Svirajući jazz osjećam se slobodno

Darko Jurković Charlie, povodom nastupa što će ga 24. listopada 2014. održati na festivalu Jazz.hr/jesen u Maloj dvorani »Lisinski«
Svirajući jazz osjećam se slobodno
Datum objave:
10.10.2014.
Autor:
Davor Hrvoj

Riječki gitarist i skladatelj Darko Jurković Charlie diplomirao je na jazz odsjeku Glazbene akademije u Grazu stekavši zvanje Magistra umjetnosti. Surađuje s hrvatskim i stranim glazbenicima kao što su Matija Dedića, Kruno Levačić, Tonči Grabušić, Henry Radanović, Gene Jackson, Roberto Magris, Bobby Watson i Herb Geller, te s violinistima klasične glazbe Stefanom Milenkovićem i Goranom Končarom. Niz godina bio je član srednjoevropskog Small Big Band-a "Europlane Orchestra", s kojim je snimio tri albuma od kojih posljednji sa legendarnim američkim saksofonistom Herbom Gellerom. Dobitnik je sedam Nagrada Status za najboljeg hrvatskog jazz gitarista. Godinama je surađivao sa češkim glazbenicima Františekom Uhlirom i Jaromirom Helesicom s kojima je nastupao diljem Europe i s kojima je snimio tri CD-a. Dio je projekta Goran Končar & Darko Jurković kvartet - crossover sastava okupljenog kako bi propitivao granice između klasike i jazza. Na zagrebačkom koncertu Jurković će svirati istovremeno dvije gitare two hand tapping tehnikom.

Kontrapunktno sviranje

Zašto svirate dvije gitare istodobno?
- Kad razmišljam koliko je truda, mentalnog i fizičkog napora, trebalo da dođem do meni prihvatljivog rezultata, dođe mi da kažem da sviram dvije gitare zato što jednostavno nisam normalan - ha, ha! Ideja je nastala još davno, ali budući da se ne bavim toliko tehnikom koliko sviranjem, to je nekoliko godina ostala samo puka zamisao. Problem je bio kako učvrstiti gitaru koju sviram desnom rukom i koja stoji na stalcima. Prije pet godina godina moj je prijatelj Marijan Orešković pronašo snimku jednog mladog japanskog gitarista koji svira dvije gitare od kojih jednu ima pričvršćenu na stalku za bongose. Eto riješenja! Valjalo je početi s vježbanjerm.
Koje prednosti donosi i koje su posebnosti takvog pristupa sviranju gitare?
- Prednosti su u tome što svaka ruka na vratu gitare može proizvesti svoju glazbenu misao. Sam zvuk je nešto »tanji« nego kad se žice trzaju a dinamika ovisi o jačini pritiska na žicu. Posebnosti su u tome da izvedba često zvući kao da sviraju dvije jazz gitare. Riječ je o takozvanoj »two hands tapping« tehnici. Ne trzam žice nego ih pritišćem između pragova, istovremeno desnom i ljevom rukom na oba vrata gitare. Jednu gitaru držim uobičajeno dok je druga pričvršćena, kao što sam spomenuo, na stalcima za bongose.
Dvije gitare istodobno svirao je i Stanley Jordan. Po čemu se vaš i njegov pristup razlikuju a po čemu su slični?
- Poznata mi je samo video snimka standarda »Autumn Leaves« is 1990. na kojoj se vidi kako Stanley Jordan svira na dvije gitare. On koristi uglavnom unisono linije i nema kontrapunkta, dok sam ja, suprotno od toga, razvio kontrapunktno sviranje. Samim tim naši se pristupi razlikuju. Jordan je jedan od pionira »two hands tapping« tehnike te ga mogu smatrati definitivno svojim prvim uzorom. Krajem osamdesetih »skidao« sam izvedbe s njegovih albuma »Magic Touch« i »Standards«, međutim danas više proučavam pijaniste. Moji su najveći uzori Keith Jarrett i Glenn Gould. Jarrett, kao genijalni improvizator, a Gould kao majstor kontrapunkta. Naravno da je na gitari sve drukčije, ali pokušavam zadržati osnovnu ideju.
Koji ste program pripremili za koncert u Zagrebu?
- Riječ je o materijalu koji će se naći na mojem novom DVD-u koji sam snimio u studiju Silvija Pasarića u Zagrebu. Audio je priveden kraju, a video je trenutno u fazi montaže. Naime, smatram da je u mojem slučaju vrlo važno da se ono što sviram može i pogledati jer bi netko tko nije upućen mogao pomisliti da je riječ o nasnimljenim gitarama, dok je sve autentično, to jest sve je odsvirano istodobno.
Čista improvizacija
Predstavit ću autorske skladbe i nekoliko jazz standarda posebno prerađenih za dvije gitare. Od mojih skladbi radi se o onima koje sam napisao prije nekoliko godina, primjerice »Under the Open Sky« i »Early 70's«, ali i novijima kao što su »Mrs. Pentatonic« i »Sluz« koje će biti po prvi put izvedene. »Mrs. Pentatonic« je skladba sastavljena od klasičih gitarističkih pentatonskih modusa, te izvjesni osobni pogled, pomalo ironični, na suvremene klišeje sviranja električne gitare. Tim sam klišejima dodao polifone elemente. »Sluz« je jednostavno »prehlađeni« bluz u kojem se služim tehnikom ostinata u lijevoj ruci, tj. upornog ponavljanja jednog motiva. Na tom motivu desna ruka improvizira solo dionice. 
Zašto vam je važno skladati?
- Sebe vidim više kao improvizatora nego skladatelja. Ustalom, najviše vremena proveo sam baveći se improvizacijom na neke harmonske strukture. Naravno da je bitno skladati. Budući da živimo u 21. stoljeću, suočeni smo s činjenicom da iza nas stoji ogromni opus skladbi. Smatram da je u današnje vrijeme biti skladatelj, u umjetničkom a ne komercijalnom smislu, jako teško. Često, kad mi dođe neka ideja, iz prve nisam siguran jesam li to »pokupio« iz nekog radijskog programa, je li to nešto što sam već imao prilike čuti ili se radi o mojoj originalnoj zamisli. Kad improviziraš moraš biti što savršeniji u tom trenutku, jer se u tom trenutku stvara glazba koju ne možeš ispraviti. Kod skladanja postoji puno više vremena za razmišljanje i ispravljanje. Često mi se javi neka glazbena ideja, koju naravno zabilježim, ali si ostavljam vremena da ona »odstoji« kako bih mogao shvatiti je li riječ o nečemu oko čega se valja potruditi ili je bolje sve zaboraviti i smisliti nešto drugo, nešto novo, bolje, originalnije.
Što vam je važno prigodom pisanja skladbi?
- Bitno mi je da te skladbe posjeduju moju osobnost, moj pečat, a da istovremeno imaju i estetsku vrijednost. Ako skladba nema osobnosti, nema ni smisla komponirati. Kad se piše neka jazz skladba bitno je ostaviti dovoljno prostora za improvizaciju, tj. pored teme bitna je i forma na koju se improvizira. Forma mora biti dobro osmišljena da potiče solista i nadahnjuje ga u kreativnom smislu. Kad sviram dvije gitare istodobno razmišljam o više skladanih djelova, bez obzira radi li se o jazz standardu ili autorskoj skladbi. Međutim u solo dionicama uvijek se trudim da to bude čista improvizacija.
Dirnuti osjetila
Koji su skladatelji bili važni za vaše stvaralaštvo?
- Za vrijeme studija u Grazu, držeći se programa na Akademiji, najviše sam se bavio skladbama Duke Ellingtona, George Gershwina, Milesa Davisa, Charliea Parkera, Richarda Rodgersa, Theloniousa Monka, Antonia Carlosa Jobima i mnogih drugih. Svaki od njih napisao je prekrasne skladbe, ali izdvojio bih Gershwina jer je taj veliki američki skladatelj začetnik takozvanog simfonijskog jazza i autor mnogih kratkih kompozicija, popularnih skladbi onoga vremena koje mi danas izvodimo kao jazz standarde. No, kad je riječ o skladateljima, prema mojem mišljenju niti jedan od predhodno spomenutih ne može se uspoređivati sa velikanima barokne i klasične glazbe. Ništa nije tako savršeno, tako duboko, a istovremeno sadržajno i estetski profinjeno, kao glazba koju je skladao Johann Sebastian Bach. Njegova glazba ima, osim ogromnog sadržaja i ljepote, i edukativnu svrhu. Ona je izrazito kontrapunktna, što je karakteristično za vrijeme u kojem je nastala. Kontrapunkt se u jazzu rijetko koristi, međutim, proučavajući njegove melodijiske linije i hamonske strukture, shvatiš odakle su jazz glazbenici crpili nadahnuće. Velik dio Bachovih djela pisanih za glazbala s tipkama, u stvari su njegove improvizacije zapisane po sjećanju.
Koje gitariste cijenite?
- Više cijenim stare majstore nego gitariste novijih generacija, a da budem iskren niti ne pratim rad novih gitarista. Puno mi je dražiji Pat Metheney iz ranog razdoblje karijere nego ovaj današnji. Svoje najbolje skladbe napisao je još sedamdesetih i osamdesetih. Njegova gitara nije toliko savršena kao danas, ali je nekako ljepša, iskrenija i strastvenija. Inače ne sviđa mi se kako se danas jazz razvija. Previše se obraća pažnja na perfekcionizam i previše se nepotrebno komplicira oko neparnih mjera. Možda je došlo do nekakvog zasićenja.
Zašto svirate jazz?
- Svirajući jazz osjećam se slobodno. Ni ja ni publika ne znamo što će se desiti tijekom improvizacije. Ponekad moja zamisao ne urodi plodom ali kad se sve poklopi, kad se misli i ruke usklade i kad u bandu profunkcionira interakcija, tada je to to - veliko zadovoljstvo. Jarrett bi rekao da je to neka vrsta samozadovoljavanja.
Što vam je najvažnije kao glazbeniku?
- Najljepše je kad se u glazbi dogodi nešto spontano i neočekivano ali da dobro zvuči, kad sam sebe uspijem iznenaditi. Najbitnije je dirnuti osjetila osoba u publici. Uostalom bavljenje glazbe nema smisla ako se ne uspjeva doprijeti do emocija slušatelja.
Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 19. 10. 2014.

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja