Koncert „A Love Supreme“ u KUC-u Travno

Koncert „A Love Supreme“ u KUC-u Travno
Datum objave:
23.04.2017.

Koncert “A Love Supreme” u KUC-u Travno, 20. travnja 2017.

I što reći nakon odsvirane suite Johna Coltranea “A Love Supreme”? Prateći ovaj projekt „klasične hrvatske četvorke“ pod vodstvom Saše Nestorovića od samih početaka i bivajući na koncertu u Splitu 23. 09. 2016. te na ovome, mogu reći samo – bravo. Koliko sam vidio i osjetio, takav komentar dijeli i većina publike koja je ispunila dvoranu KUC-a Travno u popularnoj Mamutici.

Saša Nestorović na saksofonu, Hrvoje Galler na klaviru, Zvonimir Šestak na kontrabasu i Darko Stanojkovski Grappone na bubnjevima učinili su ovu večer predivnom – na trenutak se činilo da je duh Johna Coltranea, nakon Splita, posjetio i Zagreb. Nadahnuta svirka (treba znati da je, za razliku od splitskog koncerta, većina ekipe bila odmorna jer sviraju u svome gradu) uz zavidno i ponekad iznenađujuće sviračko umijeće mnoge je dovela u nedoumicu, jer su (ne pretjerujem kada ovo tvrdim) zaista čuli Coltranea. Saša Nestorović (the Boss – kako ga Darko Stanojkovski Grappone naziva) je znalački iščitao Coltranea i njegovu glazbu, pa sam prilično uvjeren da bi je mogao odsvirati i natraške. Saša čita Johna s razumijevanjem, on verbalizira njegovu glazbu, svjestan je svakoga trenutka, osjećajno i notalno, vrhunski je prepričava ali, što je zapravo frapantno on je i citira. Ali ne zato što je notni materijal naučio napamet, već zato jer ga je u potpunosti razumio. S njegovim eruditskim glazbenim znanjem i majstorstvom instrumentiranja doveo je reinterpretiranje glazbe Johna Coltranea do takvih visina da je neminovno i pitanje je li to moguće i može li i više od toga.

Boraveći iza bine gdje je evidentno da se Saša minimalno priprema za nastup, u potpunosti razumijem činjenicu da je Saša Nestorović uvijek i u svakome trenutku spreman. Na ovome nivou on ne izvodi glazbu, on ne svira saksofon – on je glazba, on je saksofon.

Ako smo na splitskom koncertu (mi splićani) bili donekle ugodno iznenađeni nastupom Hrvoja Gallera, sada smo se uvjerili da je mladi majstor klavira zaista majstor i da je s pravom uvršten u „klasičnu hrvatsku četvorku“. Volim vidjeti da je instrumentalist u svakom trenutku svjestan gdje se ritmički i melodički nalazi. Precizno i nadahnuto Hrvoje je odsvirao sve dionice unutar pjesama i doslovno „rastavio“ klavir pri bravuroznim solažama (što je klaviru u dvorani KUC-a Travno i potrebno jer je još novi i neusviran). Desna ruka je plela improvizatorsku potku dok je njegova lijeva snovala osnovu i pokazivala svjesnosti svake odsvirane note.

E ako je u Splitu svojevrsno otkriće bio Hrvoje to je za mene u Zagrebu bio mladi kontrabasist Zvonimir Šestak. Takav ton, takva preciznost i usredotočenost, ugrađeno brojanje u svirci (kaže Darko nakon koncerta – ništa ga ne može izbaciti iz ritma), perfektan stil walking basiranja, lakoća sviranja kao da svira bas gitaru a ne kontrabas – e, to imaju samo majstori instrumenta. A slušajući ga na snimci poslije koncerta čudom se čudim kako prije nisam čuo za njega. Srećom Saša jest i s pravom ga je izabrao za člana već spomenute četvorke.

Bubnjar Darko Stanojkovski Grappone je splićanima dobro poznat. Samozatajan, bez želje za samoreklamiranjem, zadovoljan svojim mjestom na kojemu biva, dobra osoba pretvara se u pravoga maloga vrageca kada sjedne za bubanj. Istinski majstor svih vrsta udaraljki i na ovome koncertu je pokazao raskoš svojega glazbenog znanja i majstorstva. Poseban pristup instrumentu najbolje se vidi pri njegovoj solo točki kada uz ritam počne i pjesmu (mantru) gdje Darko u cijelosti objašnjava svoj pogled na glazbu i, zapravo, svoj pogled na život.

Kada se ova četvorica okupe na jednome mjestu glazba poteče sama. Kako Darko reče oni su uvijek i u svakom trenutku spremni, što se vidjelo i na ovome zagrebačkom koncertu. Što reći nego ponoviti – bravo. To je bio istinski “A Love Supreme”.

Kao bonus ili dodatak nastupio je i Goran Ilić koji je s rečenom „klasičnom hrvatskom četvorkom„ otpjevao dva klasika Johnny Hartmana i Johna Coltranea „Autumn Serenade“ i „My One And Only Love“. Vidno uzbuđen (jer, ruku na srce, ništa vas ne može pripremiti na onu razinu kvalitetne i nadahnute glazbene izvedbe), Goran je iznašao snage otpjevati ove dvije pjesme na nivou prateće glazbene potke. Toliko dobro da cijeli dan poslije koncerta slušam isključivo (do sada najmanje dragi Coltraneov album od svih 150 koliko ih imam) „John Coltrane And Johnny Hartman“. Divota glasa i opuštajući zvuk saksofona sušta je suprotnost onoj borbi crnog i bijelog, koja se odvijala za vrijeme izvođenja “A Love Supreme”.

Na kraju koncerta još jedna izvedba „Pursuance“, trećeg stavka suite “A Love Supreme”, i kraj. Svima se učinilo da je koncert bio kratak a to je dokaz da uz dobru glazbu (kao i uz dobro vino ili voljenu osobu) vrijeme leti.

Dvorana je ugodna, tehnički uvjeti odlični, zvuk primjeren tako da je i s tehničke strane sve štimalo i zapravo bilo bolje od prosjeka ovakvih događaja. Svi zajedno zaslužuju pohvale, uz opasku da je koncert za posjetitelje bio besplatan. Cijeli događaj snimala je Hrvatska dalekovidnica uz neizostavnog Davora Hrvoja koji je, uz to što je snimio razgovore sa svima koji su bili uključeni u organizaciju koncerta, bio i službeni najavljivač koncerta. Posebna zahvala ide i osoblju KUC-a Travno koji su nam omogućili večer za pamćenje.

I da zaključim - koncert “A Love Supreme” u KUC-u Travno jedan od boljih koncertnih izvedbi kojima sam nazočio. Za sada, jer očekujem još mnogo od Saše Nestorovića i „klasične hrvatske četvorke“.

Silvio Braica

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja