Dobre skladbe me motiviraju za pisanje aranžmana

Dobre skladbe me motiviraju za pisanje aranžmana
Datum objave:
04.05.2017.

JOE KAPLOWITZ – klavir, orgulje Hammond, tuba, skladatelj, aranžer

Joe Kaplowitz se profesionalno počinje baviti glazbom sa 15 godina u Washington-u, SAD. Nakon toga svira sa prepoznatljivim imenima američke blues i jazz scene. Neki od njih su: Eddie Daniels, James Moody, Ernie Krivda, Greg Bandy, Randy Jonston, Wycliff Gordan, Ralph Bowen, Sean Jones, Mark Rapp I drugi.
Joe je takoder nastupao sa David “Fathead” Newman-om i blues legendom Koko Taylor i Lucky Peterson-om. Nakon 1999-te Joe predvodi bendove koji nastupaju u Bijeloj Kući, te klubovima Blues Alley, The Knitting Factory, i The House of Blues.
Od 2002. do 2004. godine Joe živi u New York-u, gdje osniva Joe Kap Organ Trio (Joe Kap Organ Trio – Street Noise – Severn Records – 2004) i nastupa u mnogim poznatim mjestima te održava dugotrajnu suradnju s trubačem Markom Rappom. Također nastupa s imanima poput Liberty Ellman, Avi Rothbard, Abraham Burton i Wess Andreson, Mark Ferber, Kyle Struve i Kim Thompson.
2006. seli u Hrvatsku gdje sa suprugom Lelom osniva Lekap Quartet. Nastupa I snima s mnogim poznatim hrvatskim pjevačima I glazbenicima.
Sa sastavom Davor Križić Experiment 2014. snima album koji osvaja tri nagrade Porin.
2011. postaje članom kvinteta klasične glazbe Simply Brass s kojima svira tubu, s kojim ima čast nastupiti na Juilliardu u New Yorku početkom listopada 2012., zatim 2013. na Univerzitetu u Quebecu, Kanada te u svibnju 2015. sudjeluju u turneji po 7 gradova NR Kine.
Od 2014. godine redovni je član Jazz orkestra Hrvatske radio-televizije za kojeg piše mnogobrojne aranžmane I skladbe te ima priliku svirati s vodećim imenima svjetske glazbene scene: Boris Kozlov, Alex Sipiagin, Ernie Watts, Lasse Lindgren, Doug Richards, Rex Richardson, Burt Van Leer, Terrell Stafford, Lars Moller, Ed Neumeister, Michael Abene, Stjepko Gut I dr.
2012. dobitnik je prestižne hrvatske nagrade Status za doprinos u glazbi u kategoriji jazz glazbe za klavir, a 2014. g. za klavir I tubu. 2017. Joe osvaja nagradu Porin za najbolju jazz skladbu godine pod nazivom “Donna Lee is Pissed Off”s albuma prvijenca sastava 4in3+1 pod nazivom "Eat it, it's still good".
Joe aktivno sklada, raspisuje aranžmane te nastupa I snima s mnogim uspješnim glazbenicima po regiji.

 

Koje si skladbe pripremio za koncert s Jazz orkestrom HRT-a?

Pripremio sam jedanaest autorskih skladbi za koncert s Jazz orkestrom HRT-a. Skladbe su različitih karaktera, stilova, tempa i instrumentacija pisane za hammond orgulje i orkestar.

Nazivi skladbi su :

  1. Time to go
  2. Monoatomic
  3. The peace-maker
  4. Donna Lee is pissed off
  5. Introphedaqtole
  6. The mad scientist
  7. Organic intelligence
  8. Zawandon
  9. Attitude of grattitude
  10. Blues in red hook II

Wise is water blues

Kako pišeš skladbe?
Ponekad čujem zanimljivu melodiju u glavi i onda ju zapišem, a ponekad istražujem harmonijske progresije na klaviru i kad nađem one koje su mi najzanimljivije, nastavim se igrati s njima sve dok se one ne pretvore u pjesmu.

Što te nadahnjuje za pisanje skladbi?
Životna iskustva i druge dobre skladbe koje slušam me nadahnjuju za pisanje autorskih skladbi. Nekoliko puta godišnje mi se dogodi osjećaj kao da se spojim s nepresušnim izvorom kreativne energije za skladanje i u tim periodima nastaju moje najbolje skladbe.

Koje skladatelje u povijesti jazza smatraš važnima i zašto?
Za odgovor na ovo pitanje mogao bih napisati nekoliko knjiga. Ukratko, Duke Ellington, Thelonious Monk i Charles Mingus su među meni najbitnijim jazz skladateljima. Oni su pisali vrhunske jazz skladbe prepune originalnosti i emocija.

Što te nadahnjuje za pisanje aranžmana?
Dobre skladbe me motiviraju za pisanje aranžmana. Kad pišem aranžmane u jazz stilu za skladbe koje nisu originalno napisane u jazz žanru, pokušam pronaći dio skladbe koji se na neki način može vezati uz jazz. Kad pišem aranžmane za vlastite skladbe, pokušavam iskomunicirati jednostavnu ideju kroz kompleksni zvuk jazz orkestra.

Koje aranžere u povijesti jazza smatraš važnima i zašto?
Bill Strayhorn, Gil Evans, Charles Mingus i Thad Jones su za mene neki od najvažnijih jazz aranžera. Oni su postavili temelje jazz aranžiranja koje koristimo i danas.

Zašto si odlučio koncert posvetiti zvuku orgulja?
Zvuk orgulja općenito nije toliko zastupljen u aranžmanima jazz orkestara. Također, želja mi je bila podijeliti s HRT jazz orkestrom i našom publikom nešto posebno, drugačije, nešto što nemaju priliku čuti tako često. Ovim koncertom želim podijeliti svoje osobno iskustvo života u Americi kroz univerzalni jezik glazbe.

Zašto voliš zvuk Hammond orgulja?
S 9 godina prvi puta sam čuo zvuk Hammond orgulja i pojačala Leslie. Očarao me je topli zvuk i ogroman raspon frekvencija, pogotovo basova.

Što taj zvuk predstavlja u povijesti jazz glazbe?
Hammond orgulje i taj zvuk pfredstavljaju važan most u povijesti jazza, od razdoblja swinga 1930-ih do hard-bopa 1960-ih. Prvi jazz orguljaši počeli su svirati 1940-ih u stilu Counta Basiea i Errolla Garnera, a trebalo je proći 25 godina da bi Hammond orgulje zaživjele u suvremenom jazzu 1960-ih. Taj je napredak ostvaren ponajprije zahvaljujući djelovanju orguljaša Jimmyja Smitha. On i njegovi slljedbenici razvili su svoje sposobnosti sviranja do dovoljno visoke razine da su mogli djelovati u ritam sekciji zauzevši mjesto basista. Time su pridonijeli najranijoj formi “funk” ili “funky” jazz glazbe koja je općenito bila sekularizirana verzija gospel glazbe. Bio je to razvoj u jazzu koji je imao ogroman utjecaj na druge afroameričke glazbene oblike kao što su funk, rhythm and blues, soul, motown i rock.

Koje orguljaše u povijesti jazza smatraš važnima i zašto?

George Gershwin i Fatts Waller su bili među prvim glazbenicima koji su koristili Hammond orgulje netom nakon što je instrument izumljen (1936/37). Oni su bili odgovorni za uvođenje Hammond orgulja u jazz glazbu. Do 1940-ih godina posebna vrsta orguljaškog swing stila nastala je iz sviranja Fatsa Wallera i Wild Bil Davisa. Jazz orguljaški stil ostao je na tom putu sve dok Jimmy Smith nije 1956. počeo svirati i snimati. U narednih nekoliko godina Smith je postao kralj jazz orgulja koji je svirao i okupljao istomišljenike s kojima je razvijao tu glazbu. Do 1962. novi su orguljaši poput “Brothera” Jacka Mcduffa, Dona Pattersoan, Jimmyja Mcgriffa, Richarda Groovea Holmesa, Shirley Scott, Trudy Pitt, Charlesa Earlanda, Genea Ludwiga i Larryja Younga postali poznati i snimali su za velike diskografske tvrtke specijalizirane za jazz, primjerice za Blue Note i Prestige. Larry Young je donio stil jazza orgulje u suvremene jazz zvukove kasnih 1960-ih, posebice sa svojim važnim albumom “Unity” (1965. Blue Note). Nakon 1965. jazz orgulje su se dobro uklopile funk i soul, a poznatiji su postali  drugi orgulljaši kao što su “Doctor” Lonnie Smith, Big John Patton, Johnny Hammond, Smith, Ruben Wilson i Charles Kynard. Do 1970. svi su spomenuti jazz orguljaši, uključujući najpoznatije: Jimmyja Smitah, Macduffa i Holmesa, donijeli su promjene u funk bass stil i čak su u svoje sastave počeli pozivati električne basiste. Do 1990-ih pojavili su se Joey Defrancessco, Dan Wall i Barbara Denerlien koji su popularizirali jazz orgulje nakon desetljeća relativne zamagljenosti zbog popularnosti jazz fuzije i sintisajzera. Danas su Joey Defranecssco, Larry Goldings, Tony Monaco, Sam Yahel i Pat Bianchi u samom vrhu jazz orguljaša.

Kako ćeš uskladiti zvuk orgulja sa zvukom jazz orkestra?
Pokušao sam uklopiti orgulje u jazz orkestar, koristeći ih u kombinaciji uloga basa i klavira kao jednog instrumenta u ritmičkoj sekciji. Također, mnogi veliki akordi koji se sviraju na orguljama zapisani su i u sekcijama puhača. Stil aranžmana odražava povijest i stil jazz orgulja s tvrdim swingajućim bluesom i dobrim funkom.
 

Davor Hrvoj

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja