Razgovor s Joachimom Kühnom

Razgovor s Joachimom Kühnom
Datum objave:
04.04.2016.

Joachim Kühn, u povodu nastupa u maloj dvorani »Lisinski« u sklopu festivala jazz.hr/proljeće

 

Budućnost jazza je u spajanjima različitih kultura

 

            Klasično obrazovan pijanist, Joachim Kühn je jedan od najvažnijih glazbenika u povijesti europskog jazza. Njegov pristup karakteriziraju žestina i senzibilnost, virtuozna tehnika i maštovitost te sjajan osjećaj za dinamiku. Sa svojim je triom, koji je utemeljio 1964., bio jedan od prvih njemačkih glazbenika koji su djelovali na području free-jazza. Godinama je živio i djelovao u Parizu gdje je ostvario posebice vrijedna djela u triu s uglednim glazbenicima suvremenog jazza: francuskim kontrabasistom Jean-Francoisom Jenny-Clarkom i švicarskim bubnjarem Danielom Humairom. Svestran je glazbenik koji izvodi i klasičnu glazbu i world music. Cijenjen je i kao umjetnik koji nastupa i snima solo. U tom kontekstu, u kojem njegova inventivnost dolazi do punog izražaja, i u kojem je snimio desetak albuma, predstavit će se hrvatskoj publici.

            Zašto volite svirati solo?

            - Zato što, kad sviram solo, mogu ispoljiti sto posto svojeg potencijala. Cijeli život održavam solo koncerte. Još uvijek se sjećam svojeg prvog solo nastupa koji sam održao kao šestogodišnjak, a vjerujem da ću, možda kao devedesetogodišnjak, svoj zadnji koncert u životu održati također solo. Solo koncerte jazz glazbe održavam od 1971. Otada ih sviram svake godine, bez iznimke. Nije prošla baš niji jedna godina da nisam održao neki. Sjajno je nastupati solo. Također, volim svirati s drugim glazbenicima i raditi nešto drukčije, dijeliti glazbu s drugima, ali na solo nastupu svatko može pružiti sto posto svojih osjećaja i muzikalnosti.

Humane vrijednosti

            Skladbu »Beauty and Truth« Ornettea Colemana, koju ste uvrstili na svoj novi, istoimeni album, također ste izveli solo. Što je za vašu karijeru značila suradnja s Ornetteom?

            - Naravno da mi puno znači to što sam bio u mogućnosti svirati klavir s nekim kao što je Ornette Coleman. Sjajno je što mi je predložio suradnju. Imao sam ekskluzivu s njim svirati tijekom šest godina. Zajedno smo održali puno koncerata što je bilo doista posebno iskustvo, nezamislivo. Nevjerojatno! Za svaki od tih koncerata napisao je deset novih skladbi. Poslao bi mi zrakoplovne karte za let iz Ibize u New York gdje smo svaki put tjedan dana uvježbavali te skladbe u njegovu predivnom Harmolodic Studiju u kojem je imao izvrstan glasovir. Svakog smo dana zajedno svirali dvanaest sati i sve je snimljeno, od prvog trenutka kako smo stupili u studio. Naš smo odnos gradili na prihvaćanju, poštivanju, najvišim humanim vrijednostima. To je zapanjujuće! Objavljen je samo jedan album, »Colors«, ali imam jako puno neobjavljenih snimaka, sate i sate. Nevjerojatna glazba!

            Kako je to iskustvo djelovalo na vaše poimanje glazbe?

            - Bilo je zaista zabavno uvježbavati tu glazbu s njim. Bio sam uključen u stvaralački proces, u razvijanje Ornetteove glazbe. Možeš samo zamisliti što je to značilo za mene! Bilo je to poput pohađanja sveučilišta. Puno sam naučio. Uvijek me vodio na predivna mjesta, zajedno smo slušali glazbu, uključujući naše snimke. Osim u glazbenom smislu zbližio sam se njim kao osobom. Bilo je to nešto posebno! U to sam doba sa zborom Thomaner, sastavljenim od osamdeset dječaka, izvodio Bachove motete, a taj smo program snimili i objavili na albumu. Istodobno sam svirao s Ornetteom, ali i svoje koncerte izvodivši vlastitu glazbu. Nisam siguran koliko glazbenika može istodobno svirati s Ornetteom Colemanom i s dječačkim zborom izvoditi Bachove motete. Isprva sam mislio da je velika razlika između Bacha i Ornettea, ali kad sam nastupao na tim koncertima - ponekad bi između njih prošla tek dva dana - obuzeo bi me isti osjećaj, provodio bih iste rituale. Osjećaj radosti bio bi jednak. Zaista posebno iskustvo! Bile su to fantastične godine mojeg života, mojeg glazbenog života.

Neusporediva glazba

            Ornette je uvijek govorio o važnosti ljudskosti i duhovnog aspekta u umjetnosti.

            - O daaa!

            To osjećamo i u Bachovoj glazbi.

            - To je isto. Znamo da je Bach, baš kao i Ornette, imao težak život. U Leipzigu se nisu prema njemu odnosili kao prema umjetniku. To je njegov život činilo iznimno teškim. Njegova je glazba vrlo složena, harmonijski kompleksna. Bebop je jednostavan u usporedbi sa složenošću Bachove glazbe. Nevjerojatno! Najmanje sam godinu dana vježbao kako bih bio spreman svirati tu glazbu. Nije ju moguće svirati smo tako. Nisam se morao posebno pripremati da bi svirao s Ornetteom jer cijeli život sviram takvu glazbu. Kad sam, 1966., preselio iz Istočne u Zapadnu Njemačku, odmah sam svirao s Donom Cherryjem. Na samom početku iskusio sam kako je to svirati i snimati s Donom koji je prije toga bio član Ornetteova sastava, a potom i s Ornetteom osobno što je također bio moj san. Bilo je to jako zanimljivo. U pravu si, važno je gledište koje u prvi plan stavlja ljudskost. Na početku smo svirali samo u duetu, a nakon četiri godine u kvartetu. Bio sam jedini bijelac u sastavu. Glazba koju smo svirali nije imala ništa zajedničko s uobičajenim bebopom. Bila je to glazba zasnovana na ljudskim osobinama Ornettea i njegova sina, bubnjara Denarda Colemana. Uz njih sam uspio dosegnuti visoku razinu muziciranja. Glazba koju sam svirao s njima ne može se usporediti s niti jednom drugom glazbom.

            Spomenuli ste Dona Cherryja koji se nadahnjivao etničkom glazbom raznih svjetskih naroda, što je jedna od značajki vašeg stvaralaštva. Kako vas nadanjuje narodna glazba raznih krajeva?

            - Nadahnjujem se svom glazbom koja postoji na ovome svijetu. Tijekom posljednjih deset godina sviram s triom u kojem su uz mene Majid Bekkas i Ramon Lopez. Zajedno smo snimili pet albuma. Budući da je Majid Bekkas iz Maroka često sam nastupao u toj zemlji gdje sam upoznao puno tamošnjih, ali i drugih afričkih glazbenika, posebice iz Benina i drugih zapadnoafričkih zemalja, s kojima sam svirao i snimao. Zainteresiran sam za tu, drukčiju kulturu. Budućnost jazza leži u spajanjima različitih kultura. Dok sam svirao s Rabihom Abou-Khalilom intenzivno sam proučavao arapsku glazbu koja je sjajna, predivna.

Melodije i harmonije

            Bili ste jedan od prvih europskih glazbenika koji su svirali free-jazz. Kako ste se zakačili za takav pristup?

            - Upravo zahvaljujući Ornetteu Colemanu Zanimljivo je kako sam prvi put čuo za njega, još dok sam živio u Istočnoj Njemačkoj. Imao sam petnaest godina. Za njega sam prvi put čuo u razgovoru mojeg starijeg brata s jednim glazbenikom. S velikom su strašću govorili o nekom novom glazbeniku da sam se odmah poželio upoznati s njegovim stvaralaštvom. Istog sam trenutka osjetio bliskost sa slobodom koju je ispoljavao u svojoj glazbi. Naime, tada u Istočnoj Njemačkoj nismo imali slobodu, ali odmah sam se zainteresirao za slobodu koju sam čuo u Ornetteovoj glazbi i oko 1964. počeo svirati na taj način. Tijekom 1960-ih mnogi su europski glazbenici pronašli svoj način sviranja jazz glazbe. Ja sam jedan od onih koji ne oponašaju američki jazz, što je bilo uobičajeno u 1950-ima. Europski su glazbenici sve više razvijali vlastiti zvuk. Uvijek sam smatrao da je to pozitvno jer jazz je međunarodna glazba. Nije važno gdje je tko rođen. Bez obzira odakle si jazz možeš svirati dobro ili loše. Danas je to međunarodna glazba. Uvijek je bila. U to sam doba bio impresioniran klavirskim izvedbama Paula Bleya. On je ostavio snažan dojam na me, posebice u pogledu stila, slobodnom načinu sviranja. Naime, kad izvodite free ne svirate promjene akorda. Želite li svirati promjene akorda bolje bi bilo da izvodite nešto drugo, primjerice neke poznate skladbe. Radi se drukčijem poimanju glazbe. Takvu glazbu treba slušati na poseban način. Ornette me naučio kako slušati glazbu na drukčiji način. To je za mene bilo pravo otkriće. No, tada sam imao osamnaest ili devetnaest godina, a na samom sam početku odlučio biti jazz glazbenik.

            U kojem ste trenutku donijeli tu odluku?

            - Nakon što me brat kao desetogodišnjaka odveo na koncert Cheta Bakera znao sam da želim svirati jazz i ništa drugo. Tek poslije sam odlučio svirati avangardu. Taj naziv danas više ne postoji, ali u to doba avangardnim se glazbenikom smatrao netko tko svira vlastitu glazbu na vrlo slobodan način. To je bio moj cilj. Sjećam se, prvu sam free ploču snimio 1965. U to sam doba želio svirati vrlo slobodnu glazbu.

            Niste li s vremenom omekšali?

            - S vremenom sam promijenio svoj stav i danas sviram glazbu koja nije toliko free. Ponovno volim svirati melodije i harmonije. Ništa ne isključujem. No, ta su iskustva za me važna, uključujuči i sviranje s Ornetteom, naravno. Nakon sviranja s njim razvio sam vlastiti sistem skladanja i sviranja koji uključuje improvizacije harmonija, jedino što ih ne nazivam harmonijama. Sve to radije nazivam zvukovima. Ornette mi je savjetovao da sviram sebe. Gurao me u situacije u kojima sam morao biti sto posto ja.

 

Davor Hrvoj

 

(Preuzeto iz novog lista od 3. travnja 2016.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja