Volim tradiciju, ali glazbu zasnivam na vremenu u kojem živim

Volim tradiciju, ali glazbu zasnivam na vremenu u kojem živim
Datum objave:
26.01.2014.
Miguel Zenon
Miguel Zenon, u povodu nastupa što će ga 2. veljače održati uz HGM Jazz orkestar Zagreb

U koncertu ciklusa Sunday Nights 2. će veljače u Maloj dvorani »Lisinski« nastupiti HGM Jazz orkestar Zagreb pod ravnanjem Sigija Feigla. U programu pod nazivom »Live from New York« pridružit će im se slavni alt saksofonist, skladatelj, aranžer, producent i glazbeni pedagog Miguel Zenon, višestruko nominiran za diskografsku nagradu Grammy. Jedan od najutjecajnijih i najinovativnijih saksofonista svoje generacije, Zenon je studirao klasični saksofon na sveučilištu Escuela Libre de Música u Portoriku, a diplomirao je na Berklee Collegeu of Music i doktorirao na Manhattan School of Music. Osim što vodi vlastite sastave s kojima je snimio devet ploča, surađivao je s poznatim jazzistima kao što su Regina Carter, Steve Coleman i Charlie Haden, ali i uglednim orkestrima poput Village Vanguard Orchestra i Mingus Big Banda. Jedan je od utemeljitelja, a od prošle godine i umjetnički voditelj ansambla SFJAZZ Collective u kojem je svirao s vodećim jazzistima, među ostalima s Bobbyjem Hutchersonom, Joeom Lovanom, Joshuom Redmanom, Nicholasom Paytonom i Daveom Douglasom.
Kako ste se počeli baviti jazzom?
- Jazz sam otkrio kao petnaestogodišnjak, slušajući ploče s prijateljima. No, nisam znao za Charliea Parkera ili Milesa Davisa iako sam tada već neko vrijeme išao u glazbenu školu. Kad sam prvi put čuo Charliea Parkera zapalio sam se za tu glazbu. U tom sam trenutku uskočio u jazz vlak. Do tada sam učio klasičnu glazbu i već sam dobro savladao tehniku glazbala, ali šokirao sam se kad sam čuo da netko može tako dobro svirati kao on. Uz sjajnu tehniku svirao je s toliko osjećaja, toliko duše, a istodobno je improvizirao. Tada nisam mogao razumjeti da netko može učiniti tako nešto, da može tako improvizirati tako brzo, uz sjajnu tehniku i divan zvuk. Jazzu me privukao spoj svega toga, taj koncept improvizacije, sposobnosti da se stvori tako nešto uz zadržavanje kontrole nad glazbalom. Još uvijek se sjećam tog osjećaja, kad sam prvi put slušao Charliea Parkera. Bio je to posve drukčiji jezik. Nisam znao što se događa. Do tada sam svirao glazbu za ples, salsu i sve vrste popularne glazbe. On je za mene bio poput izvanzemaljca. Odmah sam poželio napraviti nešto čime ću se približiti tom duhu.
Glazba s planine
Kako ste donijeli tu tešku odluku, da napustite obitelj i domovinu i da se posvetite jazzu?
- Bilo je teško, ne samo zato što sam napustio obitelj i domovinu nego i zato što u tom trenutku nisam bio posve siguran da uistinu želim biti glazbenik. Naime, tada sam već imao izgrađenu karijeru na drugom polju, ali odlučio sam se za karijeru glazbenika jer sam već bio do ušiju zaljubljen u jazz. Bilo je teško, posebice za moju obitelj. Dolazim iz radničke obitelji koja mi nije mogla pomoći u torškovima studiranja, putovanja, prehrane. Zato sam radio razne poslove.
Zašto ste svoj jazz jezik odlučili obogatiti elementima glazbene tradicije svoje zemlje?
- Shvatio sam da želim pručavati tradiciju Portorika kako bih se što bolje osjećao u svojem glazbenom svijetu. Zato sam se vratio u Portoriko i počeo učiti o glazbi i kulturi svoje zemlje. Razmišljao sam kako svoju glazbu mogu razvijati kroz različite načine skladanja koristeći sve te podatke. Naravno, u tome me nadahnjuje i stvaralaštvo mnogih glazbenika, posebice onih s kojima sam svirao, kao i glazba iz cijeloga svijeta: klasična glazba, world music, pop, sve. Pokušao sam pronaći način kako da sve te utjecaje spojim s onime što je u središtu mojeg zanimanja, a to je jazz i karipska, latinoamerička, posebice portorikanska glazba. Zadnjih nekoliko godina usredotočio sam se na pronalaženje ravnoteže, kanala kojim ću usmjeriti portorikansku glazbu u djelovanje, ne samo vlastitog sastava nego i drugih kao što su SFJAZZ Collective i drugi sastavi u kojima sviram. Nastojim osmisliti glazbu u kojoj će obje strane, jazz i latinoamerička glazba, biti ravnomjerno zastupljene, biti stopljene u jedno, ne da koegzistiraju jedna uz drugu nego da to postanu jedna cjelina.
Najbolji primjer takvog pristupa glazba je što ste ju objavili na albumu »Jibaro«. Kako ste ga osmislili?
- »Jibaro« je prvi projekt koji sam ostvario oslanjajući se na folklor. I prije sam bio nadahnut folklorom, ali bilo je to u okviru neke šire slike. Na albumu »Jibaro« usredotočio sam se na određeni glazbeni stil. Jibaro na portorikanskom znači netko tko je s planine, iz ruralne sredine, sa sela. Ti ljudi imaju svoju, specifinu glazbu - Jibaro Music, Musica Jibara, Musica Campesina - glazbu s planine.
Novi podžanr
Po čemu je ta glazba posebna?
- To je vrlo bogat glazbeni stil, širok, s puno podžanrova i podpodručja. To je najbogatija umjetnička forma koju imamo u Portoriku. Doista je posebna. Sazdana je od posebnih glazbenih elemenata koje je u tom obliku moguće čuti jedino u planinskim područjima Portorika. Sadrži elemente španjolske i afričke, a ponekad i kubanske glazbe. Proučavao sam je, razgovarao s glazbenicima, slušao ploče, transkribirao glazbu i došao na zamisao da unutar tog stila stvorim novi podžanr. Na osnovu elemenata te glazbe skladao sam vlastita djela u kojima sam oponašao izvorni folklor, ali na suvremen način, mojim osobnim pristupom.
Kako vas nadahnjuju djela glazbenika koji su također razmišljali na taj način, primjerice Dizzyja Gillespiea?
- Ne odričem se tradicije. Usredotočen sam na upoznavanje onoga što se dogodilo prije i korištenje tih elemenata za razvijanje glazbe. Proučavam ono što su radili afro-kubanski glazbenici, primjerice Chano Pozo, Machito, te Mario Bauza koji je bio otac spajanja tih stilova, u konkretnom smislu jazza s afro-kubanskom glazbom, ali u širem smislu s latinoameričkom glazbom. No, ja svoju glazbu zasnivam na svijetu i vremenu u kojem živim. Ne želim pisati djela kroz koja ću oponašati nešto što je u ono vrijeme radio Dizzy Gillespie, ili što su radili Charlie Parker i John Coltrane. Naravno da sam nadahnut njihovom glazbom, ali moram biti iskren i predstavljati sebe, moja iskustva, moju osobnost. Upijam iz onoga što me trenutno nadahnjuje. Želim biti povezan sa suvremenim svijetom.
Možemo li reći da ste u tome u potpunosti uspjeli stvarajući album »Ceremonial«?
- U doba snimanja tog albuma puno sam pisao glazbu. Pokušavao sam pronaći ravnotežu između vlastitog predstavljanja kao portorikanskog i jazz umjetnika. Također sam, kao skladatelj, pokušavao pronaći ravnotežu između svih tih glazbenih elemenata: melodije, ritma, harmonije. Nastojao sam stvarati glazbu koja je zasnovana na čvrstim melodijama, ali istodobno ima intrigantne ritmičke obrasce. Pokušavao sam shvatiti kako se ostvaruje taj spoj, intelektualno, ali i kako to djeluje na slušatelje, na temeljnoj glazbenoj razini. Pokušavao sam dokučiti kako ostvariti te zamisli.
Glazbeno poštenje
Što vam je najvažnije u tom skladateljskom procesu?
- To je proces koji je jako važan u mojem glazbenom sazrijevanju. Nisam se time bavio od početka, tek sam kasnije počeo pisati glazbu. Kroz svoje skladbe želim ostvariti nešto što će predstaviti moju osobnost. Zato je važna iskrenost u pristupu - pokušaj pronalaženja samog sebe. Nastojim pronaći sebe i to izraziti kroz glazbu. Osjećam da sam sve bliže tom osjećaju iskrenosti i čistoće.
Kako vas u tome nadahnjuje Paquito D'Rivera, također alt saksofonist s kojim ste svirali?
- Paquito me nadahnjuje, ne samo zato što svira alt saksofon kao i ja, ne samo zato što je i on latinoamerički glazbenik, nego zato što je pronašao savršen spoj glazbenih idioma; što se nije odrekao svojih korijena te što je prigrlio jazz glazbu koja je u neku ruku bila strana njegovoj tradiciji, kao i elemente klasične glazbe. Sve je to spojio u glazbu koja odražava njegovu osobnost. Jedan je od onih glazbenika koji su postigli poštenje. Uz virtuozan način sviranja postignuo je visoku razinu poštenja u izražavanju svoje osobnosti zadržavši duhovitost a istodobno i ozbiljnost u izvedbama. On je veliko nadahnuće svima nama glazbenicima. Uvijek je prisutan kroz stvaranje predivne glazbe.
Osim kao svirač, taj pristup uspješno ostvaruje kao aranžer. Kako vi pristupate aranžiranju?
- Aranžiranje je slično skladanju. Za mene aranžman podrazumijeva mogućnost dekonstrukcije postojećeg. Radi se o nečemu na čemu radimo i o tome koliko će toga ostati nakon što u to ubrizgamo nešto svoje, vlastitu osobanost. Ključ je u poznavanju materije i spoznaji koliko je ona doista dobra. Moram biti siguran da je aranžman dobar i da će pomoći skladbi i snimci. Moram dobro poznavati djelo za koje pišem aranžman, koje obogaćujem vlastitim zamislima, u koje unosim vlastitu osobnost. Pri tome, kroz taj aranžman mora isijavati izvoran duh djela. Melodija, ritmički obrazac, promjene harmonija i drugi elementi moraju uvijek biti prisutni. Važno je zadržati izvornost djela, ali u njega treba ubrizgati vlastitu osobnost.
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od 26. siječnja 2014.)


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja