Chris Jarrett: Moj duh obitava u drugom svijetu

Chris Jarrett: Moj duh obitava u drugom svijetu
Datum objave:
12.04.2017.

Chris Jarrett

 

Razgovarali smo s pijanistom i skladateljem Chrisom Jarrettom u povodu nastupa što će ga 24. travnja 2017., s početkom u 22 sata, održati u dvorani “Blagoje Bersa” na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Na tom koncertu, što će ga održati u sklopu ciklusa Jazz.hr i Muzičkog biennala Zagreb, svirat će u suradnji s hrvatskim Abstract Construction Collectiveom, a isti dan s početkom u 17 sati na Muzičkoj će akademiji održati glazbenu radionicu s temom “Slobodne improvizaciije na glasoviru”.

Sva događanja vezana uz ovaj projekt snimat će ekipa emisije “Svijet jazza” i prikazati u jednoj od emisija koje se emitiraju svakog drugog utorka od 20:30 na III programu HTV-a.

 

1. dio: Moj duh obitava u drugom svijetu

 

            Tko su, prema vašem mišljenju, najvažnji kreativci jazz glazbe?

            - Često ukazujem na nešto što bi mogli okarakterizirati kao negativnu pojavu u jazzu. Slično je u pop glazbi, samo još gore. Te harmonije, progresije i ritmovi su uvijek slični tako da imate osjećaj da se u većini slučajeva radi o jednom skladatelju. To nije dobro jer svako bi glazbeno djelo trebalo biti drukčije. Problem je u tome što nema puno jazz skladatelja koji zaista pišu vlastitu glazbu. Moj brat je svakako jedan od njih i to je jako važno. Razvio je vlastite zamisli i način sviranja, stvara vlastitu glazbu, a to je teško postići. No imali smo sastave, kao što je Art Ensemble of Chicago, koji su stvarali iznimnu glazbu. Njihova je glazba bila duhovita. Ponekad bismo mogli pomisliti da se radi o djelima satirična karaktera. Ponekad je i bilo tako. Njihova je glazba bila vrlo edukativna, podučavala nas je nečemu, oduševljavala je novim zamislima. Takav je bio i Charles Mingus. No, to su rijetki primjeri. Ponekad možete istinsku glazbu slušati u kafićima. U novije vrijeme uživam u glazbi nekih poljskih sastava, ali rijetki su. Osim toga, oni koji su doista dobri nailaze na slab odaziv publike i kritike.

            Spomenuli ste brata, Keitha Jarretta; tijekom svih tih godina slušam njegov trio s kontrabasistom Garyjem Peacockom i bubnjarem Jackom DeJohnetteom i zaista su sjajni, ali danas imam osjećaj da sviraju gotovo isto kao na početku djelovanja tog trija. Puno kreatvnijim doimaju mi se njegova novija solo ostvarenja.

            - O da. Nisam dovoljno pratio što moj brat radi u pogledu glazbe jer mi je to često dosadno, ali moje je mišljenje da se i u pogledu njegova trija radi o jako dobrim svirkama.

            Bio je sjajan onaj njegov prvi trio s kraja 1960-ih.

            - Da, naravno, ali u to doba zajednica je trebala tako nešto a našao se netko dovoljno hrabar da to napravi. Gledamo li danas na to što su napravili, osjetit ćemo da se odlično uklopilo u potrebe zajednice toga doba. U svakom slučaju moj brat je iznimno kreativan pijanist koji nije dozvolio da bude usisan u mainstream. No poslije se upustio u romantičan pristup i to je bilo pogrešno. Cipele u koje je uskočio nisu bile broj koji je nosio. Tada je stekao dojam da uvijek treba svirati tako - romantično, a to nije u skladu s onime što ja smatram važnim. To nije utjecalo na me.

 

Zloupotreba glazbe

 

            Što vi smatrate važnim?

            - Moje me srce i duša vuku na posve drugu stranu. Moj duh obitava u drukčijem svijetu. Svaki bi glazbenik trebao izvoditi vlastitu glazbu i ne bi smio dozvoliti da mu drugi govore što bi trebao svirati. Želim da moja glazba bude odraz svega što se događa, da kroz nju ljudima ponudim profinjene zamisli o tome što bi mogli učiniti protiv ili sa sobom u orkužju u kojem žive. To se, zapravo, može postići glazbom, bez da se objasni doslovno, riječima. Mnogi rade upravo suprotno i glazba im služi samo za zabavu; ne pokušavaju kroz glazbu ponuditi odraz problema u zajednici, realnost, ili čak sami sebe. Najčešće pred zrcalo staju s maskama na licu. To je zloupotreba glazbe.

            Što je najvažnije za vas kao glazbenika?

            - Komunikacija i jasnoća.

            Kako, prigodom solo izvedbi ostvarujete komunikaciju s publikom i kako reakcije slušatelja djeluju na vaše izvedbe?

            - Oni se moraju nositi s onime što sviram, a ja se suočavam s njima, izazivam ih. Neću ih tapšati po ramenu. Suprotstavljam im se.

            Provocirate li ih?

            - Ne bih rekao da provociram, bolje je reći da im se suprotstavljam jer to ne mora biti nešto što im se neće svidjeti, nipošto. Provokacija uključuje elemente ciničnosti, a to nije moja namjera. To je jednostavno sučeljavanje mojih osjećaja i uvjerenja koje im nudim kroz glazbu s njihovim osjećajima i uvjerenjima. Budući da se ne želim uljuljkati u mainstreamu i da vlastiti pogled na svijet želim iskazati glazbom, jer mislim da sam tako najiskreniji, dolazi do sučeljavanja mojeg i njihovog poimanja istine. Oni, pak, koji su na istoj, neuobičajenoj liniji sa mnom bit će vrlo, vrlo, vrlo sretni. No, radi se o manjini, o rijetkim ljudskim bićima i slušateljima. Ipak, otkrio sam da je važnije biti oslonac tim tankoćutnim osobama nego biti obožavan od masa.

            Zar vas nije briga za ostale?

            - Volim većinu, zašto ne. Možda to zvuči čudno, ali pritom se ne osjećam kao snob. Velik dio svojeg života radio sam u tvornicama i nitko više od mene ne cijeni ljude koji svaki dan odlaze na posao, ali s druge strane svatko ima svoje granice. Ja imam svoje granice i na drugima je da pomognu onima kojima ne mogu ja. Moj je posao podržati one koji imaju jasnu zamisao, ali drukčiju od one koju ima većina. Ništa me neće više usrećiti nego da uspijem u tome.

 

Srodne duše

 

            To je važno, kao i humor u glazbi. Primjerice Louis Armstrong - najozbiljnija glazba, ali uvijek izvedena s puno duha i humora.

            - Dizzy Gillespie je svirao s Billom Bailleyem, glazbenikom starijeg naraštaja. Kad bi se Bill namrštio Dizzy bi rekao: “Izgledaš grozno, ali osjećaj je tako doooobar!”

            Ha ha ha ha.

            - Ha ha ha ha. To je bio Dizzy Gillespie. Govorimo o starom naraštaju jazz glazbenika, ali naravno ne znam puno takvih glazbenika danas.

            Danas su svi preozbiljni.

            - Zabavno je uvući se publici pod kožu. Glazbenici su uglavnom predvidljivi. Ali usrećuje nas i glazba koja je izrazito ozbiljna, ako te uzdrma. Zašto bi trebao biti čudovište?

            Ako je uzbudljivo svi će biti sretni.

            - Treba biti uzbudljivo.

            Usrećuje li vas komunikacija s članovima sastava, skladanje u trenutku izvedbe, upuštanje u rizik, međusobno izazivanje?

            - Naravno, to je nešto s čime se dičim, a mogu se dičiti jedino ako znam da je to doista istina. Suosjećajno sam ljudsko biće i vrlo brzo osjetim vibracije drugih.

            Dakle, nije važno da surađujete s najboljim svjetskim glazbenicima.

            - Naravno da nije.

            Je li važnije da su divne osobe?

            - Čak nije važno da budu divne osobe. Visoku razinu glazbene komunikativnosti mogu ostvariti i s osobama koje su... ne bih htio reći da su šupci, ali imaju poteškoće u svakodnevnom životu, koji su nemoćni ili ćaknuti kad je riječ o glazbi, a u bavljenju glazbom ne smijete biti slabići. Nije to pitanje osobnosti, onoga što ih obilježava u svakodnevnom životu, nego glazbene empatije. Bez problema mogu ignorirati neke karakteristike koje mi se kod njih ne sviđaju ako tijekom svirke imamo taj zajednički osjećaj empatije. Zanimljivo, ponekad je potpuno suprotno; ponekad upravo osobe koje mi se ne sviđaju sviraju onako kako ja osjećam da bi se trebalo svirati. Ne radi se o osobnom prijateljstvu nego pronalaženju srodnih duša za djelovanje unutar određenih razina glazbe, što može biti zaista različito. Ne mora, ali može biti različito. Da, postoje glazbenici s kojima mogu komunicirati bolje nego s nekima drugima. Općenito, to je pitanje, u jednu ruku, akustične empatije, a u drugu ruku glazbenog iskustva.

 

Davor Hrvoj

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja