Tamara Obrovac – 20 pitanja za 20 godina diskografske karijere

Tamara Obrovac – 20 pitanja za 20 godina diskografske karijere
Datum objave:
10.11.2016.

Ove godine, povodom 20 godina diskografske karijere i izlaska posljednjeg studijskog albuma „Canto amoroso“, pjevačica, flautistica, skladateljica i autorica tekstova - Tamara Obrovac i njezin Transhistria ensemble 26. studenoga u 21 sat održat će veliki obljetnički koncert u Zagrebačkom kazalištu mladih – ZKM-u, a dan prije nastupit će u osječkom kinu Urania.

Tu lijepu prigodu iskoristili smo za razgovor o nekim od ključnih trenutaka dosadašnjeg glazbenog stvaralaštva legende hrvatske, ali i europske jazz scene.

  1. Dvadeset godina, deset albuma, a opet nekako vaša glazba na svakom novom izdanju zvuči svježe…koliko je zahtjevno održavati tu svježinu, originalnost u zvuku i izbjeći osjećaj da se reciklira jedan te isti materijal?

 

Moj proces rada je relativno jednostavan - skladam ono što osjećam i što dolazi iznutra, glazbom artikuliram neka unutrašnja stanja, a kako se čovjek kroz vrijeme mijenja i u osobnom i u profesionalnom smislu, tako se mijenja i skladateljski izričaj.

Vrlo je važan idoprinos sjajnih glazbenika s kojima radim, bez njih moja glazba ne bi zvučalatako dobro.

 

  1. Koju razliku primjećujete između nekadašnjih skladbi, recimo onih snimljenih na albumu prvijencu „Triade“ i ovih koje sada stvarate?

 

Na CD-u Triade sam predstavila obrade jazz standarda te moje jazz skladbe na engleskom jeziku, kao i prvih nekoliko skladbi inspiriranih Istrom pjevanih na dijalektu.

Prije svega primjećujem veću zrelost i opuštenost u pjevanju, čovjek kroz iskustvo stekne neku sigurnost, a svakako su skladbe koje se tiču Istre dobivale veću artikulaciju kroz daljnje albume.

 

  1. Novi album „Canto Amoroso“ bogat je različitim istarskim narječjima kao što su istriotski, istrorumunjski i istromletački…odakle interes za takve, ajmo reći opskurne jezične forme?

 

Možda opskurne nije pravi termin, ali da su slabo poznate to svakako...u doticaj s tim

dijalektima ili govorima došla sam u prvom redu preko istarskih pjesnika koji pišu na tim

dijalektima, a meni kao skladatelju je zanimljiva melodioznost samog jezika tj. govora.

 

  1. Na promociji istarske glazbene baštine te dijalekta radite i kroz projekt Panphonia Istriana, čiji ste idejni začetnik. Da li se i kako rad na tom projektu reflektira na vašu glazbu?

 

Svakako se reflektira kroz korištenje različitih dijalekata; uskladateljskom smislu me melodija govora odvodi u skladanje glazbene melodije, to mi je posebno zanimljivo.

 

  1. Poseban stilski moment u vašoj diskografiji zauzima album „Neću više jazz kantati“ gdje etno jazz gotovo u potpunosti zaokrećete u smjer funka. Kako je došlo do toga? Jeste li razmišljali o nekom sličnom projektu, gdje svoj prepoznatljiv izričaj kombinirate s jednim bitno drukčijim žanrom?

 

Mogla bih reći da su funk i soul do tog CD-a ostali na neki način neiskazana ljubav iii faza u razvoju koju nisam uspjela zaokružiti diskografskim uratkom, a s druge strane na našim koncertima se događaju različite izvedbe pjesama od kojih su neke i u funk&soul maniri, pa se nekako kroz to dogodio i taj CD... za sada nemam neku ideju vezanu na neki drugi žanr, a što nosi budućnost to ćemo tek vidjeti.

 

  1. Iza vas su nedavni nastupi u Litvi, a osim zagrebačkog i osječkog koncerta slijede i nastupi u Sloveniji, Austriji, Švicarskoj. Kakva su iskustva s nastupima u inozemstvu - osjeća li se jezična i kulturna barijera kod publike?

 

Prema mom iskustvu jezične barijere nema, puno je važnija energija i emocija koje glazba prenosi, mi smo gotovo uvijek imali odlične reakcije na koncerte u inozemstvu, kako od publike tako i od kritike.

 

  1. U najavi obljetničkog koncert u Zagrebu, koji će se 26. studenog održati u ZKM-u, kažete kako je upravo to grad u kojem ste za vrijeme studentskih dana otkrili jazz glazbu. Kako se to dogodilo i koji su jazz glazbenici bili pokretači vašeg interesa za ovaj žanr?

 

Odmah po dolasku u Zagreb osnovala sam svoj band, počelo je tako da sam posudila gitaru i skladala nekakvih desetak pjesama koje sam izvodila uz dvije gitare sa kolegom s planinarenja Draškom Regulom, a kasnije se polako počeo proširivati band; baš je tada počeo svirati Mladen Baraković, koji me povezao s ondašnjim mladim jazz glazbenicima poput Marija Igreca, Davora Križića i mnogih drugih, između ostalih i bubnjara Krune Levačića koji od tada svira u svim mojim projektima i koji je značajno utjecao na moj razvoj kao glazbenika.

 

  1. U 20 godina diskografske karijere brojite mnoga priznanja – od osvajanja Porina, nominacije BBC-a u kategorijama europske glazbe i nagrade publike, dobivanja nagrade hrvatskog glumišta za glazbu u predstavi…nezahvalno je birati kod takvih stvari, no koje biste nagrade ili nominacije izdvojili kao posebno bitne i zašto?

Možda bih ipak izdvojila ove dvije nominacije za BBC Radio 3 World Music Award... posebno mi je drago što smo osim nominacije od strane stručnog žirija u kategoriji European music, ušli i među tri nominirana izvođača za nagradu publike, koja se bira glasovanjem publike od svih nominiranih izvođača u svim kategorijama... To je bio prvi ozbiljniji iskorak na međunarodnu scenu.

 

  1. Ennio Morricone u jednom je intervjuu rekao da mu ideje za djela dolaze nakon napornog rada i dugotrajnog promišljanja. Je li i kod vas kao skladateljice sličan slučaj ili se radi o svojevrsnim naletima inspiracije?

 

S velikim Moriconeom se potpuno slažem oko napornog rada; što više čovjek radi, to se više stvari otvara... a što se inspiracije tiče, tu riječ baš ne volim, jer je to za mene u stvari način funkcioniranja; ako imate potrebu da se izrazite onda ćete to učiniti na ovaj ili onaj način.

 

  1. Smatrate li da je hrvatska publika dovoljno senzibilizirana u pogledu jazz glazbe, posebice kad je u pitanju njegova specifična vrsta kakvu vi predstavljate?

Kad pogledate moju glazbu koja nije baš jednostavna za «konzumaciju» svakako jest, po mojem mišljenju je razmjena sa publikom prvenstveno emotivna kategorija, tek kasnije dolazi edukacija tj. poznavanje glazbe koje dozvoljava prosudbu i iz te perspektive.

 

  1. Kakva je uopće trenutna situacija na hrvatskoj jazz sceni po vašem mišljenju?

 

Uopće nije loša za malu zemlju poput naše, imamo i nešto jazz festivala, a unatrag nekoliko godina pojavila se i čitava generacija mladjih jazz glazbenika od kojih neki rade i svoje projekte/bandove, to je jako dobro.

 

  1. Kakva su iskustva s vašim Trans Mediterranean Ensembleom? Jeste li razmišljali o revitalizaciji tog projekta ili je to završena priča?

Transmediterranean ansambl je jedan od projekata/suradnji koje sam predstavila u sklopu  tradicionalnog godišnjeg koncerta kojeg održavam za Valentinovo u INK Pula. Svake godine u Puli nastojim predstaviti neke nove suradnje i kombinacije, tako da je teško, ali i nepotrebno, za sve te projekte održavati konstantnu koncertnu aktivnost. Neke se suradnje više održe, a neke manje, to je normalno.

 

  1. U tom ansamblu svira i armenski pijanist Karen Asatrian profesor na Jazz konzervatoriju u Klagenfurtu, s kojim surađujete još od 2008. a imate i zajednički projekt IstrArmenia ensemble; Karen je i autor armenskog dijela teksta i na pjesmi „IstrArmenia“ na aktualnom albumu. Kava su vaša iskustva u suradnji i koliko vam je taj armenski glazbeni prizvuk kao i zvuk samog jezika bilo lako usvojiti prvi put kad ste se uhvatili s njim u koštac?

 Karen Asatrian je sjajan glazbenik i dobar prijatelj, a njegov način skladanja u kojem  kombinira vlastitu tradiciju sa jazzom je vrlo sličan mojemu, tako da smo se odmah svidjeli jedno drugome...osim toga Karen ima tu scensku energiju blisku mojoj. Što se armenskog tiče, Karen kaže da ga jako dobro izgovaram, iako je bilo prilično teško popamtiti te neobične riječi.

 

  1. S kojim se melosom istarska tradicionalna glazba zapravo najbolje slaže?

 

Nisam o tome nikad na taj način razmišljala, istarska glazba je vrlo posebna, zbog toga je istarska ljestvica i uključena u nematerijalnu baštinu UNESCO-a, pa se ne bih usudila davati neke ozbiljne komentare u tom smislu. Moje poznavanje istarskog melosa nije ozbiljno u etnomuzikološkom smislu, ja se više bavim općom melodioznošću glazbe i govora...

 

  1. S obzirom na multikulturni karakter vaše glazbe, nameće se pitanje kako gledate na globalnu situaciju u kojoj se bujanjem desnice i jačanjem konzervativne misli ponovo pojavila nesnošljivost spram drukčijih kultura od one dominantne, zapadne?

 

U kriznim situacijama uvijek dolazi do takvih pojava, tako je barem do sada bilo kroz povijest... naravno da me žalosti svaka netrpeljivost i netolerantnost koja je ispod elementarnih dosega civilnog društva.

 

  1. Jeste li ikad razmišljali o obrađivanju pop ili rock pjesama? Jazz glazbenici često to rade i uvijek ispadne vrlo zanimljivo…

Još nisam (smijeh).

 

  1. Uspješno ste se okušali u pisanju glazbe za kazališne predstave i to u više od 20 različitih projekata.  Koji biste izdvojili i zašto?

 

Pa evo da se osvrnem na predstavu «Jelka kod Ivanovih» u ZKM-u iz 2003., to je vrlo neobičan tekst Aleksandra Vjedenskog i jedna sjajna nadrealna crna komedija... ja volim takve pomaknute tekstove, a bila je i izvrsna glumačka ekipa.

 

  1. Najsvjetliji trenutak vaše karijere?

Kad je jedan mali Tin koji je tad imao 4 godine na pitanje što želi biti kad odraste odgovorio: «Tamara Obrovac»!

 

  1. Što možemo očekivati od obljetničkih koncerata u Zagrebu i Osijeku?

Presjek «uspješnica»  sa dosadašnjih CD-a  te kao i uvijek maksimalni angažman na pozornici…dat ćemo sve od sebe.

            

20.  Gdje se Tamara Obrovac vidi u bližoj budućnosti?

             Doma, u miru, s dovoljno vremena i mira za skladanje... te povremeno kod nekog ognjišta ili na nekoj planini (smijeh).                                                                                                                                         

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja