Razgovor s Didierom Lockwoodom

Razgovor s Didierom Lockwoodom
Datum objave:
15.09.2015.

Didier Lockwood, u povodu nastupa u Maloj dvorani »Lisinski«

 

U glazbi volim spontanost

 

            U organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS-a i KD »Lisinski« i u suradnji s Rendez-vousom, Festivalom Francuske u Hrvatskoj, 24. će rujna u Maloj dvorani »Lisinski« nastupiti slavni svestrani francuski violinist Didier Lockwood.

            Tijekom bogate karijere Lockwood je svirao u nizu stilova, od gypsy swinga preko hard bopa do fusiona, eksperimentalne glazbe i progresivnog rocka. Violinu je počeo učiti kao šestogodišnjak, a školovan je na području klasične glazbe. Na početku se nadahnjivao djelima uglednih francuskih violinista koji su postigli svjetsku slavu: Stephanea Grappellija i Jean-Luca Pontyja, no vrlo je brzo ostvario vlastiti pristup i postao relevantna osobnost svjetske glazbene scene. Zahvaljujući iznimnoj muzikalnosti i virtuznosti ostvario je suradnje s uglednim glazbenicima raznih stilova, među ostalima s Marcusom Millerom, Elvinom Jonesom, Danielom Humairom, Stephanom Grappellijem, Billyjem Cobhamom, Michelom Petruccianijem, Tonyjem Williamsom i sastavom Magma, te opernom pjevačicom Patriciom Petibon za koju se nedugo oženio. Dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, Lockwood vodi vlastite sastave s kojima je snimio dvadesetak albuma. Osim akustične, svira i električnu violinu uz koju istražuje nova glazbena područja i zvukove. U Zagrebu će nastupiti solo, te uz trio Joea Kaplowitza s kojim će izvoditi jazz standarde iz repertoara Stephanea Grappellija. Bit će to posveta ovom legendarnom francuskom violinistu s kojim je svirao.

Duhovna razina

            Budući da koncert želite posvetiti Stephaneu Grappelliju znači li da ćete svirati u gypsy swing stilu?

            - Ne, ne, ne. S time se ne opterećujem. Radije bih svirao u maniri suvremenog jazza. Ja sviram suvremeni jazz, ali na repertoaru će biti jazz standardi.

            Zašto je Stephane Grappelli tako važan za vas, ali i jazz glazbu općenito?

            - Zato što je bio jedan od prvih jazz violinista, a u doba u kojem je djelovao i najslavniji. Bio je sjajan glazbenik. Uvijek mu izražavam zahvalnost jer puno mi je pomogao u mojim afirmativnim godinama. Želim podsjetiti na njegov doprinos jazz glazbi. No, glazbu iz njegova repertoara sviram na svoj način, nikad onako kako je on svirao. Iako sviram na suvremen način mislim da je važno prisjetiti se velikana, a on je bio istinski velikan.

            Zabrinjava li vas to što nećete imato dovoljno vremena za probe?

            - Čim manje tim bolje. Kad bismo imali puno vremena za probe to više ne bi bilo jazza.

            Zašto volite nastupati u nepredvidivim situacijama, s glazbenicima s kojima nikad prije niste svirali, u situacijama sličnim jam sessionu kao što će biti na zagrebačkom koncertu?

            - Zato jer u glazbi volim spontanost. Spontanost je jako važna. Kako starim sve više volim i cijenim spontanost u izvedbama jer ona pridonosi iskrenosti u izražavanju. Volim kad se glazba stvara prirodno. Kad sviram sa stalnim suradnicima također doživljavam iznenađujuće situacije što je divno, ali kad prvi put sviram s nekim to je najčešće čarobno jer svatko pažljivo osluškuje i reagira na ono što se događa u tom trenutku. Svatko u zajedničku svirku unosi svoju osobnost, a prirodno je da u takvoj sitaciji želi dati sve od sebe. To je poput zavođenja jer svi se želimo dopasti glazbenicima s kojima sviramo. Kad glazbenici prvi put sviraju zajedno to je uvijek pravi hepening. Iako je to jako teško moramo se potruditi da svirka bude dobra. Publika obožava kad se dogodi nešto neočekivano? Ako prisutni ne znaju što će se dogoditi takve ih situacije oduševe, a njihove, pak, reakcije djeluju nadahnjujuće na nas. Tada se uspostavlja prisnija veza glazbenika i publike i ostvaruje se komunikacija na duhovnoj razini.

Francuska umjetnost

            Koja od takvih suradnji vam je ostala u sjećanju kao najuzbudljivija?

            - Ona s Michelom Petruccianijem s kojim sam jednom svirao na jazz festivalu u Vienneu u Francuskoj. Pozornica je bila smještena u ogromnoj areni, na otvorenom. U publici je bilo trinaest tisuća ljudi. Svaki je kutak bio popunjen. Nevjerojatno. Na binu smo stupili svaki s druge strane i tamo se pred publikom pozdravili. Naime, prije koncerta nismo planirali niti uvježbavali program. Tek tada smo se počeli dogovarati što ćemo svirati. Jedina komunikacija prije koncerta bila je vezana uz dogovor o tome da ćemo i kada ćemo zajedno nastupiti. Susrevši se na pozornici, kad smo shvatilil da ne znamo što svirati, prasnuli smo u smijeh. Nismo bili svjesni da smo došli svirati koncert za trinaest tisuća ljudi bez ijedne probe. No, to je za mene bio jedan od najboljih koncerata u životu, upravo zato što se sve dogodilo potpuno spontano. Bili smo susretljivi jedan prema drugome i sve je prošo fantastično. Bilo je začudno! Nevjerojatno! Slušajući snimku naše izvedbe skladbe »Someday My Prince Will Come« s tog koncerta možeš osjetiti koliko je bilo ludo.

            Možemo li reći da Michel Petrucciani jedan od najvažnijih glazbenika u povijesti francuske glazbe?

            - Svakako. I ja tako mislim. Bio je snažno nadahnut američkom glazbom, ali nije se odrekao svojih francuskih korijena. U njegovim se izvedbama uvijek osjećao duh francuskog glazbenog impresionizma koji susrećemo u djelima Claudea Debussyja, Mauricea Ravela i drugih. Mnogi francuski glazbenici, oni najbolji, donijeli su nešto novo. Jedan od njih je Stephane Grappelli koji je unio novine u francusku glazbu i francuski repertoar predstavio na drukčiji način. U izvedbama Michela Petruccianija uvijek je bila prisutna liričnost, a ujedno i neka unutrašnja snaga iako je bio krhak čovječuljak. On je bio spona sa slavnim francuskim umjetnicima iz ranijeg razdoblja koji su stvarali osebujnu i prepoznatljivu, tipično francusku umjetnost. To se posebice očituje u djelima impresionista kao što je slikar Auguste Renoar, pa i Nizozemac Vincent van Gogh koji je živio i radio u Francuskoj, ali i skladatelji Ravel i Debussy. Oni su važni predstavnici naše kulture. U istočnim zemljama, primjerice, gdje su djelovali Igor Stravinski i Bela Bartok, osjeća se potpuno drukčiji kulturni identitet. Svako dio Europe i svijeta ima vlastita obilježja, vlastitu izvornost.

 

            Možemo li reći da je u jazz glazbi jedini originalan odgovor na američki jazz, swing, bio gypsy swing koji je svoj razvoj doživio upravo u Francuskoj?

            -  Naravno. To je bio susret romske i francuske glazbe, posebice popularne francuske glazbe zvane musette koja se svira na harmonici. Taj su spoj izmislili i promovirali gitarist Django Reinhardt i violinist Stephane Grappelli. Stvorili su novi glazbeni stil. Bilo je to nešto nevjerojatno.

            Kako gledate na francuki jazz u današnjem trenutku?

            - U Francuskoj sam pokrenuo veliku školu za jazz i improviziranu glazbu u koju na školovanje dolazi puno mladih glazbenika. Želim im pomoći u napredovanju. Naime, shvatio sam da je teško biti europski jazz glazbenik. Lakše je biti američki jazz glazbenik jer dostupnost podataka, komunikacija i marketing na području jazza prilagođeni su američkom sustavu. Zato u Europi imamo puno koncerata i festivalima koji u najvećoj mjeri dovode američke sastave. Puno lakše dogovorim turneju na kojoj ću svirati s američkim nego europskim glazbenicima. To znam jer sviram s američkim gitaristom Mikeom Sternom. Naime, američki sustav ulaže puno sredstava ovdje u Europi. Francuski su jazz glazbenici sve bolji i bolji, kao i drugdje u Europi. Diljem Europe susrećem sve više sjajnih mladih glazbenika. No, veliki jazz festivali u Francuskoj organiziraju uglavnom nastupe američkih glazbenika. Francuskim je glazbenicima uvijek teško dogovoriti nastupe na tim festivalima. To je velik problem za nas. To je žalosno jer jazz je u Sjedinjenim Američkim Državama marginaliziran. To tamo više nije popularna glazba kao što je u Europi.

            U dijelu zagrebačkog koncerta svirat ćete solo što često činite. Zašto volite nastupati solo?

            - Zato što mi solo izvedbe omogućuju veliku slobodu. Tako svaki put mogu činiti ono što poželim upravo u tom trenutku. Volim se upuštati u razne vrste eksperimenta. Svako je put drukčije. Mogu svirati što god poželim. Sjajno je to što se mogu okušati u raznim vidovima glazbe. Kad sviram solo ne izvodim standarde nego isključivo vlastitu glazbu. Na koncertu u Zagrebu svirat ću jednu svoju solo skladbu.

            Koje su prednosti, ali i poteškoće na solo nastupima?

            - Poteškoća nema, a prednost je u tome što ništa ne moram dijeliti s drugim glazbenicima, ne moram im se prilagođavati. Svirajući solo osjećam se slobodnijim. Mogu slobodnije svirati i iznositi vlastite zamisli, mogu se prepuštati vlastitom nadahnuću. Svaki solo nastup za mene je krajnje opasan zato jer se moram suočiti s tišinom. Mogu svirati jako glasno, ali i posve tiho. Puno je dinamike u tim nastupima. Mogu ispričati vlastitu priču. Sjajno je što je to tada u potpunosti improvizirana glazba. Naime, kad nastupam solo sviram čiste improvizacije. Zato su izvedbe na svakom solo koncertu jedinstvene.

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 13. rujna 2015.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja