Jazz me dovodi u ekstazu

Jazz me dovodi u ekstazu
Datum objave:
23.09.2015.

Zdenka Kovačiček, u povodu nastupa što će ga 4. listopada 2015. održati u Maloj dvorani »Lisinski« u sklopu sezone Jazz.hr 2015/2016

 

Zahvaljujući smislu za interpretaciju jazza i osjećaju za improvizaciju, pjevačica Zdenka Kovačiček je prva dama hrvatske jazz scene. Koncert što će ga 4. listopada 2015. održati u Maloj dvorani »Lisinski« u sklopu sezone Jazz.hr 2015/2016 ujedno će biti javno snimanje njezinog novog, dvostrukog albuma »Zdenka pjeva Ellu i Lelu«. Program je podijeljen na dvije tematske cjeline: s jazz standardima iz repertoara velike američke jazz pjevačice Elle Fitzgerald, i s autorskim skladbama hrvatske jazz pjevačice Lele Kaplowitz.

 

Što vam je najvažnije kao glazbenici i kao pjevačici?

- Kao pjevačici, danas mi je najvažnije imati dobre suradnike koji slično glazbeno razmišljaju, te one kojima je važniji glazbeni nego financijski rezultat. Naravno da su se vremena promjenila, došlo je do hiperprodukcije, prenapućenosti glazbenog svijeta. Neke vrijednosti su pobrkane neke su potpuno nestale. Živi li čovjek isključivo od svog rada kao glazbenik, nije mu lako, ali dobar glazbenik se ipak uspjeva nekako prilagoditi. Uvijek sam bila entuzijast čak i u vremenima kad sam od glazbe jedva preživljavala. Mislim da mi je taj entuzijazam i ljubav prema umjetnosti pomogao da prebrodim sve krize i probleme i ostanem na sceni čitav život, ili 57 godina karijere.

Visoka kategorija

Koliko je važna osobnost, prepoznatljivost? Naime, upravo to krasi vaše izvedbe.

- Osobnost i prepoznatljivost su važnije od svega. Svaki je pjevač na početku imao uzor, pa tako i ja. Spektar mojih uzora bio je vrlo širok, od popa preko roka do jazza, tako da sam mogla na taj način istraživati svoje mogućnosti. Gradila sam stavove i interpretacije, prihvaćala nastupe na festivalima i izvodila skladbe raznih žanrova. Sve me je zanimalo. Za mene je uvijek postojala samo dobra i loša glazba. Moj se afinitet prema jazzu provlačio stalno, u svakoj interpretaciji, bez obzira na žanr. Na taj sam način gradila svoju glazbenu osobnost i prepoznatljivost. Naravno da je za to trebalo godine i godine rada i živih nastupa. Važne su bile i ponuđene skladbe mojih kolega autora. Neke su mi dale velike mogućnosti interpretacije. Kornelije Kovač je napisao pjesmu »Otvorila sam prozor« koju bih svrstala u jazz rock. Takvih prilika nije bilo puno jer to je nekomercijalna glazba ali kritičari su o tome govorili s velikim poštovanjem. Mene su uvijek privlačili istraživanje i izazovi pa sam i sama stvorila nove varijante postojećih skladbi. Tako je nastala »Klick tema br. 1«. Izvedbu te skladbe s Boom festivala 1973. u Ljubljani rock kritičari smatraju antologijskom. To je koncertna snimka i nikad je više nismo ponovili.

Zašto volite jazz?

- Jazz sam osjetila kad sam pjevala u Američkim bazama u Njemačkoj. Tamo sam upoznala prave autentične crne izvođače bluesa i soula i jednostavno sam osjetila da to nosim u sebi. Jazz je bio nadogradnja, stepenica više. Jazz traži kompliciranije harmonije i drugačiju formu, ali daje veliku slobodu interpretacije. To me najviše privuklo. Upravo ta sloboda, a opet u zadanoj formi, i jedinstvene izvedbe, znači nikad se takva izvedba ne može ponoviti. To me fascinira kod jazza. Volim slušati druge vokalistice kako izvode iste standarde, svaka na svoj način. Jazz je uvršten u kategoriju klasične glazbe, smatra se visokom kategorijom. Kažu da je jazz glazba za inelektualce. U svakom slučaju on je moja strast i dovodi me u neku vrstu ekstaze koju je teško objasniti, to se može samo osjetiti.

Koliko je improvizacija važna?

- Kažu, a i ja tako mislim, da bez improvizacije nema ni jazza. Naravno ne mora je biti u svakoj izvedbi ali jazz pjevač ju mora savladati. Kao i osjećaj za swing, tako je smisao za improvizaciju unutarnji instinkt ili feeling. To je nešto što jazz pjevač nosi u sebi. Improvizacija se može i mora trenirati kao što sam ja dugo vježbala pjevajući na jazz koncertima, nastupajući s malim sastavima i big bandovima. Važno je što više pjevati. Svaki nastup donosi nove mogućnosti za razvijanje ideja ili varijanti iste melodije.

Preobražaj u Ellu

Kako ste osmislili program za svoj novi CD koji ćete snimiti na koncertu?

- Poslije mojeg posljednjeg kazališnog projekta »Ella i Marilyn« došla sam na ideju da snimim songove koje pjevam kao Ella Fitzgerald u tom mjuziklu, one koji su obilježili karijeru te, najveće pjevačice u povijesti jazza, a da im dam vlastitu notu. Sve su to standardi koji spadaju u klasični jazz repertoar. Realizacija tog mjuzikla mnogo mi je značila jer nisam profesionalna glumica a bila sam nominirana za nagradu Hrvatskog glumišta. Drago mi je što sam utjelovila najveću jazz umjetnicu svih vremena Ellu Fitzgerald koja mi je, od samog početka bavljenja jazzom, bila uzor, idol. Mi smo jedini u svijetu realizirali taj mjuzikl izvan engleskog govornog područja, a ja sam jedina bijela pjevačica koja glumi Ellu. Fenomenalno je što je Bonnie Greer, autorica tog komada, prihvatila ideju. Naime, na početku se postavljalo pitanje kako će jedna bjelkinja igrati obojenu pjevačicu, no redateljica Nina Kleflin je dobro riješila moj preobražaj u Ellu pred publikom i Bonnie Greer je to oduševljeno prihvatila. To je još jedna velika poruka osim one protiv diskriminacije - da nije važna njezina boja kože već njezina umjetnost. Ponosna sam na osobnu poruku Bonnie Greer kad je čula moje snimke na internetu. Rekla je, citiram; “I knew that only you can do it! Bravo!”

Kako je nastala predstava »Ella i Marilyn«?

- Poslije velikog uspjeha mjuzikla »Love Janis« u Komediji, gdje sam igrala veliku blues pjevačicu Janis Joplin, imala sam dobre reference kod direktora Komedije Nike Pavlovića. Bio je zainteresiran za priču ali trebalo je financijski riješiti bar dio produkcije. Mnogi ne znaju da sam kao djevojčica dvanaest godina pohađala PIK - današnje kazalište ZKM - i imala namjeru upisati Kazališnu akademiju, ali me pjevačka karijera odvela u drugom smjeru. Na moju veliku sreću povremeno sam imala priliku igrati u nekim mjuziklima i surađivati s velikim režiserima kao što su Damir Zlatar Fray, Krešimir Zidarić i Vlado Štefančić. Nisam htjela propustiti niti ovu priliku, pa sam sama otkupila autorska prava na 2 godine, i evo bio je pun pogodak. Još ćemo igrati do kraja godine, a možda nastavimo u kabaretskoj varijanti s kojom možemo gostovati po manjim kazalištima. Moja partnerica Vanda Vinter kao Marilyn Monroe briljantno je ostvarila lik legendarne glumice sa svim njeznim nepoznatim karakternim nijansama, a pjevački fenomenalno. Priča o prijateljstvu dvije ikone filma i glazbe za koje mnogi nisu znali, pokazuje koliko su njihove sudbine i životi bili povezani, iako svaka u svojoj grani umjetnosti. Ona je velika i toliko ljudska i topla, bez obzira na boju kože. I danas toliko aktualna priča.

Novi izazov

Koliko je u realizaciji predstave važna uloga Joea Kaplowitza?

- Joe vodi band u mjuziklu, napisao je aranžmane za sve songove i svira klavijature u bandu. On je pravi rođeni Amerikanac i to daje glazbenoj pratnji pravi autentični štih. U mjuziklu se svira glazba 1950-ih, pravi američki swing, a band svira na sceni koja je pretvorena u jazz klub. Osim mjuzikla, često nastupamo na jazz koncertima uglavnom u troje: Lela i Joe Kaplowitz i ja. On pripada mlađem naraštaju glazbenika, ima svoj pristup pratnji vokala koji mi odgovara, i to mi je novo nadahnuće za izvedbe poznatih standarda.

Zašto ste odlučili snimiti skladbe Lele Kaplowitz?

- Lela mi daje veliki kompliment kad kaže da je učila i počinjala svoju jazz karijeru slušajući moj »Happy Jazz« album iz 1991. Zatim je otišla u Ameriku gdje se usavršavala, srela Joea, nastupala u jazz klubovima New Yorka i vratila se u Hrvatsku s velikim znanjem i iskustvom. Stvorila je svoj stil, osobnost, i ima budućnost pred sobom. Pokazala je i zavidni talent za skladanje što me je posebno iznenadilo. Naime, uvijek sam tražila dobre skladbe sa jazz naznakama ali ih nije bilo. Kako se to smatralo nekomercijalnom glazbom malo su ih pisali, ali ih nije imao niti tko pjevati. Izrazila sam želju da njezine skladbe snimim na hrvatskom jeziku. Konačno pjesme jazz prizvuka na hrvatskom jeziku koje sam dugo čekala. Neke tekstove sam ja odabrala iz knjige poezije Danijele Borovnjak koje je Lela prilagodila. Tekstovi su mi uvijek jako važni i zato sam ih tražila u poeziji. Možda bismo Leline skladbe mogli svrstati u jazz-šansonu. Naravno sve ovisi o aranžmanima, interpretaciji i pristupu. Nadam se da ću i ovim projektom potvrditi strast prema jazzu i na najbolji mogući način prenjeti svoje emocije na publiku. Ovo je za mene novi izazov, veselim se tome. Kao uvijek u karijeri idem linijom težeg otpora. Ovo nije lako, treba puno rada, priprema, proba. Ovo nije komercijala. Zato sam nazvala projekt »Zdenka pjeva Ellu i Lellu«. Nadam se da će ljubitelje jazza a i one koji to baš i nisu zaintrigirati ovaj naslov kao svojevremeno »Happy Jazz«. Jazz je i zabavan i slušljiv i zgodan, a ipak spada u visoku glazbenu kategoriju. Treba ga tako prezentirati. Publiku uvijek treba educirati!

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 20. rujna 2015.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja