Suština jazza je u podršci svemu »različitom«

Razgovor s Elvisom Stanićem povodom objavljivanja albuma »East & West« sastava Jazz Extempore i ovogodišnjeg istoimenog uspješnog projekta
Datum objave:
19.11.2014.
Autor:
Davor Hrvoj

Nakon albuma »Round Trip« (Croatia Records) iz 2009. multiinstrumentalist Elvis Stanić je sa sastavom Jazz ExTempore objavio novi CD, »East & West«. Ovo izdanje, objavljeno za britansku diskografsku kuću 33Jazz Records, kvartet je promovirao na turneji koju je poduzeo krajem listopada po Velikoj Britaniji. Ostvario ga je s istom postavom glazbenika koji su 2008. sudjelovali na projektu Jazz Ex Tempore u Opatiji. Uz Stanića, koji je na snimanju svirao akustične i električne gitare, mandolinu, gitarski sintisajzer, harmoniku, klavijature i orgulje, to su britanska pijanistica Andrea Vicari, nizozemski kontrabasist Rico De Jeer i bugarski bubnjar Hristo Yotsov. Iako u sklopu spomenutog projekta svake godine sudjeluju drugi glazbenici iz raznih zemalja, znakovito je da je upravo s ovima nastavio suradnju redovito koncertirajući i snimajući. Kao i na prethodni, i na ovaj CD uvrštene su skladbe članova sastava ili njihove obrade tradicijskih pjesama iz sredina iz kojih dolaze. Među njima su i dvije Stanićeve: »Breakout« i »Harvard Street«, te njegova obrada poznate pjesme »Ivan Klakar«. I u izvedbi ovog, međunarodnog sastava ta djela odaju način Stanićevog promišljanja glazbe, njegov glazbeni karakter, image. No, još veći ponos izaziva činjenica da kroz te izvedbe hrvatska umjetnost izlazi iz lokalnog miljea, predstavlja se na međunarodnoj glazbenoj sceni na koju je tako teško prodrijeti, bez obzira koliko bila kvalitetna, da pronosi glas o hrvatskoj umjetnosti u svijetu. Sličan učinak ima i projekt Jazz Ex Tempore koji svake godine ugošćuje glazbenike iz raznih zemalja. Oduševljeni zajedničkim kreiranjem glazbe, oni poslije u svojim sredinama pronose glas o dobrim vibracijama koje se svake jeseni šire iz Opatije. Tako je bilo i ove godine, početkom studenoga, kad je nastupio Zawinul Legacy Band s gostima, Elvisom Stanićem i Albom Nacinovich.
Kompatibilni karakteri
Je li ovogodišnji Jazz Ex Tempore bio vrhunac u dosadašnjih devet godina djelovanja?
- Zawinul Legacy Band, koji je nastupio na ovogodišnjem Jazz Ex Temporeu, učinio je ogroman iskorak. Prvi put u dosadašnjem djelovanju projekta svi su mogli svjedočiti jednom »organizmu«. Tako otprilike funkcionira taj band koji u potpunosti dijeli i pronosi zajedničku ideju multikulturalnosti u glazbi. Nastupiti s njima bio je zaista dio sna kojeg sanjam dugo godina. Koliko god je taj nastup bio i izazov, između ostalog i jedno potpuno iznenađujuće iskustvo, toliko je za mene značio i potvrdu da je jezik glazbe samo jedan, i to ne samo u jazzu. Ne ukoliko na sceni dođe do uspostave komunikacije, glazbenog razgovora. Tada se probijaju okviri pozornice, i to se pretače na auditorij. Mnogi posjetitelji ovogodišnjeg završnog koncerta Jazz Ex Temporea nisu nikada slušali Zawinulovu glazbu, niti znaju za, recimo, »Directions«, međutim ono što vjerujem da se čuli jest čista komunikacija radosti i energije, a to je moguće doživjeti samo s velikima. Dakle, bez obzira o kojoj i kakvoj glazbi, ili žanru se radi, kriterij je uvijek jednak.
Kakva je, nakon ovogodišnjeg koji je postavio najviše standarde, budućnost projekta Jazz Ex Tempore?
- Ne bih htio biti pesimist, međutim u poziciji društvenog statusa hrvatske kulture i uopće glazbe 2013., čini mi se da nam se ne piše ništa dobra. U vremenu kada su prioriteti društvene i medijske pažnje manipulirani kako kome treba, uglavnom kroz diskurs dnevne politike, ne znam što i kako ćemo moći raditi narednih godina. Kultura je naravno uvijek prva na listi skidanja sredstava, međutim ta ista kultura je osnov i temelj svake civilizacije i njenog napretka, što se uporno i uporno zaboravlja.
Zašto ste odlučili snimiti drugi album s istom postavom sastava Jazz ExTempore?
- Očito da ova kombinacija glazbenika jako dobro funkcionira zajedno, i kao svirači, ali, što je izuzetno bitno, i kao osobe, kao susret potpuno različitih, a opet vrlo kompatibilnih karaktera. Zato smo i ostali zajedno od 2008. do danas i nemamo namjeru prestati jer nam je svima jako dobro svirati i družiti se, bilo to u engleskim pabovima ili našim konobama.
Autorski pečat
Zašto ste CD nazvali »East & West«?
- Hristo Yotsov i ja smo »istočno«, a Andrea Vicary i Rico de Jeer »zapadno« krilo ovog malog »transeuropskog« kolektiva.
Kako ste odabrali program za CD?
- Svatko od nas pripremio je nešto materijala, i to na tragu prvog CD-a. S obzirom da je taj album izuzetno dobro prošao na Britanskom tržištu, gdje smo rasprodali cijelu nakladu, ali i na sugestiju izdavača, pripremili smo izbor glazbe koja nama najviše odgovara, a koje nema na engleskoj jazz sceni. Tu ima dosta utjecaja Elvis Stanić Groupa, ali čini mi se da je cjelokupan material dobro izblendan s glazbenim sklonostima ostatka banda.
Kako i zašto ste odabrali tri skladbe koje predstavljaju hrvatski dio sastava?
- Zbog toga da bude prisutna i hrvatska tradicionalna glazba, kao u izvedbi skladbe »Ivan Klakar«, čime se već dugo bavim, te da pokušam u jedan potpuno novi glazbeni kontekst prenijeti svoj autorski pečat. Sudeći po reakcijama na koncertima, taj tip zvuka i interpretacije jako dobro prolazi. Takav je pristup rijedak na engleskoj jazz sceni, pa je zato i zanimljiv tamošnjem jazz auditoriju.
Kako ste zadovoljni prihvaćanjam i interpretacijom tih skladbi od ostalih članova kvarteta?
- Svi mi »živimo« glazbu onog drugog. U ovom bandu vlada potpuna jednakost, tolerancija i podrška svemu »različitom«, što je, prema mojem mišljenju, idejna suština samog jazza. Ne sviramo s notnim stalcima; sva glazba je otpočetka memorirana i ostavljena na ravni improvizacije, koliko god obligatno zvučala. Zato i Andrea savršeno shvaća ideju »Ivana Klakara«, kao i mi ostali primjerice Hristove vizije balkanske glazbe - East & West.
Što to znači za promociju hrvatske glazbe u svijetu?
- Na taj se način ogroman broj ljudi u auditorijima širom britanskih jazz festivala i klubova upoznaje s motivima naše glazbe i autora, na specifičan, jazz-fusion-world način. Samim tim je put k interesu spram Hrvatske glazbe otvoren, što uostalom pokazuju i brojni upiti i komentari na gotovo svakom koncertu. Mnogi su britanci bili kod nas, pogotovo na Jadranu, međutim tek poslije koncerta znaju mi prići, oduševljeni izvedbama. Jedna je posjetiteljica festivala u Sommersetu čak prepoznala pjesmu, ali kao klapsku izvedbu koju je čula u Dalmaciji, a sada u jazz obradi...
Paket energetskih bombi
Koliko taj sastav ispunjava vaš pogled na suštinu glazbe?
- Ne vjerujem da bi se ova postava održala toliko godina da nemamo vrlo slične poglede na glazbu, iako smo načelno vrlo raznoliki glazbenici. Andrea je tipična jazz mainstream pianistica Evansove škole, Hristo je vrlo poznati i etablirani bugarski skladatelj ozbiljne glazbe, kojemu su udaraljke alter-ego, a Rico trans-holandsko-indonezijski kontrabasist, sa svim konotacijama koje iz tog proizlaze... Dakle svi smo skloni fuziji, miješanju različitog i stvaranju novih vrijednosti, novih zvukova koje proizlaze iz bogatstva različitosti, iz svega što je doista važno.
Što je najvažnije u glazbi?
- Radost pružanja i primanja dobrih vibracija. Mislim da se najbitnije vrti oko toga. Osobno mi uopće nije bitno što se svira, kada i gdje - bitno je da su glazbenici duboko u glazbi, da ih to što čine uzdiže i usrećuje - i da onaj tko to sluša prima poruku u cijelosti - otprilike kao paket ushićujućih energetskih bombi. Takav komunikacijski obrazac čini mi se najprihvatljiviji.
Kako je publika prihvatila vašu glazbu koju ste izvodili na promotivnoj turneji u Velikoj Britaniji?
- Ova turneja bila je samo potvrda da u Velikoj Britaniji uvijek mnogobrojna publika, koja je s jedne strane vrlo konzervativna a s druge pak sklona eksperimentu, odlično prihvaća ovakav žanr glazbe. Ipak je to »istrenirani« auditorij, kojemu ne možeš prodati baš sve, posebice ukoliko izvedba nije potpuno predana. Fuzija je dakle nešto što se danas ne svira često u Velikoj Britaniji. Možda dijelom i zbog toga, ali i zbog naše riješenosti da prenesemo sve što nam je na umu i u rukama, svaki je koncert bio »blokiran« bisevima.
Kako to da je upravo ta inačica sastava ostala najdugovječnija i snima albume?
- Ostaje tu još puno toga za reći. U svakom slučaju, ova postava sastava Jazz Ex Tempore je, kako Andrea kaže »Steady Team«, koji godišnje svira barem tri ili četiri turneje. Doduše, mahom po Velikoj Britaniji, ali, što ćemo. Svira se tamo gdje te zovu.

(Preuzeto iz Novog lista od 18. prosinca 2013.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja