. To je jako važno i zato volim podučavati umijeće sviranja jazza. Taj se proces zasniva na čitanju između redaka što je često potrebno kad pokušavaju improvizirati, ali i interpretirati ono što čuju. Važno je da slušaju različite interpretacije nekog jazz standarda. Moraju biti snalažljivi. Nastojim ih naučiti koliko god mogu. Žele li učiti o jazzu moraju naučiti svirati čim više standarda, no ne tako da odu na Google ili YouTube s namjerom da pronađu najbolju ili najpoznatiju izvedbu i nauče je svirati upravo tako kako čuju. Potrebno je pronači puno različitih verzija, sve ih slušati i pokušati interpretirati te dokučiti u čemu je suština pojedine skladbe. Sve se svodi na istraživanje, a učenici se moraju ponašati kao inspektori ili agenti. Takav pristup pokazao se korisnim u mojem učenju, a i u učenju mojih studenata. Nije dovoljno samo da netko odluči da će se oko jazza vrtiti njegova profesionalna karijera, važno je da imaju osjećaj i smisao za rješavanje poteškoća, da su sposobni ostvariti neovisnost, da se sami, iz dana u dan, suočavaju s problemima.

Filozofski koncepti

            Kako ste vi učili?

            - Kao basistica koja živi u gradu kao što je New York, moram sudjelovati u nastupima, probama i kućnim svirkama na kojima nema pojačala, što znači da se moram truditi. To ne znači da samo moram razvijati određeni stupanj glasnoće i dubine zvuka kontrabasa, već i dovoljno jak osjećaj vremena, s gravitacijskim izvlačenjem, tako da me slušatelji čak i bez pojačanja još uvijek mogu čuti. Ako to postignem glazbenici će htjeti svirati sa mnom. Nedostatak pojačala tjera me da otkrijem način sviranja da me čuju, a zatim dolazi spoznaja kako se nositi s tom silinom i snagom. Često je potreban određeni stupanj kontrole da tu borbu za velikim, snažnim zvukom svedem na razumnu razinu. To je kao kad netko tko ne shvaća vlastitu snagu nehotice nekoga jako udari i napravi rasulo. Kao što je Herkules, koji nije bio svjestan svoje snage, nakon što je postao frustriran tijekom glazbene lekcije, slučajno ubio svog učitelja Linusa uzdrmajući ga tako teško zvukom lire. Jednom, kad sam imala poduku kod basista Rona Cartera, prvih nekoliko nota koje sam odsvirala na kontrabasu bile su tako glasne i snažne da se gospodin Carter zgrčio, pokrio uši i rekao: “Sviraj dovoljno glasno da zvukom ispuniš sobu! Nije potrebno da zvuk dopire do druge strane ulice. Samo soba!” Čujem s vremena na vrijeme kako, zadubivši se u traženje raznih mogućnosti na pojačalu, izgubim ljepotu. Zvuk može biti jak i lijepo oblikovan, ali ne nužno lijep ili osoban. Bilo bi idealno da se ostvari oboje, ali važna je i svjest o prostoru u kojem sviramo.

            Što polaznici mogu očekivati ​​od vaše glazbene radionice u Zagrebu?
            - Istražit ću niz tema, praktične i filozofske koncepte, uključujući ono za čime stremim kao glazbenica, dan za danom. Pružit ću dublji pogled na moj glazbenički put, utjecaje, vježbanje itd. Volim razonoditi ljude s kojima razgovaram na radionici, zato će biti važno s kime razgovaram.


Davor Hrvoj

 

(Preuzeto iz Novog lista od 18. ožujka 2018.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja