Umjetnost je onda dobra kad ima FEFERON!

Umjetnost je onda dobra kad ima FEFERON!
Datum objave:
11.04.2016.

Do glazbe Ratka Vojteka došao sam sasvim slučajno. Jednog dana nazvao me Davor Hrvoj i pitao bih li imao volje napisati osvrt na album 'Jazz and Beyond'. Kao zanimljivi dodatak albumu, Davor mi je spomenuo da Ratko svoj kruh zarađuje svirajući basklarinet u Zagrebačkoj filharmoniji. Već prvo slušanje albuma, posebno druge polovice, pokazalo je koliko je kompozitor hrabar i slobodan u svojoj improvizaciji. Time me još više zaintrigirao da se upoznam s njegovim radom i promišljanjima o glazbi.

Na početku našeg razgovora spomenut ću da ste solist na basklarinetu u Zagrebačkoj filharmoniji, a također ste jedan od rijetkih klasičara koji uživaju i u jazzu. Otkud ljubav prema toj, za klasičare, ipak slobodnijoj formi?
Iz Amsterdama, gdje sam diplomirao basklarinet i zarazio se jazzom.

Koliko je teško klasičaru, koji svira strogo po notama, izaći iz zadanih okvira te iz sebe izvlačiti jazz inspiraciju i improvizaciju?
Koliko je teško? Teško je doći do koncerata! Drugo nije teško.

 

Prošle godine snimili ste album "Jazz and Beyond". Što biste rekli o tom albumu, kako biste ga najlakše opisali?
Različiti idiomi popularne glazbe i kulturalne konfrontacije sagledane kroz glazbu.

Velika zanimljivost tog albuma je što je primarno pijanistička solo jazz forma, a glasovir vama nije primarni instrument. Otkud uopće klavir u vašoj priči i zašto pijanistički album?
Varietas delectat! (Promjena raduje!)

Zanimljivo je da nikad niste diplomirali klavir, što se iz vaše interpretacije nikako ne osjeti!
Hvala! Stignem još diplomirati kad odem u penziju ! U Francuskoj studira 50 000 penzionera!

 

Na albumu su uglavnom vaši aranžmani velikih domaćih i svjetskih jazz i klasičnih autora. Što vas je vodilo pri odabiru skladbi?
Svidjeti se publici.

Skladbu "Take Five" snimili ste u trenutku kad ste saznali da je preminuo slavni Dave Brubeck, bandleader ''Dave Brubeck kvarteta'' koji ju je proslavio. U drugoj polovici skladbe otišli ste u slobodniji izričaj, gdje simultano (!) svirate klavir i igrate se s perkusijama.
Asistent u Morris Studiju je čitav klavir prekrio udaraljkama i različitim zvučnim napravama. Ta ''Coda'' je zapravo meditacija o odlasku. O smrti.

Koliko je Dave Brubeck utjecao na vas?
Kao klinac sam znao tu stvar.

Dvije posljednje skladbe s albuma, "Dick Tracy and the Mistery of a Love Song" Berislava Šipuša te vaša skladba "One Man Plays the Drum", najviše odgovaraju drugom dijelu naslova albuma - "Beyond". Klavir su tu zamijenili neka druga, egzotičnija glazbala. Koji je razlog promjeni pravca i koja glazbala nose spomenute skladbe?
Razlog je što sam multiinstrumentalist. ''Dick Tracy...'' je sniman na basklarinetu i udaraljkama, a ''One Man Plays the Drum'' je za udaraljke solo.

Skladbu "One Man Plays the Drum" posvetili ste Milesu Davisu. Otkud naslov skladbe i kako biste opisali svoju poveznicu s Milesom?
U jednom povijesnom trenutku, kad se činilo da su različita avangardna stremljenja na svome vrhuncu, novinari su zaskočili velikog inovatora i jazz zvijezdu Milesa Davisa pitanjem ima li viziju kako će glazba izgledati u budućnosti. A slavni im je glazbenik odgovorio: ''Glazba će završiti onako kako je i započela: jedan čovjek svira bubanj ! One man plays the drum ! '' S tom rečenicom obično završavam svoje glazbeno-scenske izvedbe.

Koliko ste zadovoljni osvrtima na album, jesu li recenzenti uspjeli kvalitetno prepoznati ono što ste htjeli reći albumom?
Dosadašnjim recenzijama sam zadovoljan. Nadam se da će ih biti još.

Jeste li ikad razmišljali da snimite album u standardnijoj jazz formi, poput trija ili kvarteta?
Gotova su već tri albuma, ali izdavaštvo, kako knjiga, tako i CD-ova, je u katastrofalnom stanju.

Kako gledate svoj glazbeni put, od albuma "Ethnophonia" iz 1999., do prošlogodišnjeg "Jazz and Beyond"? Koliko ste napredovali u tom periodu i kao autor i kao improvizator?
Improviziralo se i previše!

Vaše sviranje glasovira najveće je pohvale dobilo iz Amerike, gdje vas je Jazz at a Glance usporedio s Keithom Jarrettom i Eddiem Palmieriem. Što vam znače takve usporedbe?
Ma ne živi vam se od pohvala!

 

Zašto je jazz u hrvatskoj toliko underground? Čini mi se da nikad nismo imali više kvalitetnih autora doli u zadnjih godinu ili dvije, ali nikako da na sebe privuku pažnju većih medija i dosegnu bar nekakvu popularnost.
I s jazzom i s drugim art žanrovima je teško. Kad pitate za koncert, uobičajene fraze su: ''moramo vidjet' '', ili - ''pričekajmo sastanak s referenticom za društvena pitanja'', ili - ''o koncertima ćemo odlučiti nakon rebalansa u rujnu''. I tako dalje, i tako dalje. Zato se ljudima nakon tridesete to ne da raditi. Jedan sveučilišni profesor izvedbenih umjetnosti, kojeg poznajem, kaže: ''Ma ne pada mi na pamet u životu slati molbe za koncerte!''

Osjećate li se danas više kao jazzer ili klasičar, na koju stranu srce više kuca?
Da, u profesionalnom profiliranju spojio sam dvije naizgled oprečne stvari: usku specijaliziranost i multidisciplinarnost. Fokusiranost i širinu pogleda. Bio bih neiskren kad bih rekao, danas u doba krize, da je to nebitno za profesionalni opstanak.

Kakvi ste bili kao mladić, jeste li imali interesa i za rock glazbu ili ste bili inficirani strogo klasičnom glazbom? Imate li neke rock autore koji za vas imaju neko veće značenje?
U Amsterdamu se je jazz više nadovezivao na avangardni rock nego na američki jazz. Čak su ponekad izbjegavali termin ''jazz'' u korist termina ''improvised music''. Pitate me da spomenem nešto ... rani Keith Jarrett, Frank Zappa, Jimi Hendrix, mladi Chick Corea i Stanley Clarke... obožavam to.

Zašto se o Ratku Vojteku piše kao o enfant terrible, zločestom djetetu hrvatske glazbe? Što je točno zločesto u vama?
Jedan moj divan učitelj i mentor, koji je obožavao škandalozne nastupe, ovako me je poticao:
Ratko, naljutite se!
Pokušajte komunicirati izvjestan osjećaj nelagode!
Pa dosta nam je laži!
Umjetnost je onda dobra kad ima FEFERON!

 

Jurica Kosović

(Članak preuzet s portala terapija.net)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja