Jazz oaza čarobnih moći

 Jazz oaza čarobnih moći
Datum objave:
07.08.2017.

Velika vručina nije spriječila ljubitelje dobre glazbe da četiri dana za redom, od 1. do 4. kolovoza, pohode istarski gradić Bale u potrazi za čarobnom energijom. Naime, Bale i okolica poznati su po čudesnim i nedokučivim silama prirode, a tijekom održavanja Last Minute Open Jazz Festivala te su silnice još moćnije i mističnije. Je li slučajno David Helbock na Festivalu izveo program s albuma “Into the Mystic”? Što je Marka Ramljaka nagnalo na takav izljev radosti na pozornici, kako su Djabe zaljuljali publiku, kako ih je More Love Ensemble poveo u svemirske visine, Davor Križić u uzavrele jazz klubove njujorške 52. ulice, a Damir Kukuruzović u pariške lokale gdje su Romi zadivili dame i gospodu svojom manouche glazbom, kako je sastav Naked publiku uspio povesti na putovanje svijetom? Nemoguće je objasniti zašto se to događa baš u Balama. To je neizravno potvrdio i tenor saksofonist Domagoj Ralašić u obraćanju publici. Rekao je da je stigao s glavoboljom i mučninom te da nije bio siguran hoće li moći nastupiti, ali da se poslije koncerta osjeća sjajno, bez tegoba i ispunjen pozitivnom energijom. Osim suradnicima, to može zahvaliti publici koja mu je podilazila, bodrila ga iz petnih žila, tjerala da prebaci granicu mogućeg i poleti prema zvijezdama, baš kao što su poticali i sve druge izvođače.

Intuitivno sjedinjenje

            No, što je s tom publikom? Zašto uvijek, iznova, u tako velikom broju pohodi Bale upravo u vrijeme festivala? Neki dolaze u nadi da će uživati u uzbuđenjima jazz koncerata, neki svrate posve slučajno i ostanu zarobljeni čarobnim zvukovima i ludorijama glazbenika na pozornici, neki su tu zato jer im je organizator pred kućni prag doveo umjetnike koje ne mogu ignorirati, nekima je to tek simpatična zvučna kulisa uz piće i razgovor s prijeteljima, neki jer su svjesni da se radi o ogromnom doprinosu ugledu i prosperitetu grada... Svi se oni okupljaju na trgu Tomaso Bembo i ostaju, bez razmišljanja, zato što je to logično, zato što je upravo to ono što im treba, a toga nisu bili svjesni, nisu znali da postoji. A postoji zahvaljujući kritičnoj masi osoba otvorenog srca i duha koje su, najčešće nesvjesno, razvile sposobnost intuitivnog sjedinjenja s višim ciljem, upijanja i odašiljanja pozitivne energije, prepuštanja čaroliji. U okružju svojstvenom Balama jazz postaje katalizator koji pospješuje stapanje tih elemenata, sjedinjenje glazbenika i publike, Baljana i turista, ljudi i grada...

Skrivene tajne mozga

            Zašto baš u Balama? Svima je poznato da je gradić predivan, ali ipak, mami na nešto više od puke turističke šetnje, izaziva znatiželju. Primjerice, dođete li u doseg mirisa omamljujućeg napitka koji se spravlja u čarobnjakovom kotlu, a dopire iz Jazz konobe Kamene priče, kao da postajete ovisnik koji gubi svoju volju i osjeća nešto o čemu nije ni sanjao. Možda ipak nije tako - vjerojatnije je da se radi o vlastitoj volji koja je bila zatomljena uslijed načina života, obrazovanja i odgoja koji nas usmjerava, nameće racionalan, a potiskuje intuitivan pristup u ponašanju. Odjednom se sjetite da ste te sposobnosti imali kao dijete i ne možete dokučiti kako i zašto ste ih izgubili, ili, bolje rečeno, pospremili u onaj dio mozga koji nikad ne posjećujete. Kao da se upravo na tom mjestu otvorio rasjek u zemljinoj kori što je pokrenulo nove procese, omogućilo vam pristup u skrivene tajne mozga, otvorilo protok nagomilane energije koja se može raspršiti svemirom ili kanalizirati prema odabranim dušama.

Eliksir života

            Čarobnjakova uloga tu nije presudna. Uopće, tko je čarobnjak? Neki misle da je Tomislav Lovro Pavleka. Ma nije! On je ipak samo smrtnik koji se našao tu kraj kotla pa s vremena na vrijeme promiješa, ubaci koji ljekoviti sastojak, nabaci smiješak, razveseli se namjernicima, prebaci na frekvenciju na kojoj se tijekom 24 sata emitira iscjeliteljska glazba - jazz - i poveže umjetnike koji nisu ni sanjali da će surađivati. Mnogi su u njegovoj Jazz konobi pronašli oazu, osvježenje od nesnosne žege koja je vladala tih dana, spojili duše. No, Kamene priče nisu samo oaza karavanama jazz glazbenika. Oaza je to u kojoj nikad ne presušuje vrelo, u kojem voda nikad nije zamućena, u kojem se ogledaju istinske vrijednosti, u kojoj se možete okrijepiti primjerenom dozom eliksira života. Mnogi koji su kušali iz tog vrela kao očarani vraćaju se po svoju dozu, ne samo na Last Minute Open Jazz Festival, ne samo na koncerte koji se održavaju u Jazz konobi.

Teleportacija ili putovanje

            Trebalo mi je dosta vremena da postanem svjestan da je to i moja oaza. Pod kožu mi se uvukla već prigodom prvog susreta, baš kao što je to bilo s prethodnim koje sam pohodio i koje su me obuzele svojom energijom. Jedno vrijeme bila je to Alhambra, elegantna palača koja odiše skladom, mudrošću i duhovnošću. Dugo je bila utočište u koje sam se sklanjao jednom godišnje prikupljajući nektar, energiju za preživljavanje do sljedeće godine. U Alhambri sam ispijao eliksir života, sve dok nisam otkrio Monasterio de Piedra, još starije zdanje, iz dvanaestog stoljeća, iako ustvari, nije bit o građevini nego o silnicama. Otkrio sam ga zahvaljujući tajanstvenom vodiču, zapravo usamljenom vozaču koji je reagirao na moj palac kad sam zastao uz cestu u nadi da ću se nekako teleportirati iz Toleda u Zaragozu. Tada sam, zapravo, spoznao da teleportacija ne mora biti idealno rješenje. Istina, može ušparati vrijeme, ali to nije samo skok nego i preskok. Nikad ne znaš što si sve preskočio. Je li važniji brz prebačaj s jednog mjesta na drugo ili putovanje u realnom vremenu, sve ono što možeš vidjeti i doživjeti na tom putu?! Nek' znanstvenici još pričekaju s tim otkrićem!

Vodeni vrtovi

            Nakon posve uobičajene vožnje uz spržena polja i livade, s puno prašine posvuda, te posve uobičajenog razgovora o svjetovnim stvarima, kad smo se već malo bolje upoznali, upitao me: “Jesi li ikad posjetio mjesto koje se zove Monasterio de Piedra?” - “Nikad čuo!” - “Predivno je. Ako želiš, možemo svratiti.” - “Zašto ne!?” Ubrzo je skrenuo s glavne ceste i krenuo uzbrdo. Krajolik se počeo mijenjati; prevladala je zelena; odjednom šuma; voda; jezerca uz cestu; obuzeo me osjećaj kao da se približavam oazi; posve drukčija Španjolska. No, tek je ono što nas je čekalo na vrhu bila istinska krasota, oaza, ne samo samostan nego priroda u koju je interpoliran. Predivna pitoma šumica s nizom potočića koji se obrušavaju u kaskadama, vodeni vrtovi, uz njih staze po kojima, barem sam tako zamišljao u šetnji šumom, posve lagano, kao da levitira, u meditaciji šeće monah s knjigom u rukama, potpuno uronjen u svoj svijet, stopljen s prirodom. Uz malo mašte odmah sam bio uvučen u tu čaroliju i prepustio se djelovanju ogromne moći prirode. Je li tako nešto osjetio i Cuelho, je li ga to potaklo na pisanje knjige “Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala”? Mene je potaknulo na nastavak potrage za oazama. Ne znam čime sam to zaslužio, ali svojem sam zagonetnom vodiču, koji se samo smješkao i ništa nije govorio, zahvalan za cijeli život. Sve što je rekao bio je odgovor na moje pitanje zašto nema turista i zašto u niti jednom turističkom vodiču ili mapi nisam uspio pronaći to mjesto. “Mi ne želimo da svatko dolazi ovdje, želimo taj raj sačuvati od devastacije koju donosi turizam!” Tada sam osjetio neku dodatnu zahvalnost, ali i radost što sam ušao u društvo odabranih.

Garancija zdravog razuma

            Kao što sam Alhambru zamijenio Monasteriom de Piedra tako se u moj život, u model za preživljavanje, neprimjetno uvukla Jazz konoba u Balama. Bale su postale jednim od odredišta mojih jazz pohoda, a Jazz konoba Kamene priče punionica baterija. Bez predumišljaja - jednostavno, zahaklao sam se. Ne dolazim tu zbog velikih zvijezda jazza nego ugođaja koji tu glazbu čini posebnom, same glazbe koja u tom okružju poprima iscjeliteljske moći, ljudi koji ovdje zalaze, a još uvijek duboko vjeruju da je umjetnost garancija zdravog razuma. Zbog njih - ne valjda zbog čarobnjaka koji se zagonetno smješka negdje iz prikrajka - ovaj konak možemo zvati oazom, ne samo jazza - oazom slobode i zdravog razuma u kojoj su čarolije moguće. Čarobnjak je uvijek spreman na razgovor, ali on nam očito nije potreban. Ne komuniciramo često, nije potrebno puno riječi, ali ostvarujemo razumijevanje, tako lako, jednostavno, kao što dijelimo strast prema onim jazzistima koji su postigli visoku razinu umjetničkog dosega, a ona se očituje u jednostavnosti. Zato, bez da smo razgovarali o tome, obojica znamo da je moj jedini i najčvršći plan za sljedeće ljeto dolazak na 12. Last Minute Open Jazz Festival, od 1. do 4. kolovoza 2018., u Balama. Tek toliko da primim svoju dozu kako bih mogao preživjeti sljedećih godinu dana.

Davor Hrvoj

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja