Samo on i njegov kontrabas

Samo on i njegov kontrabas
Datum objave:
15.09.2017.

Vjekoslav Crljen

Solo Double Bass

Hitchtone

 

Kontrabas je jedan od sigurno najzagonetnijih instrumenata u jazzu. Vrlo često je teško odrediti što taj instrument, najčešće pozicioniran u drugom planu, zapravo postiže. Jedna od zadaća kontrabasa je svakako da drugima pomogne da zvuče bolje, na primjer, da posreduje između onog koji drži ritam i solista, da postavlja tonalnu središnjicu sastava, da odredi osnovni puls glazbe, ili da, prije svega postavi harmonsku osnovu. Zapravo, posao basista je, najkonvencionalnije gledano, da osnaži sve glazbene veze sastava i da pomogne odrediti kontekst u kojemu će se onda odvijati ono najvažnije - improvizacija.

         Ovaj je album, međutim, album solo kontrabasa. Vrlo su rijetki basisti koji se odlučuju na ovakve projekte. Prije nekoliko godina u Poreču je na Valamar Jazz Festivalu gostovao Renaud Garcia-Fons, francuski kontrabasist koji je održao izvanredno zanimljiv i uzbudljiv solo koncert koji je trajao puna dva sata, dakle, vidjeli smo i čuli da je to moguće, no i on se zapravo u tom nastupu pomagao elektronikom koja mu je ipak simulirala glazbene partnere. No Vjekoslav Crljen se odlučio napraviti solo album na kojem nema ni šuškalica, ni elektronike, samo on i njegov kontrabas, instrument toliko velik i nezgrapan, a koji u njegovim rukama pruža toliko topline i istančanosti. Iako na ovom albumu nema hrvatskih skladbi (što je u načelu nepisano pravilo Cantusa za odabir tema o kojima se piše), način na koji Crljen svira i ta ekskluzivnost njegovog podviga toliko su, ipak, rijetki da na ovaj album moramo upozoriti. Mingus, McHugh, Parker, Bonfa, Ellington, Bach (otkrij uljeza), Weil - sve su to redom iznimno poznati standardi, nema tu nekih iznenađenja, osim možda Chaplinove skladbe Smile, a Crljen ulazi u tu glazbu naoko sasvim bezglavo. On kao da se nalazi na pozornici usred nepostojećeg sastava koji nastoji povezati. U jednom trenutku svira temu, u drugom harmonsku pratnju, pri čemu nikad ne odstupa od ritma, a onda u sve to unese, na svim razinama, i improvizaciju. Svi oni oni koji očekuju od standarda da uvijek zvuče isto, neka ne preslušavaju ovaj album, ali oni koji traže nešto novo, koji shvaćaju da je jazz prije svega i uvijek iznova osvajanje novih sloboda i traženje novih izričaja, svakako neka (strpljivo, molim) ovaj album uzmu u ruke. Ne samo zato što se radi o herojskom naporu, nego prije svega zato što se ovdje glazba otvara na jedan radikalno drugačiji način, od uzbudljive "Haitian Fight Song", do već sto puta prežvakanog "Mack the Kniefa" koji, međutim, Crljen doista smjelo rastavlja gotovo do atoma. Crljen nas tjera da ga slijedimo na njegovu putu što nije uvijek lako, ali zato nas čini sigurnima da je jazzu sve samo ne odzvonilo.

Saša Drach

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja