Jazz ne smije izgubiti svoju bit koja dolazi iz afroameričkog iskustva

Jazz ne smije izgubiti svoju bit koja dolazi iz afroameričkog iskustva
Datum objave:
30.10.2016.

            Čuveni američki jazz pijanist George Cables nastupit će 7. studenoga 2016. u dvorani »Blagoje Bersa« na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u prvom koncertu ovosezonskog ciklusa Jazz.hr 2016/2017. Svirat će kao član all star sastava The Cookers uz jednako poznate jazziste: trubače Eddiea Hendersona i Davida Weissa, tenor saksofonista Billyja Harpera, alt saksofonista Craiga Handyja, kontrabasista Cecila McBeea i bubnjara Billyja Harta. Tijekom bogate karijere Cables je svirao i s drugim velikanima jazza, među ostalima s Dexterom Gordonom, Artom Blakeyem, Jackem McLeanom, Maxom Roachom, Sonnyjem Rollinsom, Archiem Sheppom i Joeom Hendersonom, a vodi i vlastite sastave. Prvi, Jazz Samaritans, u kojem je svirao čuveni bubnjar Billy Cobham, utemeljio je kao osamnaestogodišnjak. Na snimanjima njegovih albuma partneri su mu bili glasoviti jazzisti kao što su Freddie Hubbard, Bobby Hutcherson, Frank Morgan, Stanley Clarke, Gary Bartz i drugi.

            Razgovoru je prethodilo preslušavanje glazbe koju je snimio za svoj novi album.

            Upravo smo slušali vašu izvedbu standarda »I Loves You, Porgy« uz koju ste pjevali. Što za jazz instrumentalista znači poznavanje tekstova skladbi koje svira?

            - Svirao sam s Dexterom Gordonom koji je na mene izvršio snažan utjecaj, baš kao što je Lester Young na njega. Često mi je pričao o Lesteru i važnosti poznavanja tekstova. To je pomoglo Dexteru u sviranju. Kad sam svirao s njim uvijek je najavljivao balade tako što bi recitirao početak pjesme. To je radio iz dva razloga. Prvi je bio taj da publika uhvati smisao skladbe, a drugi taj što su svi uživali u njegovom glasu.

Druga dimenzija

            Zašto je Lesteru Youngu to bilo važno?

            - Ispričao mi je da je jednom bio na »Presovom« (nadimak Lestera Young, op.p.) koncertu na kojem se »Pres« u jednom trenutku okrenuo leđima publici. Svi su mogli vidjeti samo to da se pomalo micao i pitali se što to radi. Glazbenicima iz sastava recitirao je stihove cijele pjesme. Ne publici nego glazbenicima, kako bi bio siguran da oni razumiju suštinu pjesme, da ostane u njihovom pamćenju. Jednom je svirao neku skladbu i usred izvedbe stao, dok su drugi glazbenici nastavili svirati. Nakon nekoliko taktova stavio je saksofon u usta i nastavio. Nakon tog seta netko od glazbenika iz sastava mu je prišao i upitao ga: »Hej »Pres«, zašto si prestao svirati?« Odgovorio je: »Gle, zaboravio sam tekst.« Ha ha ha ha. To pokazuje koliko su mu tekstovi bili važni. Nije neophodno ali može biti od pomoći. Jako je važno poznavati tekst pjesme ili barem znati o čemu se u njoj radi. Pristupaju li glazbenici pjesmi na taj način više će ju cijeniti. To unosi drugu dimenziju u izvedbi te pjesme, osim što ona može imati sjajnu melodiju i harmoniju. Za slušatelja i to može biti dovoljno, ali postoji i nešto više. Primjerice, kad sviram skladbu »The Very Thought of You« i mislim na njezin tekst: »The very thought of you and i forget to do, the little ordinary things that everyone ought to do... «, taj mi tekst zvoni u glavi i donosi smiješak na lice. Tekstovi pjesama mogu na taj način utjecati na instrumentaliste.

            Dexter je imao sjajan smisao za komunikaciju s publikom.

            - Da, bio je divan na pozornici. Neki drugi su, pak, bili sjajni u komunikaciji iako nisu puno govorili, primjerice Miles Davis. Njegovi su nastupi bili čarobni, samo njegova prisutnost na bini. Bez obzira kojim stilom sviraju, glazbenici nastoje komunicirati, ostvariti ugođaj, osjećaj.

            Kakav je bio suradnik?

            - Bio je otvoren. Njegov stav je bio blizak laissez faire pristupu: »Želim da svirate onako kako inače svirate! Želim da budete ono što jeste!« No također, rekao bi nam ako mu je do nečega doista stalo, primjerice ako bismo se previše udaljili od zadanog takta, ako bismo otišli previše ispred ili iza takta. Tajming je takav jakav jest, ali puls određuje kako ćete se izraziti unutar tog tajminga. »Dex« je volio svirati iza i nije mu bilo drago ako netko svira puno ispred. To ga je činilo živčanim i glazba bi tada zvučala živčano. No, mi nismo svirali kao Dexter. Nastojali smo svirati malo ispred ili u sredini zato da bi on mogao stvarati napetost. Netko je morao svirati tako, morao se držati zadanog, da bi se on imao na što osloniti. No, dozvoljavao je glazbenicima da budu samosvojni, da sviraju kako najviše vole.

Sam na pozornici

            Kako se to odrazilo na vas?

            - Prije nego sam mu se pridružio nisam često svirao bez pratnje, ali jednom, dok sam u izvedbi balade svirao solo, kontrabasist Rufus Reid je prestao svirati, kao i bubnjar Eddie Gladden. Odjednom sam ostao sam u solu i osjetio se neobično. Zapitao sam se što mi je činiti a da ne zvučim kao da sviram bez pratnje kontrabasa i bubnjeva. Svirao sam solo, sam za klavirom, nastojeći zvučati kao da svira kompletan sastav. Nisam htio svirati stride piano., želio sam istraživati nešto drugo, svirati rubato, šuljati se oko melodije. Tada smo odlučili da to bude sastavnim dijelom svakog seta. Otada nadalje na taj smo način izvodili gotovo svaku baladu, s klavirskim solom. »Dex« bi svirao svoj solo, i drugi bi svirali solo, ali kad bi došao red na klavirski solo ostali bi se povukli i samo bih ja ostao na pozornici. Bilo je kao kad nekoga pokušavaš naučiti plivati - samo ga baciš u vodu i vikneš: »Plivaj!« Tako nije bilo u prijašnjim Dexovim sastavima, a nama je rekao: »Yea! To je to!« Dozvoljavao je da se dogodi tako nešto i promatrao što će se iz toga izroditi. Volio sam takav stav. To je bila jedna od stvari koje sam obožavao kod njega. Nije se bojao postavljati pitanja iako je on bio »Dexter« - šef.

            Kako pristupate solo izvedbama?

            - U osnovi, samo želim interpretirati skladbu. Više ne razmišljam o tom procesu kao prije. U tim sam situacijama prepušten sam sebi i mogu činiti što god poželim, ispričati priču. To je to! To je tada u potpunosti moja priča. Kad sviram sa sastavom moram se prilagoditi okružju, drugima s kojima sviram. Ponekad volim svirati puno nota, ali ne cijelo vrijeme jer kontrabasist ima svoju ulogu, bubnjar svoju... Tada sviram kao član sastava. Kad sviram solo klavir na raspolaganju mi je sve, ali neću svirati ono što bi svirao bubnjar ili kontrabasist. Želim da se glazba razvija. Nekad sam razmišljao kako ću pristupiti nekoj izvedbi, kako ću taj put odsvirati akord G7, kako ću izvesti nešto, kako ću se prebaciti u nešto drugo, kako ću promijeniti harmonije, kako ću proći kroz to... Sad to radim samo ovako (pucnuo je prstom). To dolazi s vježbom.

Cjeloživotno učenje

            Koliko vam je klasična glazbena naobrazba pomogla da dosegnete tu razinu i da bolje svirate jazz?

            - U mladosti sam studirao klasičnu glazbu i nisam znao puno o jazzu. Mislio sam da je sjajno što imam klasičnu naobrazbu i znam puno o glazbi jer puno toga mogu iskoristiti za sviranje jazza. Ali to je bio pogrešan stav. Brzo sam shvatio da se radi o drukčijoj glazbi, drukčijem jeziku. Trebao sam ga naučiti. Počeo sam ga učiti i još uvijek ga učim. To je cjeloživotno učenje. To je kao učenje engleskog ili bilo kojeg drugog jezika pri čemu moraš naučiti gramatiku, fond riječi i određena pravila. Ako ti je stalo nastojiš naučiti sve riječi iz rječnika, iako to od tebe nitko ne traži. Tek kad to napraviš možeš se vratiti svemu što si naučio u klasičnoj glazbi, prvenstveno tehnici. Tada je to za mene bilo od neizmjerne važnosti - tehnika sviranja koju sam naučio na studiju klasične glazbe i teorija. Studij teorije klasične glazbe pomogao mi je u uspoređivanju ta dva idioma. Spoznao sam što je drukčije u jazzu.

            Što je drukčije?

            - Postoji neka vrsta jazz pogleda na glazbu, jazz koncepta koji pojašnjava o kakvoj se glazbi radi. Ne želim izgubiti suštinu glazbe. Naime, sva se pravila mogu »kršiti«, ali općenito ta glazba treba sadržavati nešto: kao što je rekao Duke Ellington: »It don't mean a thing if it ain't got that swing«, ili groove ili nešto drugu što će pubuditi taj osjećaj. U tome je sadržana osnova te glazbe. Jazz se proširio svijetom, prigrlili su ga ljudi diljem svijeta što je divno. Razni će ljudi u tu glazbu unijeti sebe i dio vlastite kulture, što je također sjajno, ali uvijek moramo razmišljati o tome što je bit te glazbe i odakle je došla. Uvijek je bilo tako. Jazz je živa, otvorena glazba, dozvoljava da glazbenici u nju unose svoju osobnost, da kroz nju izražavaju sebe, ono što jesu, ali jako je važno da prije toga spoznaju o kakvoj se vrsti glazbe radi, prouče njezine osnove. To je kao kod odgoja djeteta. Dok se okrenete dijete odraste, napusti roditeljski dom i krene vlastitim putem. Od tog trenutka više nemate pravu kontrolu nad njim, onakvu kakvu ste imali dok je odrastalo. Tako je i s glazbom. Nitko nema kontrolu nad njom, ali zauvijek ostaju neki utjecaji, spoznaja o onome što se događalo prije. Volio bih da jazz ne izgubi svoju bit, ono što u osnovi dolazi iz afroameričkog iskustva, ali se proširilo posvuda i pripada svima.

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 30. listopada 2016.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja