Vedran Ružić: Spiritual Market

Vedran Ružić: Spiritual Market
Datum objave:
03.02.2017.

Vedran Ružić: Spiritual Market (Croatia Records, 2016)

Pisati o kontrabasistu Vedranu Ružiću, a pokušati to sažeti u neke normalne okvire uopće nije lagano. One koji nisu toliko u glazbi koju ovaj glazbenik diše, a to je jazz, već sad bi mogli odustati od daljnjeg čitanja ovog teksta. Namjerno ću zato već sad napisati da je Vedran napravio nešto što dosad nije viđeno na našoj sceni, PRVI HRVATSKI JAZZ FILM, koji je išao paralelno s koncertnom promocijom ovog albuma, koja je održana prošlog petka, 27/01 (koji će neki pamtiti po rukometu i Horvatovom sedmercu), i koja me je doslovno otpuhala.

'Spiritual market' je njegov drugi album, ovaj put snimljen u formi kvarteta, gazde i autora pjesama Vedrana Ružića, a uz njega sviraju i Pavle Miljenović na gitari, Adriano Bernobić na bubnjevima i Mario Bočić na saksofonu. Pavle je standardni član Balkan Zoo Ensemblea, koji predvodi Mario Rašić, Adriano je pak član seksteta Zvjezdana (Vedranov brat, pijanist i jednako talentirani jazz genijalac!) Ružića, dok je Mario rastegnut od Jazz orkestra HRT-a do bendova i projekata Problems, B's funstellation, 4in3+1, Lasse Lindgren Big Constellation. Definitivno reprezentativna ekipa!

Pjesme koje nosi album, a ima ih sedam, Vedranova su moderna vizija putovanja Marka Pola. Njegova glazbena putovanja uobličena su i u art film, koji su režirali Ira Tomić i John Kardum, s Vedranom u glavnoj ulozi. Sad probajte vizualizirati koliko može biti dobar ugođaj u kojem ste vi u kinu i promatrate nijemi film, dok vam u pozadini kvartet svirkom uživo pojačava ugođaj filma. I već prvi taktovi dali su mi naslutiti koliko ovo što Vedran radi ima veliku moć i koliko će, nažalost, kod nas (volio bih da sam u krivu!) ostati nezapaženo. Vjerujte mi, ovo je jazz svjetskog kalibra, koji bez problema može proći na bilo kojem svjetskom jazz festivalu ili u najvećim jazz klubovima, ali kod nas je ta glazba na takvim marginama da se publika broji maksimalno dvoznamenkastim brojevima. Zato sam još i više ostao iznenađen što je na promociji albuma brojka posjetitelja bila u nekakvom troznamenkastom fazonu, što je autor definitivno zaslužio.

Sve pjesme na albumu imaju meditativni karakter i atmosferu dostojnu velikih jazz etiketa, poput ECM-a, čiji glazbeni vremeplov je svakako usporediv s Vedranovom glazbom. Ili obrnuto, nema veze, ali mislim da je jasno što sam time mislio. Vedranovo sviranje i dirigiranje malim orkestrom je ingeniozno, svatko od prisutnih se u pravom trenutku zna isključiti i uključiti, pazeći da se previše ne zaigraju u melodiji i odu ka silovanju instrumenata. Iako glazba ima meditativnu pozadinu, ona nije hermetična, štoviše dosta brzo teče, ali bez problema vas može uvesti u neku ulicu vlastitih misli. Jedna od stvari koja mi je posebno sjela, kako na promociji uživo kao i slušajući cd, je upliv električne gitare. Iz nje je Pavle Miljenović izvlačio najfinije manirizme Johna Abercrombieja, jednog od pionira ECM etikete. Iako sam Pavla nekoliko puta gledao uživo uz Rašićev Zoo Ensemble, u ovoj formi je njegova svirka ipak drugačija. Drugačija da mi se itekako svidjelo što Pavle posjeduje nekoliko lica, a bome i nekoliko frizura, jer me na ovoj promociji asocirao na glumca čeških filmova osamdesetih, ili pak na jednog od junaka crtića Lolek i Bolek. Ritam sekcija albuma pak izvlači sve ono najbolje iz Coltraneove kultne ritam kombinacije Jimmy Garrison - Elvin Jones, u kojoj je bubnjar Adriano Bernobić, najmanje ulazio u neko razbijanje bubnjeva, već se je puno više dao u osiguravanju atmosferične eteričnosti albuma, dok je solo dijelove prepuštao Vedranu. Saksofonist Mario Bočić pojavljuje se na samo tri skladbe, ali u svakoj od njih ostavlja veliki pečat. Dugo sam razmišljao zašto ga Vedran nije ostavio i na ostatku albuma, ali vjerujem da bi se onda ipak izgubila jedna originalnost koju album nosi i možda bi skladbe nekom širom auditoriju previše sličile jedna na drugu. Inače, album obiluje etno elementima, u koje je, uz veliki utjecaj istarskog štiha, autor ubacio suvremeni jazz izričaj. I to u najvećoj domeni kroz autorske pjesme, uz samo dvije obrade, jednu talijansku i jednu mongolsku. I obje niti u jednom trenutku ne odaju svoje pravo lice, već su se stopile s autentičnošću ostatka albuma.

Slušajući svirku uživo, a nakon toga i album u privatnom okruženju vlastitog audio sustava, uspio sam si posložiti i nekoliko sitnih mana albuma 'Spiritual market'. Možda nebitnih, ali opet smatram da ih trebam prikazati, jer inače bi osvrt sličio na hvaljenje bez presedana. Prva je produkcija, koja je vrlo dobra, ali ipak ne izvrsna, što se najbolje pokazalo živim nastupom benda gdje je zvuk bio mnogo konkretniji. Obzirom na naše uvjete, možda je to i lagano pretjerivanje i picajzliranje s moje strane, jer tako nešto čut ćete tek na ozbiljnijem HiFi sustavu, a ne na mini linijama kakve većina ljudi posjeduje. Druga zamjerka albumu ide dužini, odnosno kratkoći albuma. Njegovo trajanje od samo 37 minuta bliže je nekim punk rock normama, a ne jazzu. Ok, moguće je da se glazba krojila sa spomenutim prvim hrvatskim jazz dokumentarcem kojeg svirači prate, ali zato je šteta što se uz album ne dobije i dvd s filmom, jer nekako mi se čini da bi tim činom paket bio potpun. Moguće je da će jednom, ako ikad do tog čina dođe, reizdanje ponuditi i film i bonus skladbe.

Gledajući film na promociji, vidjelo se da je u njega utkano puno truda, kako snimatelja i režisera, tako i Vedranovog zalaganja, kao glavnog protagonista u filmu. Film je sniman u crno bijeloj tehnici, po cijeloj Hrvatskoj (nešto sitno i izvan nje), i na trenutke djeluje poput reklame za Hrvatsku, malu zemlju za veliki odmor. Pejzaži koje nam režiseri nude snimani su s više kamera, uz pomoć kranova dizalica i tko zna čega. Iako je film crno bijeli, Vedran Ružić nam je na promociji ponudio da si slobodno crtamo boje kako glazba putuje filmom, ali osobno mi je crno bijela verzija ponudila ono najbolje.

Iako zamjerki ima, ne treba ih uzimati zlonamjerno, možda više kao neke moje želje da album dobije kompletnu formu, koju je i po kvaliteti skladbi, i po sviračkom umijeću glazbenika koji u njemu sudjeluju, i zaslužio. Ali budimo realni, jazz je odavno na marginama hrvatskog društva i zbog toga još jednom veliki aplauz Vedranu Ružiću što nama, koji uživamo u toj glazbenom formi, pokazuje da i mi konja za svjetsku trku imamo. Hoće li Vedran, i koliko, uspjeti u europskim i svjetskim okvirima napraviti dobar posao, ostaje za vidjeti. Ja mu apsolutno dajem veliku podršku u nadi da nešto napravi, jer kombinacija filma i glazbe uživo briljantna je ideja. A predivno je znati da u našem dvorištu imamo dva brata, Vedrana i Zvjezdana, dva velika jazz genijalca. Svaki ponaosob znaju stvarati vrhunske jazz albume s osobnim pečatom. Svaka čast!

jura // 03/02/2017

(Preuzeto s portala terapijanet od 3. veljače 2017.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja