Ljepota je u spajanju različitosti

Ljepota je u spajanju različitosti
Datum objave:
28.09.2017.

KUPI ULAZNICU

Jazz.hr 2017/2018 - Zvjezdan Ružić Sextet, ft. Neli Andreeva & Nusha choir - Elfin Farewell

 

            Ove sezone u ciklusu Jazz.hr, što ga organizira HDS, naglasak je na brisanju granica, što znači da ćemo slušati nekoliko glazbenih suradnji. Već na drugom koncertu sezone, 14. listopada u dvorani “Blagoje Bersa” na Muzičkoj akademiji u Zagrebu riječki jazz glazbenik Zvjezdan Ružić predstavit će vokalisticu Neli Andreevu i bugarski etno zbor Nusha choir s kojima putuje u potrazi za izgubljenom sponom ljudi i prirode.

            Porinom i Statusom nagrađeni svestrani pijanist, skladatelj i aranžer Zvjezdan Ružić, jedan od najtraženijih hrvatskih jazz glazbenika, predstavlja svoj novi projekt. Ostvario ga je nadahnut razmišljanjem o jednom od velikih problema današnjice - ljudskom otuđenju i kidanjem veza s majkom prirodom. Svojom glazbom Ružić poručuje da je svatko od nas magičan, poseban, nezamjenjiv, te da svatko od nas mora naći u sebi svoju slobodu - svoj san i svoj put! Ne mijenjajući suradnike kreirao je potpuno novi zvuk koji je obilježila fascinacija Mellotronom, elektromehaničkim glazbalom s klavijaturom, za reprodukciju zvučnih zapisa s pripremljenih vrpci. Zahvaljujući tom glazbalu svoje je izvedbe ukrasio novim bojama i ugođajima. Ovaj projekt obilježila je i suradnja s bugarskom pjevačicom Neli Andreevom, posljednjih 20 godina prvom solisticom najvažnijeg bugarskog Grammyjem nagrađivanog zbora Filip Kutev koji mu se također pridružuje u izvedbi naslovne skladbe - “Elfin Farewell”. Tom prigodom predstavit će svoj novi, istoimeni album u izdanju Aquarius Recordsa.

            - Na koncertu ćemo izvesti skladbe s novog albuma “Elfin Farewell” te će posebne gošće Neli Andreeva i njezin zbor izvesti nekoliko skladbi iz bogate bugarske zborske tradicije. Biti će to večer u kojoj ćemo slaviti izdavanje “Elfin Farewell”, ali i slaviti ovu predivnu priču - priču o spajanju dvije kulture u jednu potpuno novu zajedničku bajku! Zasad sam fokusiran na promociju novog albuma, a mogu se pohvaliti da nas sredinom studenog očekuje velika kineska turneja u čak 7 gradova što mene i dečke iz seksteta posebno veseli!

 

Dublje emocije

 

            Zašto voliš zvuk Mellotrona i zašto ga sviraš u novije vrijeme?

            - Mellotron je glavni krivac za stvaranje albuma “Elfin Farewell”. To je instrument kojeg sam zavolio još davnih dana slušajući Beatlese, a prije nekoliko godina krenuo sam u “istraživanje” o tom za današnje vrijeme pomalo čudnom instrumentu. Mellotron je obilježio eru 1960-tih i 1970-tih. U svojim su ga skladbama osim Beatlesa koristili Rolling Stonesi, Chicago, David Bowie, Mahavishnu Orchestra, Stevie Wonder, Fleetwood Mac i brojni drugi. Tvrtka se sredinom 1980-tih više nije mogla natjecati s konkurentnim puno manjim formatima synthesizera koji su pritom imali puno više zvukova za razliku od mellotrona - koji ih je imao samo 8. No, posljednjih nekoliko godina bandovi poput Radioheada, Caro Emerald te još nekolicine drugih počeli su ga koristiti u svojim skladbama i time su mu barem djelomično vratili stari sjaj. Mene je taj instrument očarao - nemam bolje riječi! Zvukovi su mu, gledajući u odnosu na synthesizere iz 2017., puno “siromašniji”, ali rekao bih da su ružno lijepi, tj. za mene najljepši! Obožavam taj instrument i neopisivo me inspirira! Prije no što sam krenuo u komponiranje novog albuma obratio sam se tvrki Mellotron iz Finske. Pisao sam im o mojoj ideji o spajanju akustičnog jazz seksteta s mellotronom koja je vlasnika tvrke oduševila. Dobio sam artist deal na njihov instrument Mellotron M4000d, te sam, čim je instrument stigao u kuću već s prvim notama provedenim uz njega krenuo komponirati skladbu “KANBAL”.

            Što se u zvuku tvog banda promijenilo s uključivanjem Mellotrona?

            - Mellotron je moje kompozicije odveo u jedan za mene dotad nepoznati smjer te mi otvorio nove horizonte u glazbenom stvaralaštvu. Skladajući nove skladbe na tom glazbalu dobio sam nove ideje za bubnjarske dionice - time sam drukčije pristupio aranžiranju dionica za kontrabas - a tim novim zvukom seksteta i puhači su drukčije pristupili materijalu te je u konačnici nastao, usudio bih se reći, jedan potpuno novi i svježi zvuk sekteta zbog čega sam neizmjerno sretan!

            Što je novo na tvojem drugom albumu?

            - Najveći izazov prilikom stvaranja albuma “Elfin Farewell” bio mi je s istim ljudima dobiti nov i svježi zvuk. To su moji dragi prijatelji s kojima već dvije godine aktivno sviram, a s kojima sam snimio i moj album prvijenac “The Knightingale Cabaret” - sve redom virtuozi na svojim instrumentima: Tomaž Gajšt na trubi, Vojkan Jocić na sopran saksofonu, Lenart Krečič na tenor saksofonu, Luka Veselinović na kontrabasu i Adriano Bernobić na bubnjevima. Obožavam svirati s njima, tim više jer su, osim što su zbilja vrhunski glazbenici, ljudi s kojima se družim i izvan pozornice i s kojima dijelim takozvanu životnu pozornicu koju preslikavamo na koncertu. Velikim dijelom za novi zvuk seksteta glavni krivac je već gore navedeni mellotron koji je “zakuhao” čitavu priču i meni kao “kapetanu” zavrtio kormilo broda u jednom potpuno novom pravcu! Mogao bih to slobodno usporediti s ljubavnim odnosima; uvijek je lakše mijenjati partnere i uvijek se osjećati onako “novo”, “svježe”, “uzbuđeno” - no mislim da puno veću težinu ima odnos u kojem s dugogodišnjim partnerom/partnericom uspiješ održati radost i uzbuđenje; jer tu su emocije puno dublje. Upravo zbog toga sam ponosan na ovaj album, jer uspjeli smo stvoriti novi zvuk koji nas je inspirirao i donio nove radosti u već dobro uigrani sekstet!

 

Poput Velog Jože

 

            Zašto taj naziv albuma - “Elfin Farewell”?

            - “Elfin Farewell” iliti oproštajna zabava čarolije moje je viđenje vremena u kojem živimo; gdje magično postaju tehnološki izumi i raznorazne naprave koje su tu da nam “pomognu” i “olakšaju život”, ali kao da ih nismo dočekali spremni. Igrališta su sve praznija, parkovi i šume također, a ljudi kao da su odlučili sve proživljavati kroz prozor svoje sobe zvan “touch screen” na mobitelu. Kao da je upravo taj ekran postao prozor u Svijet - prozor iz kojeg naizgled možemo sve vidjeti. Taj “prozor” omogućio je ljudima da se zatvore u svoja 4 zida i imaju osjećaj potpunosti. No, još uvijek ne možemo živjeti život preko ekrana. Upravo zato album nosi naziv “Elfin Farewell”, jer još uvijek vjerujem da je Život najmagičniji izum na ovoj planeti te da je zakon ljubavi jači od svih nauka i matematičkih izračuna. Magično je biti u sinkronizaciji s prirodom, s ljudima oko sebe; šetati parkovima, provoditi vikende u šumama, planinariti, družiti se s prijateljima. Čvrsto vjerujem da tu radost koju čovjek doživi u tim za današnje doba “old school” vrijednostima niti jedan “čarobni” tehnološki izum neće moći nadomjestiti.

            Koja si poruku želio odaslati glazbom na ovom albumu?

            - Ovaj album poziv je na ljubav i toleranciju, no prije svega na vjeru u sebe! Svatko od nas najmagičniji je izum koji je ikad nastao na Zemlji i, koliko god nas ovaj sustav u kojem živimo uporno pokušavao uvjeriti da smo nebitni i zamjenjivi, istina je da smo magični i posebni, te da nitko od nas nije zamjenjiv. Nitko! Ponekad mi se čini da smo u današnje doba sa svim tim zastrašivanjima medija i političara polako postali poput Velog Jože; toliko posebni i snažni, a opet toliko uplašeni i sve više uvjereni da smo samo broj; nemoćni, slabi - i u konačnici nebitni! Upravo o tome govori skladba “Giant's Freedom”, dok “KANBAL” opisuje atmosferu kafanske zabave našeg podneblja; gdje ples je luckast i pomalo iskarikiran; ruke visoko u zraku kao da će svakog trena odvidati žarulju s lustera - no šarma i smijeha tu nikad ne nedostaje! “4 Ghandi’s Steps” skladba je inspirirana Gandhijevim riječima: “first they ignore you - then they laugh at you - then they fight you - then you win”. Mislim da se svaka osoba koja pokušava živjeti svoj san može pronaći u ovim riječima; jer, svi se mi na putu k ostvarenju naših snova zapravo borimo sami sa sobom, u želji za potpunim oslobođenjem iliti pobjedom - pobjedom u nama. “The Rembrandt That Wasn’t” priča je o gospodinu koji je ukrao Rembrandtovu sliku iz muzeja, no pritom nije imao ni na kraju pameti da je riječ o kopiji. Da stvar bude bolja, taj gospodin uopće nije poznavao crno tržište umjetnina, stoga je vrlo brzo uhićen. No, kako država nije htjela platiti skupo vještačenje koje bi dokazalo da li se radi o originalu ili tek o kopiji velikana koja se našla na Balkanu, on je vrlo brzo pušten iz pritvora. Nedavno sam ga upoznao - jako simpatičan lik…“Farewell Waltz”, s razlogom zadnja na albumu, opisuje kraj jedne ljubavi ispričan kroz oproštajni ples; pomalo nestašan, sjetan, ali povrh svega naivan - kao što ljubav u suštini i jest. Ples dvoje ljudi koji si toliko toga još žele ispričati i reći, no ples će uskoro završiti, a njime završava i njihova priča.

 

Preslika života

 

            Kako si došao na ideju da surađuješ s Neli Andreevom i bugarskim zborom Filip Kutev?

            - Osim prinove mellotrona, na ovom albumu imao sam veliku čast ugostiti čuvenu bugarsku vokalisticu Neli Andreevu i njezin zbor! Prije gotovo godinu dana na YouTubeu sam čuo Neli Andreevu i zbor Filip Kutev u izvedbi skladbe “Malka Moma”. Danima sam slušao tu skladbu i čitav Nelin glazbeni opus, kao i opus zbora. Bio sam očaran njima! Njezin glas, njezina iskrenost i emocija te pjevanje zbora Filip Kutev doslovno su me uništili - rasplakali! Ta žena je anđeo, morate je čuti! I ona i zbor su nevjerojatni! Nemam dovoljno riječi kojima bih mogao opisati njihovu veličinu u mojim očima, njihove anđeoske glasove i toplinu kojom su mi zauvijek osvojile srce! One kao da su s neke druge planete. Tih sam dana gledao film “Avatar”, i onaj grand finale u kojem vojska uništava sve magično na planeti Pandora bio je podsjetnik na ono što ljudi ljudima rade i što ljudi ovoj planeti rade. Te sam noći potpuno zabrinut tim problemom današnjice gdje vlasti poštuju isključivo zakon brojeva i kapitalizma pritom ne vodeći računa što se događa na duhovnoj razini koje ili nisu svjesni ili ju u potpunosti ignoriraju. Ljudi kao da su odlučili prerezati i posljednje niti koje nas vežu s majkom Prirodom, kao da su odlučili oglušiti se na sve zakone te stvoriti neke nove, prilagođene sistemu zvan novac i materijalizam. Tom odlukom ljudi odlučuju ne samo biti izolirani od prirode, već biti izolirani jedni od drugih, što je nažalost sve vidljivije svakim danom. Tim promišljanjima i inspiriran finalnom scenom iz filma gdje se uništava sve dobro u korist materijalnog napisao sam skladbu “Elfin Farewell”. Dok sam komponirao u glavi sam imao te anđeoske glasove žena iz Bugarske. Jednostavno sam ih čuo u toj skladbi; njihovu nježnu, ali istovremeno energičnu interpretaciju kojom sam htio dočarati emociju te skladbe. Kada sam snimio demo verziju skladbe i raspisao partituru za Neli i zbor, obratio sam se Neli koja je bila oduševljena pozivom na suradnju, a ja presretan i počašćen što mogu surađivati s takvom umjetnicom!

            Koliko je Neli važna i cijenjena među glazbenicima?

            Neli je jako cijenjena vokalistica. Prije nekoliko godina gostovala je na albumu čuvenog jazz pijaniste njujorške scene, Shai Maestra, s kojim aktivno surađuje i koncertira diljem Europe. Isto tako, pjevačica Joss Stone molila je Neli za privatne satove pjevanja prilikom koncerta u Berlinu. Flea, basist Red hot Chili Pappersa oduševljen je Neli Andreevom te ju je prilikom koncerta u Bugarskoj kontaktirao. Njezina skladba “Malka Moma” završila je kao soundtrack hollywoodskog filma “Redemption”. No, zaista nije bitno tko je sve bio oduševljen Neli Andreevom - bio on poznat ili nepoznat. Riječ je o umjetnici koju kada čujete nećete ostati ravnodušni. Meni je najbitnije da je oduševila mene, a pritom me je oduševila prije no što sam uopće znao da surađuje s pijanistom kojeg izuzetno cijenim te da je svojim glasom oduševila neke poznate ljude, jer ja bih je neovisno beskrajno cijenio zbog njezine glazbe koja je iskrena i bezkompromisna. Neli je osoba potpuno neopterećena tim stvarima, svaki vikend provodi u njezinoj rodnoj planini Rodopi s obitelji te je prije svega predivna žena i majka, a tek potom vrhunska umjetnica i vokalistica. Morate je upoznati i čuti, bit ćete oduševljeni njome i kao glazbenicom - ali i kao osobom, siguran sam!

 

Glazba koju “čujem” u srcu

 

            Koliko su ona i zbor kompatibilne sa zvukom tvog sastava jer radi se o potpuno različitm žanrovima - ili možda ne?

            Ideja mi je bila spojiti njihov etno svijet sa zvukom jazz seksteta. Skladba “Elfin Farewell” nije dionički prilagođena za Neli i zbor - već sam htio stvoriti “zvučni zid” gdje će se Neli, zbor i sekstet ravnopravno istaknuti u skladbi. Htio sam da se ta dva potpuno suprotna svijeta spoje u jedan zajednički zvuk, te da stvorimo novu zajedničku priču. Neli Andreeva i njezin zbor toliko su muzikalne glazbenice da su se bez imalo problema prilagodile i snašle u našem “jazzističkom” svijetu!

            Kako prigodom skladanja spajaš jazzistički i etno svijet?

            - U skladanju volim koristiti tercne motive, motive istarske ljestvice, neparne ritmove, motive Balkana, i sve to povezivati s američkim jazzom kojeg sam studirao na jazz konzervatoriju u Klagenfurtu.

            Kako jazz jeziku približavaš hrvatsku kulturu, što si nastavio nakon prvog albuma?

            -Ne bježim od podneblja u kojem sam rođen - naprotiv, ponosim se našom tradicijom te smatram da Hrvatska, ali i čitava regija, ima toliko bogatu kulturu da možemo i moramo stvarati naš zvuk! Posebni smo u geografskom smislu, imamo toliko prirodnih bogatstva, opušteni smo kao nacija, srčani, složni, temperamentni i vatreni kada treba, inatljivi ponekad, lijeni također ponekad, razigrani uvijek, opušteni vrlo često. Pitam vas - čemu da kopiramo ECM scenu koju su obilježili ljudi koji žive u Oslu ili Copenhagenu, gdje je život potpuno drugačiji, gdje je klima potpuno drugačija i gdje je mentalitet i kultura nešto potpuno suprotno od našeg. Isto tako, čemu da kopiramo New Orleans scenu ili NY scenu, kada ne živimo u gradu koji ne spava, gdje je sve toliko ubrzano, grad u kojem radiš tri posla da preživiš, grad u kojem je život opet nešto potpuno suprotno od života u Hrvatskoj ili regiji. Pa zašto onda bježati od podneblja u kojem živimo? Zar nije logičnije inspirirati se ljudima koje susrećemo, temama iz života naših sugrađana i sunarodnjaka, radostima koje doživimo, teškim trenucima koje proživimo, te sve te događaje i naše impresije preslikavati u glazbu. Glazbu - koja u suštini i jest preslika života. Možda ta glazba neće zvučati kao crnački blues, možda će netko reći da nije jazz jer nema elemente jazz tradicije, ali, u konačnici teško je danas govoriti što je jazz a što nije. Miles Davis davno je za jazz rekao: “nemojte ga zvati jazz - zovite ga improvizirana glazba”. Pokušavam stvarati glazbu koju osjećam i koju “čujem” u srcu. Isto tako, pokušavam spojiti sva moja saznanja o glazbi u jedan zvuk koji osjećam. Ne stvaram granice između stilova, ali isto tako smatram da je žalosno bježati od nas, naše tradicije i kulture i od podneblja u kojem živimo. Ljepota je u različitosti i u spajanju različitosti.

 

Davor Hrvoj

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja