Chris Jarrett: Psihološki teror

Chris Jarrett: Psihološki teror
Datum objave:
18.04.2017.

Chris Jarrett

 

Razgovarali smo s pijanistom i skladateljem Chrisom Jarrettom koji će 24. travnja 2017., s početkom u 22 sata, nastupiti u dvorani “Blagoje Bersa” na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Na tom koncertu, što će ga, u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, održati u sklopu ciklusa Jazz.hr i Muzičkog biennala Zagreb, svirat će u suradnji s hrvatskim Abstract Construction Collectiveom, a isti dan s početkom u 17 sati na Muzičkoj će akademiji održati glazbenu radionicu s temom “Slobodne improvizacije na glasoviru”.

Sva događanja vezana uz ovaj projekt snimat će ekipa emisije “Svijet jazza” i prikazati u jednoj od emisija koje se emitiraju svakog drugog utorka od 20:30 na III programu HTV-a.

 

3. dio: Psihološki teror

 

            Koji su glazbenici utjecali na vaše stvaralaštvo?

            - Volim Mingusa, Zappu, Art Ensemble of Chicago, Lestera Bowiea, Dona Pullena - to su sve sjajni glazbenici, ali zapravo moji su osjećaji naklonjeniji klasičnoj glazbi. Zanimljivo je da se uvijek nađem u poteškoćama kad trebam govoriti o tom pitanju. Čudno je to.

            Koja vas iskustva, ne samo glazbena, nadahnjuju za vaše stvaralaštvo?

            - Mnogo ih je, naravno. Velika promjena u mojem životu dogodila se kad sam radio na brodu za izlov škampa u Texasu. Bilo je to gotovo religijsko iskustvo iako taj posao nije imao nikakve veze s religijom. Tada sam počeo shvaćati da imam neku vrstu suosjećanja koje prije nisam bio svjestan. Do tada sam mislio da sam samo ja ispravan a svi drugi nisu. Mnogi razmišljaju na taj način, jedino se mnogi ne usude to izreći. Tijekom rada na tom brodu puno sam naučio. Shvatio sam da ima puno ljudi od kojih mogu učiti. Iskustvo koje sam stekao radeći na brodu za izlov škampa svakako je donijelo promjene u moj život. Druga promjena dogodila se kad sam iz SAD-a doselio u Njemačku. Naime, od Nijemaca, njihovog načina života i rada naučio sam važne stvari o načinu na koji se nadarenost može iskoristiti, o tome kako raditi na tome, kako osvijestiti sposobnosti i kako biti strpljiv u ostvarenju tog procesa. To je nešto što u SAD-u od nikoga nisam mogao naučiti. Tamo svi žele odmah nešto napraviti i postići, i to iz ničega. Ljudi s kojima sam surađivao u Njemačkoj govorili bi mi: “Dobro je. Nije savršeno ali samo dalje sviraj. Uzmi si vremena i popravi to što nije dobro, te ponovno sviraj.” Tako se stječe vještina. Više sam naučio zahvaljujući takvom mentalitetu nego na akademiji. Naime, i ostali su učili na taj način. Drugi su bili strpljivi te sam i ja bio strpljiv.

            Kako je na vas djelovalo to što ste živjeli u tom okružju u kojem se cijeni disciplina, radinost...?

            - Da, da to su dobre kvalitete. Tamo sam bio u mogućnosti spojiti moju spontanost s disciplinom i radnim navikama. Tek tada sam shvatio koliko još moram učiti i raditi. To je bilo jako važno. S druge strane, tamo sam bio izložen utjecajima istočnoeuropske, posebice mađarske glazbe. To mi je bilo važno jer dio moje obitelji je iz Slovenije iz prekomurske regije. Tamo sam se upoznao s glazbom Bele Bartoka i Prokofjeva koji su na početku izvršili velik utjecaj na me, iako se to vjerojatno ne može čuti u mojoj glazbi.

 

Sporazum proletarijata i buržoazije

 

            Jeste li upoznati s tradicijom istarske glazbe i glazbalima koja su karakteristična za to podneblje?

            - Da, pomalo.

            Sjajni glazbenici dolaze iz tog podneblja, a posebice je zanimljivo njihovo spajanje istarske tradicijske glazbe s jazzom i improviziranom glazbom?

            - O tome govorim na glazbenim radionicama. Koristim i neke primjere. Polaznicima govorim da se nadam da će svirati ono što osjećaju a ne ono što misle da bi morali svirati zato što je to jazz. Da bi svirali  jazz ne moraju osjećati hrvatsku folk glazbu. Naravno, logično je izgrađivati nešto novo zasnovano na tradiciji. Hrvatska folk glazba sadrži puno elemenata suvremene glazbe, što nije slučaj sa zapadnoeuropskom folk glazbom. Ona sadrži neku vrstu praznine drevnih zvukova, što je u neku ruku vrlo suvremeno. Dobro je znati da djeluju sastavi koji glazbu osmišljavaju na taj način. Jako sam zainteresiran za takvo osmišljavanje glazbe.

            Zašto i kako vas nadahnjuje klasična glazba?

            - Što je klasična glazba? Pod klasičnom glazbom podrazumijevamo violine i buržujsku tradiciju. Još uvijek je buržujska. To je tradicija obrazovanih. To znači da je to vjerojatno bila najnaprednija glazba u svakom razdoblju. Najprije je moraš učiti, razumijem to. Kao drugo, nakon romanticizma individualizam svakog skladatelja bio je, još uvijek je, vrlo važan, istaknut dio stvaralaštva, što nije isto u jazzu.

            Što je karakteristično za jazz?

            - Smiješno je da su jazz glazbenici zaljubljeni u svoja glazbala. Iskreno, nisam toliko zaljubljen u svoje glazbalo. Jazz je određen pojmom: “Ja sam moja truba!” ili “Ja sam moj glasovir!” Moje razmišljanje ne ide u tom smjeru. Ono ide u smjeru: “Koje maštarije mogu prenijeti, čak i ako su izvan mogućnosti interpretacije na bilo kojem glazbalu i mogu li ostvariti nešto od toga izvan onoga što sviram.” To je skladateljski način razmišljanja.

            Ipak, klasika i jazz se uvijek isprepliću, što se posebice očituje u glazbi treće struje.

            - Jazz je zasnovan na cjelokupnoj teoriji o harmoniji. To više ne bismo smjeli odvajati jer proletarijat i buržoazija su konačno postigli sporazum, rukovali su se. Naravno buržoazija može slomiti ruku koju drži stisnutom, ali sad su na neki način ipak povezani. U vremenu u kojem živimo više ne bi trebalo biti podjele. Razlika je u osnovi. Svaki skladatelj klasične glazbe koji je djelovao u dvadesetom stoljeću - Stravinski ili Ligeti ili Hindemith - ostvario je potpuno drukčiji jezik. Svaki od njih.

 

Tlači me američki imperijalizam

 

            Jeste li vi uspjeli u tome?

            - Na sebe gledam kao na glazbenika koji je ostvario vlastiti jezik. Zašto dvadeset godina učiti jazz gramatiku i koristiti ju? To nije blisko mojem sklopu. To nije moj par cipela. Želim da to bude nešto što je u skladu s mojom osobnošću. Želim da korespondira upravo sa mnom. U toj će glazbi biti sadržani elementi raznih stilova, što je razumljivo. Primjerice, jazz pijanisti sviraju uglavnom u dinamičkom rasponu između mezzopiano i mezzoforte. Cijelo vrijeme. Gotovo svi, čak i oni najbolji poput Theloniousa Monka. Don Pullen je jedan od rijetkoh koji nisu tako svirali. Nastojim koristiti cijelokupni dinamički raspon, što je svojstveno tradiciji klasične glazbe.

            Možda Ahmad Jamal...

            - Ahmad Jamal, daaaaa, uvijek mi se sviđao. Obožavam ga. Volim njegov način korištenja arapskih ritmova.

            Spontanost...

            - Da, spontanost, ali u njegovim izvedbama ipak nema dovoljno fortissima. Na raspolaganju nam je cjelokupan opseg, cjelokupan spektar, atonalnost, tonalnost, kvintakord, jednostavni i složeni akordi, jazz akordi, trostruki ritmovi, razne strukture, razlomljene strukture... Zašto ne koristiti cijeli spektar. Gdje je spektar. Osjećam cjelokupan spektar, Bogu hvala.

            Takav način razmišljanja svojstven je glazbenicima koji su krajem 1960-ih i početkom 1970-ih djelovali na području progresivnog rocka. Jeste i upoznati s tom glazbom?

            - Da, da.

            Uvijek sam se pitao zašto jazz glazbenici ne koriste više tih elemenata kako bi stvarali uzbudljiviju glazbu.

            - Svakako. To su uglavnom europski sastavi. Zašto bi se uvijek trebali povoditi samo za onim što američko. Otkad živim u Europi naučio sam njemački, ali sam također duboko uronio u kulture europskih naroda. Obožavatelj klasične glazbe bio sam prije nego sam došao ovdje, ali otada sam naučio više o različitim vrstama balkanske, turske i arapske folk glazbe. To nas okružuje, nije tako daleko od nas. Zašto bih se uvijek trebao vraćati određenoj vrsti pop kulture kojom nas neprestano tlače. Zaista se osjećam prisiljavanim. Pod pritiskom sam.

            Zašto? Od koga?

            - Od američkog imperijalizma.

            Ha ha ha ha.

            - Osjećam se kao da netko drži ogromnu marionetu i kroz nju progovara: “Moraš napraviti nešto s pop glazbom! Moraš napraviti nešto s američkom glazbom!” Zašto bih morao?

            Zato što tako nalaže glazbena industrija.

            - Da, glazbena industrija, ali to je neka vrsta psihološkog terora, da budem posve iskren.

 

Davor Hrvoj

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja