Posjet iz daleke galaksije

Posjet iz daleke galaksije
Datum objave:
25.09.2017.

            Hrvatski jazz bubnjar Berislav Puhlovski, koji desetljećima živi i djeluje u Sjedinjenim Američkim Državama, studirao je jazz na glazbenoj akademiji u Grazu. Surađivao je s mnogim hrvatskim glazbenicima, kratko je vrijeme kao udaraljkaš svirao u Plesnom orkestru Radio Zagreba koji je vodio Miljenko Prohaska, a neko vrijeme i s Cubismom. Poslije je svirao diljem svijeta: u Japanu, Srednjoj i Južnoj Americi, Rusiji, Kanadi, širom Europe i SAD-a te na Karibima.

            Njegov šaroliki glazbeni put započeo je još u djetinjstvu.

            »Moja je mama bila glazbenica koja je pjevala u zboru i zato sam oduvijek bio izložen glazbenim utjecajima. Otac je također bio veliki ljubitelj dobre glazbe. Bio je to magični svijet koji me začarao. Prolazile su godine i raznorazni pokušaji da me se pretvori u nešto drugo ali ja sam ustrajao u svojem naumu i popustili su. Sjećam se prvog ksilofona. Moj je otac bio zrakoplovni inženjer i osoba slobodarskog duha. Tako je jednom, još u doba Jugoslavije, izjavio nešto što nije bilo po volji vlasti i odmah su počeli ozbiljno istraživati njegove aktivnosti. Kad su vidjeli sve te silne formule koje nisu mogli odgonetnuti pomislili su da se radi u nekim špijunskim kodovima i strpali ga na nekoliko godina u zatvor u Beogradu. Ja sam još bio dijete i nisam posve razumio o čemu se radi. Jednom smo ga majka i ja posjetili u zatvoru. Dva dana prije baka mi je kupila ksilofon. Dok su se majka i otac grlili, ljubili i plakali, ja sam zasvirao, ono što sam uspio naučiti u jednom danu - »Hej Slaveni«. Dotle su dvojica stražara sjedila na klupi ispred ćelije i pušila. Odjednom se tamo stvorio upravitelj zatvora koji je na njih zagrmio: »Bagro jedna, majku li vam vašu..., zašto ne stojite u stavu mirno dok se svira državna himna!?« Bio je to jedan od mojih prvih glazbeničkih poduhvata.«

Obriši mi auto

            Osim uz glazbu koju je slušao u roditeljskom domu, Puhlovski je ukus i ljubav prema glazbi razvijao slušajući emisije preko radija.

            »Ipak, roditelji su me podržali. Stalno smo slušali klasičnu glazbu. Tata bi nedjeljom ujutro pustio Beethovena, a mama bi se ljutila: »Nemoj, da ne susjedi polude!« Tata bi na to rekao: »Neka se kulturno uzdižu!« Svi ti sati slušanja u meni su stvorili još dublji, jači i čvršći stav o tome da želim biti glazbenik. Bubnjeve sam otkrio slušajući radijske programe na kojima je bila emitirana jazz i bossa nova glazba. Bilo je to krajem 1950-ih. Tada sam od nekog koferčića napravio mali bubanj, a od četke za čišćenje zahodske školjke metlice. Bio sam očaran bossa nova i swing glazbom. Bilo mi je ugodno svirati uz glazbu s radija. Nisam znao kako to funkcionira elektronski, ali zamišljao sam da su u toj kutiji neki mali ljudi koji sviraju, a ja s njima. Od malih nogu osjećao sam da to volim, a kad radiš ono što voliš zdrav si i veseo.«

            Godine 1980. otišao je u SAD. Mjesec dana ostao je u New Yorku, a deset dana u Bostonu te se početkom 1981. uputio u Kaliforniju gdje je ostao niz godina. Već deset godina živi u Seattleu.

            »Dok sam čekao da se na Akademiji u Zagrebu otvori odjel za udaraljke, dvije sam godine pohađao pedagoški smjer i u međuvremenu se pripremao za prijemni ispit za akademiju u Grazu. Nakon dvije godine otišao sam gore i prošao. Tamo sam ostao samo dvije godine jer sam na nagovor Waynea Darlinga, koji je tamo predavao bas, i jednog od najboljih trubača na svijetu Arta Farmera, otišao preko bare. Nisam imao planove, nisam znao kod koga ću biti, nikog nisam poznavao. Iz avanturizma, znatiželje, krenuo sam autobusom od Istočne do Zapadne obale. Naime, karta za zrakoplov bila je samo šest dolara skuplja. U San Franciscu sam svaku večer odlazio u drugi klub. Odmah sam upoznao puno glazbenika i osjetio kako razmišljaju. Oni tu glazbu ne shvaćaju kao Olimpijadu. Nitko ne uspoređuje nikoga, nitko nije bolji ili lošiji. Svatko je osebujan na svoj način.«

            Tijekom svih tih godina učitelji i savjetnici bili su mu neki od najvećih bubnjara u povijeti jazza, među ostalima Tony Williams, Elvin Jones, Billy Higgins, Steve Gadd i Jack DeJohnette. Primao je i posve neuobičajene savjete.

            »Eddiea Moorea sam pitao kako se prigodom sviranja balada metlicama radi lijevom rukom. Pitao me jesam li gledao film »Karate Kid« i rekao: »Uzmi krpu i obriši mi auto s druge strane! Ja počnem brisati a on kaže: »To ti je lijeva ruka. Tako se sviraju balade.« Poslije smo u njegovom domu slušali kako to radi veliki Roy Haynes.

Marsovci u Zagrebu

            Tijekom života u San Franciscu svirao je s mnogim uglednim glazbenicima kao što su Jon Hendrix, Mark Murphy, Dave Kramer, suradnik Milesa Davisa, Calvin Keys, član banda Raya Charlesa i Carl Lockett koji bi svirao s Jimmyjem Smithom kad god bi došao na Zapadnu obalu. Jedan od njih bio je trubač Eddie Henderson.

            »Henderson je promijenio moj način sviranja s tri riječi koje mi je uputio tijekom svirke. Naime, do tada sam svirao disciplinirano, uljudno, fino, ne preglasno, ne pretiho, međutim tijekom sola okrenuo se prema meni i rekao: “Hit the mother fucker!” - “Udari! Opali!”. Tako sam skužio da neki solisti od bubnjara traže više vatre i poticaja. Jednom je došao jedan mali bijelac kojeg je tata doveo autom iz Palo Alta u San Francisco i došao po njega nakon svirke, iza jedan u noći. Bio je to, tada još uvijek maloljetni Larry Grenadier. S nama je svirao i Ed Williams, stariji gospodin koji je surađivao s Charliem Parkerom. Od tih starih lisaca može se puno naučiti. U vrijeme kad sam vodio trio Believers poslije svirke odlazili smo u jedan podrumski klub u kineskoj četvrti koji je radio od jedan do pet ujutro. Jednom je neki čupavac u kutu razgovarao s mojim klaviristom. Nisam mu prepoznao facu. Odjednom je rekao: »Dečki, mogu malo zasvirati s vama?« Ko neki Jura s Trešnjevke, onak, najjednostaniji. Kad se okrenuo skoro me strefio infarkt. Bio je to Jaco Pastorius koji je tada živio u San Franciscu. Došao bi s djevojkom, gore bi pojeli večeru te bi se spustili dolje u podrum i on bi svirao s nama. To je trajalo šest mjeseci, gotovo svaki vikend. Svirao bi klavir, pa malo bas, a moj bubanj je skoro raznio u komadiće. Divan čovjek! Jedna od najboljih osoba koje sam upoznao. Nakon gaže, u pet ujutro, postavljali bismo mu petsto pitanja, uglavnom o tome kako je bilo s Weather Reportima i Joeom Zawinulom. On je odgovarao na sva naša pitanja i to na jednostavan način. Sjećam se koncerta Weather Reporta u Zagrebu kad smo svi zinuli i mislili da su to neki Marsovci, bogovi. Ništa od toga. To su najjednostavniji ljudi koji jedu, spavaju i idu na zahod, međutim bave se glazbom na ozbiljan način. Sve što sam od njega doznao, sve minute koje smo visili zajedno, pričali, svirali, sve to skupa činilo mi se supernormalno. Ni traga od zvijezde, bez arogancije. On je obožavao svirati bas i igrati košarku. Jednom je zaspao u klupi u New Yorku - čak nije imao futrolu za bas gitaru - i netko mu je ukrao bas. Kad sam čuo što mu se na kraju desilo (udario ga je karate majstor, čuvar u noćnom klubu u koji je Jaco silom želio ući, te je udario glavom o pločnik i preminuo, op.a.) bio sam tjedan dana u šoku. Kao da nas je posjetio netko iz dalekih galaksija, u vidu utjelovljenja Jaca Pastoriusa.«

Štafelaj s praznim papirom

            Prigodom svojih posjeta Zagrebu Puhlovski iskoristi prigodu da zasvira s lokalnim glazbenicima. Uvijek se ponosio svojim korijenima i svjestan je važnosti tradicije i glazbenih posebnosti koje je usvojio dok je živio u Zagrebu. Proučavao ih je i koristi ih u svojim izvedbama.

            »Zagreb je već stotinama godina grad s bogatom tradicijom kulture, glazbe. Nekad su ga zvali kulturnim središtem bivše države. Blagoslov je biti okružen raznim kulturama. Ne mislim samo na republike bivše države nego i drugih država koje su bile naši susjedi. Posebno sam fasciniran bugarskom, rumunjskom i mađarskom narodnom glazbom. No jazz se pokazao kao posebna vrsta glazbe. Kao da imate veliki štafelaj s praznim papirom po kojem možete crtati ili slikati te tako podijeliti sreću, znanje i podatke s drugima. Volim se približiti toj vibri što ju osjeća troje ili četvero ljudi koji zajedno sviraju. Za vrijeme svirke mi je važno da se ubacim u mozak solista.«

            Puhlovski je razvio veliku ljubav prema brazilskoj i latino glazbi, ostvarivši suradnje s poznatim glazbenicima tih žanrova. Među ostalima surađivao je s Richardom Kermodeom, klavijaturistom koji je svirao u Santaninom bandu. Kako bi usavršio vještinu sviranja te glazbe i na izvorištu upio njezin duh, neko je vrijeme boravio na Portoriku.

            »Oduševio me način na koji izvode svoju glazbu. Na malom trgu, na periferiji San Juana, u jedanaest navečer, to se praši, to se šiba, svi su veseli i znojni. Ili se pleše ili se svira, nitko ne stoji kao turist i samo gleda. To mi je pomoglo. Jedan dan, veli žena da me zvao Michael. Tko je Michael, ne znam. Sljedeći me dan ponovno nazvao i predstavio se: »Ja sam Michael Carabello, kongist iz prve postave Santaninog banda. Treba nam bubnjar za ljetnu sezonu. Svirao sam u njegovom bandu koji se zvao Drums on Fire u kojem je bio i Chepito Areas, također iz prve postave Santaninog banda. Bila je to kratka sezona od četiri i pol mjeseca, ali zahvaljujući toj suradnji nakupila se gomila znanja koje uvijek dobro dođe.«

 

Davor Hrvoj

 

(Preuzeto iz Novog lista od 24. rujna 2017.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja