Mentalne situacije kao sfumature glazbenih djela

Datum objave:
02.11.2014.
Autor:
Davor Hrvoj

Razgovor s Denisom Razumovićem

- Zašto ste krenuli novim smjerom, stilski drukčijim?
- Kod pažljivijeg preslušavanja mojeg prvog samostalnog albuma IN UMBRA može se zamjetiti pojavljivanje jednog prilično izraženog stilskog obrasca koji se provlači kroz moj autorski rukopis i na netom objavljenom albumu FOR BELIEVERS ONLY.
Naime, moje nove skladbe koje sam predstavio na albumu FOR BELIEVERS ONLY nastavak su svojevrsnog niza mojeg zanimanja za tri bazična obrasca kojima se trenutno koristim pri stvaranju originalne glazbe. Na primjer, ilustracije radi, kompozicije In umbra sa prvog i Marina C.R. s mog drugog CD-a, napravljene su u gotovo jednakom, tzv. "floating"stilu, nazovimo ga tako. To je jedna plutajuča ritmika, u meditativnoj maniri, stilu, atmosferi, gdje se prividno izbjegava čvrsta ritmička "kičma" a potencira se nešto što mi glazbenici volimo definirati kao "open" pristup. Drugi obrazac koji koristim potpuno je drugačiji. Radi se o kompozicijama izraženog svinga, bržeg tempa s naglašenim bop fraziranjem. Kao primjer mogu navesti kompoziciju Razz Rhythm s mog prvog CD-a i npr, For believers only s istoimenog albuma. Koristim i treči, razlomljeni, hmmm, dobro hajde da ga tako nazovem - funky ritam, u srednje brzom tempu. Za primjer tog obrasca možemo usporediti kompozicije Hard Worker s mog prvog albuma i naprimjer Hotel Continental Handrail s albuma For Believers Only. Naravno da ta tri osnovna obrasca maksimalno modificiram i kombiniram s više ili manje uspjeha pri kreiranju glazbenog materijala.
Kad bolje promislim čini mi se da je količina od 10 mojih autorskih kompozicija na albumu For Believers Only razlog koji, vjerovatno, može kod slušatelja izazvati osjećaj da se u mojoj glazbi dogodio stilski zaokret, nekakva drastična promjena, ali ja mislim da je to je samo efekt, reakcija slušatelja na prilično veliku količinu moje autorske glazbe na ovom albumu.
- Zašto ste na jednom albumu odlučili predstaviti raznolikost svojih glazbenih interesa?
- Smatram se sretno privilegiranim glazbenikom jer mi je priroda podarila kreativnost. Nisam se nikada borio da stvorim nekakvu glazbenu sliku. Na moju sreću stvari se u mom glazbenom svijetu odvijaju i razvijaju same od sebe, ipak, neko sam vrijeme zazirao od nekih mojih kompozicija smatrajući ih prebanalnim i nedovoljne jazz definicije no s vremenom sam ih počeo izvoditi na koncertima i shvatio da te pjesmice imaju neku lijepu i posebnu energiju a pokazalo se i još nešto, što mi je postalo i najvažnije - moji kolege glazbenici su guštali dok smo ih izvodili pred publikom. Povodim se idejom da svaku pa i naizglad najbanalniju frazu koja mi se nametne tijekom svirke i koja me na neki način uzbuđuje dok ju sviram, pokušam pridobiti za sebe, uvrstiti je u svoj glazbeni vokabular, učinit tako da postane moja pjesma... a to vrlo često ne budu tipično jazz fraze.
- Jeste li zato birali stilski različite suradnike - prema karakteru skladbe?
- Činjenica je da različitim glazbenicima odgovaraju specifični stilovi glazbe pa sam se time povodio kada sam birao ritam sekcije za pojedine kompozicije, svijestan toga da će zvuk bubnja odrediti definitivnu zvučnu sliku kompozicije koju smo snimali.
- Ipak, u nekim se izvedbama i dalje osjeća utjecaj Charliea Parkera. Zašto i kako je njegova glazba važna za vaše stvaralaštvo?
- Naravno, Charlie Parker, volim Parkera. Kao klinac skidao sam saksofoniste s lp ploča i kaseta, mučio se s intonacijom... Svašta sam radio, puno toga totalno krivo, pa poslije to ispravljao i onda sam se jednog dana tvrdoglavo uhvatio Parkerove skladbe Perhaps. To je jedan lijepi durski, 12-taktni blues in C i to mi je bio prvi put da sam od početka do kraja skinuo jednu Parkerovu kompoziciju, temu i solo, na sluh naravno. Kasnije sam nabavio transkripciju, note od te pjesme i sa zadovoljstvom skužio da sam sve točno skinuo sa snimke. To je totalno promjenilo moj sound i fraziranje. Nakon toga su se stvari otvorile na bolje što se tiče tehnike i fraziranja, uspio sam zazvučati vjerodostojno i to je bilo fantastično! Nedugo nakon toga kupio sam u Trstu knjigu Parker's omnibook koja sadržava gotovo sva važnija Birdova sola i ja sam je u par mjeseci doslovno progutao...
- Zašto ste odlučili snimiti isključivo vlastite skladbe?
- Namjera mi je bila da se sa ovim CD-om široj publici predstavim prvenstveno kao autor i multiinstrumentalist/vokalist. Stoga sam smatrao da je logično ako na album uvrstim u potpunosti autorski materijal.
- Što vam je najvažnije u skladateljskom radu?
- Kod skladanja najviše me brine originalnost skladbe. To je velika odgovornost za onoga tko se bavi komponiranjem. Naime, opće poznata stvar je a i frustrirajuča činjenica, da je stvarno več sve više puta odsvirano, u više povijesnih dekada. Stalno se borim sa spoznajom da za sve što zapišem kao originalno postoji šokantna mogučnost da nešto vrlo slično čujem u poslijepodnevnim satima na programu radija. Želim reći da ideje naviru, puna mi ih je glava, imam friške glazbe dosta, jakih fraza i zanimljivih kombinacija, ali samo malo od toga bude zabilježeno i izdvojeno kao konkretni glazbeni proizvod jer opet ponavljam, realno pokušavam filtrirati što je više moguće ono što radim i procijeniti ima li smisla se dalje pozabaviti nekim materijalom. Vrtim u glavi te neke svoje motive kao mantru, duge vremenske periode, poneke melodije sam žvakao čak i godinama dok mi nije spontano došao npr. bridge, drugi dio pjesme ili neka originalna ideja za kadencu za kraj pjesme a opet, neke budu tako jezgrovite i jasno projicirane u mom mozgu da dođem kući, uzmem gitaru i komad notnog papira i jednostavno ih nacrtam, zapišem im strukturu, odjednom, sve, od početka do kraja...
- Kako pišete glazbu?
- Kad se intenzivno bavite glazbom, kad po cijele dane, bez nekakvog opterećenja provodite uz instrument tada spontano, bez nekih većih napora neminovno dolazite do različitih spoznaja o relacijama među tonovima, o harmoniji, kompoziciji, finom balansu koje stvaraju različiti tonovi instrumenata, počinjete razumjevati principe kojima se postižu efekti za postizanje tenzije i ekstenzije u glazbenom materialu itd. Naravno sve ovisi da li vas te stvari privlače, dali uopće imate određenih afiniteta prema svemu tome... a što se konkretno tiče baš fizičkog zapisivanja glazbe ja sam uvijek ovisio o mojim kolegama glazbenicima koji su "u prljavo" zapisane formule mojih pjesama uobličavali u lijepe uredne notne zapise. Naime ja sam samouk, polupismen glazbenik, glazbene motive koje osmislim harmoniziram na gitari što mi uvelike olakšava posao pri zapisivanju harmonije.
- Što vas nadahnjuje u skladanju, a što u sviranju?
- Kod skladanja često na mene utječu neki upečatljivi događaji, proživljavanje nekih životnih situacija, bile one žalosne ili vedre, vesele, tragične, tragikomične... one situacije koje vas na neki način označe u daljnjem življenju, naka sjećanja na ljude koje ste poznavali a nema ih više, uglavnom nešto što me se duboko dojmilo. Nakon nekog vremena pri pomisli na takav jedan događaj ili pri razmišljanju o specifičnim životnim situacijama, prilikom pregledavanja starih slika, ili sam pogled na umjetnička djela koja su davno nastala inspiracijom velikih umjetnika... u takvim momentima, emotivna plima kojoj sam pritom izložen u meni pokrene određene zvukove, u mojoj glavi, kao primjer navest ću da je osjećaj sličan kao kada na televiziji gledate izložbu slika npr. majstora ekspresionizma a sve je popraćeno odgovarajućom klasičnom glazbom. Eto,nadam se da sam to nekako uspio dočarati. u tim nekim "mentalnim" situacijama mi se javljaju neke sfumature potencijalnih budućih glazbenih djela. Problem je što ih je teško zapamtiti, locirati i na neki način ih registrirati. A kada sviram na nastupima u malim klubovima s malo publike, ili pred brojnom publikom na ljetnim jazz festivalima, na velikim binama, diapazon energija koje se prožimaju isto je tako velik i raznolik. Naravno da mi glazbenici sami sebe pumpamo i na stage izlazimo redovito našpanani, bez obzira dali su te večeri repertoarom predviđene balade ili neke free jazz varijante, uvijek nekako sami sebe dovodimo u stanje pozitivne energetske prenapregnutosti. A još kad se desi da je i publika ona prava, kad ljudi reagiraju na valove energije koja dolazi s bine, kad imaju razumjevanja i strpljenja za glazbenički ego koji se ne da lako obuzdati, tada jednostavno ne možeš loše svirati, nema krivih tonova ni krive pjesme. To su ti gigovi, te svirke koji ti ostanu onako lijepo u sjećanju, to sve nadahnjuje za još sviranja, za daljnja planiranja, sve to daje smisao glazbi kojom se bavimo. 
- Zašto je važan blues, kao u skladbi "Mr. Pumpman"?
- Blues je između ostalog važan i radi njegovog dvoznačnog karaktera. Pod tim pojmom krije se x mogućih kombinacija harmoniziranja te dvanaest taktne forme. Kažem "između ostalog" zato što je gotovo već sve poznato o fenomenu i o korjenima bluesa i njegovih izvođača. Ja volim svirati mnoge inačice bluesa tako da sam na mom prvom albumu uvrstio dva moja originalna bluesa, pjesme Birdissimo i My first blues, a i na ovom novom CD-u uvrstio sam također nove dvije blues kompozicije - Mr. Pumpman i HKD Stompin. Razmišljao sam o tome a nadam se da mi niko neće zamjeriti ako sam nešto krivo zaključio da, ako promatramo blues formu čisto iz nekog kulturološko/muzikološkog ugla, po količini harmonijskih riješenja koje je doživjela, moglo bi se zaključiti da je to jedna od apstraktnijih umjetničkih formi dvadesetog stoljeća. U prilog tome sjetimo se samo Gershwinovog odnosa prema bluesu i gospel tradiciji.
- Što vas je potaknulo na skladanje skladbe "HKD Stompin"?
- Blues skladba HKD Stompin posveta je jednom lijepom i prilično dugačkom, sretnom periodu mojega života koji je nekim čudnim okolnostima bio vezan za Hrvatski kulturni dom na Sušaku.
Dana 5. svibnja 1985. otišao sam na odsluženje tada, u Jugoslaviji obaveznog vojnog roka. Služilo se 13 mjeseci (?) Vratio sam se kući 06. lipnja 1986. godine i bila je subota. Već u ponedjeljak sam ze zaposlio,doduše na određeno vrijeme u tadašnjem Centru za kulturu Sušak, današnjem HKD-u. Radio sam tamo godinu dana. U tom periodu upoznao sam puno zanimljivih ljudi iz svijeta kazališta i iz glazbenog miljea. U tom malenom kazalištu upoznao sam i moju suprugu. Stupili smo u brak 1992. Te 1992. godine ja sam se tek bio vratio sa prekinutog studija glazbe u Grazu. Te sam se godine prijavio na manifestaciju Nove nade jazza Marjan marjanović u Zagrebu, u sklopu Proljletne revije jazza na kojoj sam pobjedio u kategoriji solista. Te 1992. godine pokojni Vlado Gašparović - Gašo, pokrenuo je najznačajniji međunarodni jazz festival ikada na Riječkom području - Riječki Jazz Time. Koncert se održao u Mramornoj dvorani Guvernerove palače u Rijeci u programu kojega sam nastupio i ja, s drugim Riječkim glazbenicima, a povodom mojeg osvajanja prve nagrade na Proljetnoj reviji jazza u Zagrebu i tako sam aktivno obilježio taj, za Riječki jazz, bitan povjesni trenutak. Sljedeće godine festival u trajanju dvije večeri preselio se u prostor HKD-a na Sušaku i tamo ostao dugi niz godina. Tjekom tih godina u više navrata nastupao sam na pozornici HKD-a s raznim inozemnim i domaćim projektima od kojih bih želio spomenuti suradnje sa velikim američkim alt saksofonistom Herbom Gellerom, pianistom Robertom Magrisom, u kvartetu s Darkom Jurkovićem Charlijem i Dušanom Novakovim, u kvintetu s Brankom Sterpinom, te recentno s projektom Sonic Dialogues s Davorom Križićem. Osim toga u HKD-u sam konstantno imao nastupe sa svojim projektima Black River Quartet, Denis Razz Quartet/Quintet, sa skupinom Nine'th Co koju je vodio Vladimir Gašparović itd, itd...
Gašparović je bio pokrenuo i godišnji, predbožični jazz tulum u HKD-u tako da su se tih godina jazz svirke na pozornici HKD-a još više intenzivirale. Na žalost sve te živosti je nestalo s preranim odlaskom Vladimira Gašparovića. Festival Jazz Time Rijeka srećom ide dalje ali u drugom vremenskom terminu. Nadam se da će tako i ostati.
- Kako je nastala L'Etude Noire koja odiše duhom klasične glazbe (Bach), ali i cool jazza u stilu Paula Desmonda i Jima Halla?
- Prvi dio skladbe L'etude noire je nastao davne 1983-84 godine. Tih sam godina pohađao brzometni kurs za sviranje klasične gitare i stalno sam slušao te nekakve Carulieve etide. Radili smo po knjizi Fernanda Sorra. Između ostalog vježbao sam i Bachov Burre pa mi je jednoga dana potpuno jasno i glasno zazvonila u glavi ta početna melodijica, prvi dio teme L'etude noire. Ja sam je tada doživljavao kao menuet jer sam bio u nekakvoj frikovskoj fazi i sve me furalo na te neke Venecijansko/maškarane atmosfere, ma znaš ono, psihodelija itd. Kad sam ja napokon, tu melodijicu, odsvirao na saksofonu automatski mi se iz niotkud stvorio i drugi dio kompozicije sa kodom. Onda sam shvatio da ima karakter etide, što mi je danas i logično zaključiti jer sam se u to vrijeme, baš taj period, intenzivno bavio tim početničkim etidama koje se kao obligat nameću same po sebi kad se odlučiš svirati gitaru. Naravno, ta je stvar od mene, kao i mnoge druge do prije par godina bila stavljena sa strane. Spadala je među one koje "nisu dovoljno jazz". Sviđa mi se cool jazz sound koji smo dobili u studiju, super su odsvirali Adriano Bernobić bubanj, Zoran Majstorović gitaru a na kontrabasu je bio Darko Mihelić Boćo. Jako mi se dopao završni rezultat.
- Kako je nastala skladba Termitology?
- Termitology je penzionerska verzija tri velika hita popularne Riječke punk grupe Termiti, hahaha, šalim se. Prije par godina u Trsatskoj Dvorani Mladosti, koja se više tako ne zove,a ja ne znam kako se sada zove jer se totalno ne zanimam za sport, proslavljao se 30-i rođendan Riječke manifestacije Ri-Rock.  Tom je prilikom na jedan čaroban način grad Rijeka na par dana, tako lijepo živnuo pa se skoro nije ni primjetilo kako rocka više u onom pravom smislu i nema, a o udergroundu da i ne govorimo, činilo se da su narodnjaci nestali i da svi vole Parafe, Termite, Mrtvi kanal, Let 3. Bio sam omađijan tom atmosferom tako da sam nakon par dana napravio svojevrstan potpuri, homage grupi Trmiti, tako što sam punk pjesmu, pod dojmom njezinog naziva, Kišni razdraganci, pretvorio u bossanova gruvić. Brzu i divlju punk pjesmu Mama s razlogom se brineš, opet pod dojmom naziva pjesme, pretvorio sam u sentimentalnu baladnu temu te triptih završio himnom Riječkih punkera naziva Vjeran pas, koju sam obradio u stilu brzog swinga. Intervencije originalnih članova Termita, vokaliste Kralja, koji je recitirao svoje stihove i klavijaturiste Pepija, koji je pjesmu transformirao svojom svirkom na orguljama, u pjesmi Trmitology nešto su sasvim posebno, jedan pravi master piece Riječke underground scene.
- Zašto ponekad pjevate?
- Pjevanje je moja spontana reakcija na glazbu koja mi se jako dopada. Jednostavno mi dođe da počnem sketati, pjevati linije koje čujem u glavi i za koje znam istoga momenta da odgovaraju toj glazbi koja me tjera na pjevanje. Kada bih barem mogao postići tu razinu svijesti na instrumentu koju imam sa glasovnom artikulacijom, to bi bio apsolutni vrhunac spretnosti improvizacije i harmonijskih varijacija. Da pojasnim navest ću da mogu improvizirati bezbroj korusa harmonijski vrlo preciznih i konkretnih skat linija na npr. Coltraneov Giant Steps u up tempu ili na neke totalno specifične pjesme tipa Round Midnight od Monka. Ne pjevam jazz standarde jer sam ljen pamtiti tekst pjesama a i zato što sam sebi zvučim koma kad počnem izgovarati moj koma engleski jezik sa katastrofalnim ne-akcentom. Ali zato volim odpjevati/sketati par korusa na neke od standarda koje volim svirati tipa All the things you are ili A child is born pa na primjer i na Confirmation.
- Kako pristupate pjevanju?
- Primjetio sam već od samih početaka mojeg bavljenja glazbom da ako želim da mi nešto bude potpuno jasno moram to glatko i vrlo jasno otpjevati što mi je puno pomoglo u riješavanju nekakvih specifičnih harmonijskih problema koji se javljaju kod improvizirane glazbe. Inače malo sam iskompleksiran jer nemam neki veliki raspon glasa niti neku lijepu, zavodljivu boju glasa ali sam primjetio da kada na koncertu pustim glas, ljudi reagiraju kao da se je otvorilo nebo. To djeluje na publiku kao grom iz vedra neba, često reagiraju euforično i bučno što me veseli jer bi želio da na mojim koncertima ljudi budu veseli, jer poruka je moje glazbe čista radost življenja i muziciranja. Bilo bi mi drago da ljudi shvate da sam vrlo optimistična osoba i da je za mene svirka i nastup pred publikom svojevrsna pozitivna energetska kupka. Priznajem da ponekad glas koristim za intervencije izazivanja posebnog efekta baš zato što sam primjetio izvanredne reakcije kod publike. Ponekad jedan pravilno odsketan korus vrijedi više od dvadeset korusa kompliciranog instrumentalnog sola. Jednostavno nekako lakše možeš doprijeti do ljudi. 
- Kako ćete promovirati album?
- Nadam se da će razne koncertne kuće, razni direktori jazz festivala u Hrvatskoj, malobrojni ili gotovo nepostojeći u pravom smislu pojma, jazz klubovi po Hrvatskoj razni gostioničari, vlasnici pečenjara, vinskih podruma, restorateri, organizatori ljetnih zabava, turističke agencije i svi oni drugi koji mi sad ne padaju na pamet a koji mogu izdvojit nekakvu normalnu svoticu za održavanje jednog dobrog jazz koncerta kojega će sigurno pamtiti svi koji mu budu nazočili, odgovorno to tvrdim, jer je to uvijek tako i bilo, e pa nadam se da ću na takvim koncertima promovirati ovaj moj album znakovitog naziva For believers only. Tako sam uvijek radio do sada pa vjerujem da će se ta praksa i nastaviti. Znam da su radi recesije šanse za dogovarati nastupe biti smanjene za sigurnih 60% ali nadam se i nekoj televizijskoj emisiji a i radio promocija ovoj glazbi kojom se ja bavim puno znaći. Nedostaje mi Boško Petrović, njegova kritika, njegova podrška, njegov gard, nedostaje mi B.P.Club i sve ono što je jedan takav klub predstavljao na ovoj našoj plitkoj hrvatskoj jazz sceni. 
- Kakve su mogućnosti predstavljanja glazbe kakvu vi svirate?
- Mogućnosti predstavljanja moje autorske glazbe i općenito jazz glazbe sve su manje i polje djelovanja je sve uže. Glazba bez hitova u našoj se zemlji ne smatra glazbom, pojam glazbe neminovno i neizostavno se već duže vrijeme spaja samo i jedino sa pojmom-zabava. Razni kužitelji svojim lažnim svjedočenjem i krivim tumačenjem svega onoga što je već poznato i stoljećima dokazano kao dobro i spasonosno za ljudsku zajednicu sustavno razgrađuju ono malo zdravog i kreativnog umjetničkog tkiva što je ostalo u našem društvenom uređenju tako da je trend brkanja pojmova, prodavanje muda za bubrege i ostalih šibicarskih tehnika i taktika po tehnici "sad ga vidiš, sad ga ne vidiš" postalo naj normalnija tema dana čak i na, samo do prije par godina, ozbiljnim glazbenim i inim kulturnim tribinama. Nepovratno smo izgubili neke vrijednosti i napustili smjernice u umjetnosti i to nam se sad obija o glavu. Ja sam se već nekako apatično opustio, ne želim reći pomirio s time da će ovaj moj trud koji sam uložio u stvaranju ovog mog albuma proći totalno nezapaženo, neprimjećeno od strane publike i medija. Nadam se samo da će u njemu iščitati poruku vjere i konstantnog rada na sebi... i odricanja, barem ljudi iz struke, moji kolege i glazbenici. Samatram da je i to već puno za takav jedan nekomercijalni proizvod.
- Kakva je situacija s jazz scenom u Rijeci i okolici, s obzirom da u tom kraju ima puno odličnih jazz glazbenika?
- Jazz scena u Rijeci je tema o kojoj nikada nisam volio debatirati jer bi se uvijek dogodilo da nekoga uvrijedim mojim izjavama i stavovima. Ukratko,među Riječkim profesionalnim glazbenicima ima vrlo dobrih pojedinaca, višestruko nagrađivanih instrumentalista i to stoji, to je činjenica, ali je problem što nema nikakve umjetničke osviještenosti, totalitarna je vladavina zanatlija, svi su fascinirani trikovima zanata. To je dobro, pozitivno, ali traje pre dugo, nema pomaka, ljudi ne kopaju po svojoj podsvijesti i ne znaju šta je izazov. Svi koje ja znam u Rijeci rade po principu predložaka -moraju imati model, nekog atraktivnog, aktualnog, trenutno svijetski poznatog jazz glazbenika, po kojemu će u nekom određenom periodu obavljati svoje glazbeno-izvođačke aktivnosti. Meni je to nepojmljivo, ja ne mogu tako funkcionirati. Distancirao sam se od toga okruženja i snalazim se na razne načine, na primjer putujem u Pulu gdje je scena zdrava i nekomercijalno nastrojena, putujem i u Poreč i tamo sam ostvario suradnje sa lokalnim glazbenicima kojih imena tajim, čuvam ih da mi ih ne otmu, zaletim se sa kolegama i do Italije gdje surađujem sa ljudima koji su totalno artistički osviješteni s precizno definiranim pitanjima o tome što ne žele a što žele i vole raditi. Ljeti po par mjeseci provedem svirajući u triju na Dubrovačkom području. Gitarist je iz Zagreba a kontrabasist nijemac. Meni je to pojam jazz glazbe, to je ideja vodilja za mene, surađivati sa što više ljudi koji su dobri u onome što rade. Iskreno, za mene su u Rijeci od početka 90-ih godina bila uvijek i jedino konstantno prisutna tri band lidera koji su nešto značili za Riječku jazz scenu, tri lokomotive, tri pokretaća projekata: Elvis Stanić, Darko Jurković Charlie te moja malenkost, Denis Razumović Razz, tri individualca sa potpuno različitim glazbenim porukama koji su bili u stanju decentno započeti cjelovečernji koncert i dovesti ga do vrhunca pa i do kraja, bez pada izvođačke energije i ja to odgovorno tvrdim! Tvrdnju potkrepljujem činjenicom da sć desetljećima ne pojavljuju novi stalni bendovi, formacije koje bi nastupale po Hrvatskoj pa nakon nekog perioda izdale nekakav nosač zvuka kao krunu suradnje i zajedničkog djelovanja. Nema ih, na žalost, za Rijeku i u Rijeci nema, nije se dogodilo. Sve što se događalo u Rijeci na duge staze, uvijek je bilo pokretano od gore navedenog trojca.
- Što bi trebalo poduzeti da se poboljša?
- U Rijeci trenutno ima dosta veliki broj školovanih jazz glazbenika i slika se uvelike promjenila no mislim da se ništa više konkretno ne može napraviti. Na sceni su ljudi koji su u konačnici izvrsni glazbenici, veliki profesionalci i uspješni i probitačni individualci, od kojih neki već imaju i zavidne karijere ali pitanje je šta umjetnost ima od njih, gdje su oni u cijeloj toj priči i da li su uopće svijesni da postoje neki drugi nivoi svijesti?! Ne znam dali sam dovoljno jasan,ne bih želio zazvučati prepotentno no to je vječna diskusija koja se nameće kao pitanje razlike između npr. umjetničkog izraza Modigliania i Picassa!? Danas će se svi složiti da su obojica bili genialci, ali niko od dvojice nije odustajao od potrage za osobnim izrazom, opusi jednoga i drugoga su rezultat minucioznog rada na osobnom stilu, a toga danas fali, čini mi se. Najvjerovatnije je da treba proći par generacija da se u Rijeci pojave individue hrabre i sposobne ostvariti konkretne pomake! Mala je to sredina i horizonti su u grču i suženi. Generalno se propagira jednoumlje što stvara lažnu atmosferu sigurnosti i zajedništva. Ma evo kad malo promislim, često sam debatirao s Riječkim kolegama glazbenicima iznoseći svoje stavove i s vremenom stekao reputaciju osobe kojoj nitko i ništa ne vrijedi, kao netko kome nitko nije dobar, što je totalno krivo tumačenje mojih stavova, ali ne mogu si pomoći. Naime, mene nervira kada se satima, tobože ozbiljno debatira o glazbenim ostvarenjima u Hrvatskoj a nikome ne padne na pamet da spomene npr. prezime Pogorelić!?

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja