Glazbene eksplozije kao rezultat kemijskih pokusa

Glazbene eksplozije kao rezultat kemijskih pokusa
Datum objave:
15.03.2017.

Glazbenik koji je prvu poduku dobio od velikog Louisa Armstronga, a snažan utjecaj na njegov glazbeni put imao je još jedan legendarni trubač i obiteljski prijatelj, Miles Davis s kojim se upoznao još 1957., dr. Eddie Henderson je jedan od vodećih trubača današnjeg jazza. Prvo važno priznanje dobio je upravo od Milesa koji se divio Hendersonovom osobito lijepom tonu i njegovoj muzikalnosti. Kao klasičar nastupao je sa San Francisco Symphony Orkestrom, a kao jazzist s mnogim legendarnim glazbenicima, među ostalima s Herbiem Hancockom, Artom Blakeyjem, Dexterom Gordonom, Royom Haynesom, Joeom Hendersonom, Elvinom Jonesom, Bennyjem Golsonom, Maxom Roachom, Pharoahom Sandersom i McCoyem Tynerom a bio je član uglednog Mingus Big Banda koji je bio proglašavan najboljim jazz orkestrom na svijetu. Vođa je vlastitih sastava s kojima je snimio više od dvadeset albuma. Na koncertu u Zagrebu nastupit će uz kontrabasistra Darryla Halla i bubnjara Williea Jonesa te talijanskog saksofonista Piera Odoricija kao posebnog gosta, a isti dan od 16 sati na Muzičkoj će akademiji u Zagrebu održati glazbenu radionicu.

Drogeraška glazba

            Koliko su vam klasična naobrazba i iskustvo sviranja s orkestrima klasične glazbe pomogli da budete bolji jazz glazbenik?

            - Ta riječ - klasično... Pretpostvaljam da misliš na europsku klasičnu glazbu. Coltranea su jednom pitali je li studirao klasičnu glazbu. Odgovorio je: »Ispravite me ako griješim, ali nije li klasična glazba glazba zemlje u kojoj živiš?« Postoji japanska klasična glazba, kineska klasična glazba, indijska klasična glazba, javanska klasična glazba. Ali kad spominjemo klasičnu glazbu uglavnom mislimo na europsku klasičnu glazbu.

            I ja sam mislio na europsku klasičnu glazbu.

            - Zato sam to htio razjasniti. Dok sam studirao na konzervatoriju moj je profesor trube, koji je bio član San Francisco Symphony Orchestra, pozvao me da dođem poslušati koncert tog orkestra u parku Golden Gate s programom u kojem su bila djela Beethovena ili tako nešto. Tada sam imao sedamnaest godina i u to sam doba upoznao Milesa Davisa. Došao sam na koncert, sjedio u prvom redu i pažljivo slušao svojeg profesora i orkestar. U jednom je trenutku zapuhao vjetar, otpuhao note s pozornice i to je bio svršetak koncerta. Na sljedećem predavanju pitao sam profesora što se dogodilo a on je odgovorio da je bilo nemoguće nastaviti koncert jer je vjetar zapuhao i odnio note. Rekao sam: »Ali sinoć sam bio na koncertu Milesa Davisa koji je svirao zatvorenih očiju, a ionako ispred sebe nisu imali note. Zar svi vi, obrazovani svirači klasične glazbe, koji izvodite program koji je poznat već četiri stotine godina, do sad niste naučili note?«

            Niste li i vi tako svirali kad ste nastupali s orkestrima?

            - Jesam, ali nakon što sam čuo Milesa Davisa rekao sam da ne želim čitati glazbu nego ju želim svirati kako bih izrazio svoju osobnost, svoje postojanje.

            Kako je bilo svirati u najboljem orkestru na svijetu.

            - Mmm. U kojem?

            U Mingus Big Bandu.

            - Ako ti tako kažeš, ha ha ha.

            To je jedan od mojih najomiljenijih big bandova, a često su ga najbojim proglašavali kritičari i publika, čak i u magazinu DownBeat.

            - Drago mi je da si spomenuo magazin DownBeat. Ja ga zovem BeatDown jer kad oni kažu da je nešto najbolje, ne mora značiti da je uistinu najbolje. Kad je Charlie Parker još bio živ - ne bilo tko nego veliki Charlie Parker, Bird! - u kritici njegovog koncerta napisali su da se radi o drogeraškoj glazbi. Drogeraška glazba - možeš misliti! Za Clifforda Browna su rekli da su mu usta puna besmislica, ali to je samo njihovo mišljenje. Tako je nečije mišljenje da je Mingus Big Band broj jedan. No, ako ti tako kažeš...

Institucija Miles Davis

            To je svakako moje mišljenje. Kako je bilo svirati Mingusovu glazbu s tim big bandom? Možemo li reći da je djelovanje tog big banda jedan veliki jam session?

            - To je upravo to. Mingusova je glazba sjajna. Taj big band nije poput ostalih tradicionalnih, organiziranih big bandova koji sviraju pripremljenu glazbu. Njegovo je djelovanje zasnovano na puno više slobode.

            Koliko je suradnja s Herbiem Hancockom bila važna za vašu karijeru?

            - Iznimno važna. Herbie je bio jedan od diplomanata »institucije Miles Davis«. Budući da sam stasao slušajući Milesa, bilo mi je lako uklopiti se u Herbievu glazbu. Kao i Miles, on je uvijek težio promjenama. Nije želio nastaviti svirati nešto samo zato što je, primjerice, prošle godine bilo sjajno i hvaljeno. To je naučio od Milesa. Uvijek je pokušavao zaroniti u nepoznato, svirati nešto novo. Želio je komunicirati i uzdizati duh ljudi.

            Nije li takav bio i Dexter Gordon?

            - Svakako! Obožavao sam svirati s njim. Bio je omiljen. Bio je sjajan. Imao je predivan zvuk.

            Nikad nisam mogao shvatiti kako je mogao tako dobro svirati iako bi bio totalno pijan.

            - Sjećam se svojeg prvog nastupa s njim. Pitao sam ga: »Dextere, kako to da si tako dobro svirao a bio si tako pijan da nisi mogao stajati na nogama, nisi mogao hodati?« Odgovorio je: »To je rezultat svakodnevne vježbe.« Ha ha ha.

            Ha, ha, ha. Razgovarao sam Dizzyjem Gillespiem prije jednog od njegovih zadnjih koncerata, no tada je već bio jako bolestan i jedva je mogao nešto suvislo reći. Do početka koncerta neprestano sam razmišljao o tome kako će svirati, no kad je koncert počeo bio je fantastičan...

            - O da, o daaa. Glazbenici poput njega rođeni za su da budu izvođači. Bio je više od trubača, vođe sastava, komičara. Bio je John Birks Dizzy Gillespie! Toliko je toga vidio, kroz toliko je toga prošao. Svirao je s Charliem Parkerom, a prije toga u big bandu Caba Callowaya. Bio je hodajuća knjiga o povijesti jazza. Također, bio je plesač. Često je plesao ravnajući orkestrom. Pomalo je i stepao.

            Stepao?

            - Stepao je u stilu poznatom kao cakewalk. Moja mi je majka pokazala kako se pleše, jer u Cotton Clubu su plesali i tim stilom. Kao plesačica nastupala je na koncertima Caba Callowaya. Imam fotografiju s nastupa Caba Callowaya u Cotton Clubu na kojoj se vide Dizzy kako svira solo i moja majka kako pleše ispred orkestra. On je bio svjedokom cjelokupne evolucije jazza.

Izvantjelesno iskustvo

            Koji vam je glazbeni trenutak ostao u najljepšem sjećanju?

            - Kao slušatelju, bio je to trenutak kad sam prvi put slušao sastav Milesa Davisa s Johnom Coltraneom i Cannonballom Adderleyem. Njihova je glazba dotaknula moju dušu, izazvala je vibracije koje su prostrujale kroz moje tijelo. Najnadahnjujuće što sam ikad čuo bila je glazba kvarteta Johna Coltranea u doba kad je izvodio program s albuma »A Love Supreme«. Pro tome ne mislim na slušanje ploče nego koncerata. Bilo je to istinsko duhovno iskustvo. Od mojih nastupa posebice mi je u pamćenju urezan onaj na kojem sam prvi put imao osjećaj da napuštam svoje tijelo, kad sam svirao s Herbiem Hancockom i njegovim sekstetom Mwandishi. Taj je sastav bio prava ekstravagancija, što se očitovalo na raznim područjima: u glazbi, životu i duhovnom iskustvu. Tada sam prvi put iskusio kako glazba može utjecati na ljudsko biće. Spoznao sam da sviranjem svojeg glazbala mogu uzdizati duh ljudi, ali da bi ga postignuo moraš imati pročišćen kanal prema svojem umu, tijelu i duhu. Tada sam shvatio da je zaista posebno stremiti za nečim novim, nečim što još nikad nije učinjeno. Pritom nastojim ne razmišljati da sviram trubu. Truba je samo pomagalo pomoću kojeg ljudima mogu prenijeti glazbene zamisli, ono što sam iskusio. Govorim o nečemu što ne možemo dodirnuti. Riječ je o estetskom iskustvu. Glazba je divan medij kroz koji se to može iskusiti. To je umjetnička forma. To je nešto nedodirljivo.

            Kako je bilo kad ste osjetili kao da ste izašli iz svojega tijela?

            - To je kao kad košarkaši kažu da su u zoni. Michael Jordan bi rekao: »Ja sam u zoni, ne mogu promašiti.« U zoni mogu biti sportaši, glazbenici, ljudi u svakodnevnom životu... Isus Krist je bio u zoni. To je isto kao izvantjelesno iskustvo, kad si nešto više od samoga sebe. Tada možeš biti svašta. Možeš postati svemir. To se može očitovati na bezbroj načina, ali za mene su zona moja glazba i moja supruga. Ništa drugo nije važno. Uspijem li se izraziti uz svoju suprugu, sa svojom glazbom, sa svojim životom - to je to.

            Možemo li reći da ste u zoni kad ostvarujete uzbudljivu komunikaciju s drugim glazbenicima na pozornici?

            - To je kemija. Kao kad u kemijskim pokusima dodaš malo ovoga, malo onoga i dođe do eksplozije. No, moraš znati što radiš. Isto je u životu. Ovaj čovjek i ova žena možda ne mogu biti zajedno, ali mogu neki drugi čovjek i nekad druga žena. To je savršeno. Oni mogu pomoći jedno drugome.

 

Davor Hrvoj

 

(Preuzeto iz Novog lista od 26. veljače 2017.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja