Leena Conquest u studenom u ciklusu Jazz orkestra HRT-a u Zagrebačkom kazalištu mladih

Leena Conquest u studenom u ciklusu Jazz orkestra HRT-a u Zagrebačkom 
kazalištu mladih
Datum objave:
12.11.2013.
Leena Conquest

Mystic Soul: Leena Conquest u ciklusu Jazz orkestra HRT-a

Srijeda, 20. studenoga u  20.00
Zagrebačko kazalište mladih

Jazz orkestar HRT-a
Saša Nestorović, dirigent

Leena Conquest, vokal (SAD)



Leena Conquest - pjevačica  koja „zadivljuje rijetkom kvalitetom" i koju jazz kritičari uspoređuju s Mahaliom Jackson i Abbey Lincoln - stiže u Hrvatsku kako bi nastupila u ciklusu Jazz orkestra HRT-a u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Za nastup uz Jazz orkestar HRT-a pod vodstvom Saše Nestorovića izabrala je bisere jazz repertoara među kojima su Take Five, Skylark, Cottontail, I Want Something to Live For, Mood Indigo i druge, i to u aranžmanima Silvija Glojnarića čije će se i autorske skladbe čuti te večeri, poput Waiting For Sunrise i Mystic Soul.

- Što hrvatska publika može očekivati ​​od vašeg koncerta u Zagrebu?
- Publika može očekivati ​​iskreno pjevanje i čudesan suradnju između svih glazbenika. Imam predivne uspomene o orkestru i lijepoti njegova zvuka kada smo zajedno nastupali u Njemačkoj, a kasnije u Zagrebu s velikim aranžerom i saksofonistom Erniem Wilkinsom.
- Kakav je osjećaj kad nastupate s jazz orkestrom?
- Osjećam se kao da sam u jazz nebesima. Obično surađujem s manjim ansamblima kao što su trio ili sekstet. Sasvim je drukčije raditi s orkestrom. Zvučna komponenta je tako puno obimnija. Zvuk buja, prožima moje tijelo. To me isprva potrese, ali divno je! Tada me mašta vodi natrag u 1930-e, u doba swinga. Prisjećam se pjevača kao što su Ethel Waters, Lena Horne i Cab Calloway, i zamišljam kako su se oni osjećali nastupajući uz tako moćan zvuk iza njih.
- Kako ste zadovoljni suradnjom sa Silvijem Glojnarićem?
- Bila je to ljubav na prvi pogled. Gospodin Glojnarić je majstor. To sam saznala čim sam ga upoznala, kad sam tijekom ranih devedesetih pjevala uz ovaj sjajan orkestar u Njemačkoj, zajedno s izvanrednim gostujućim glazbenicima kao što su bubnjar Ed Thigpen, trombonist Albert Mangelsdorff, saksofonist Johnny Griffin i basist Jimmy Woode.
- Kako ste osmislili program za suradnju s orkestrom?
- Čast je raditi s orkestrom i gospodinom Glojnarićem. Odabrali smo pjesme koje su bezvremenske i koje najbolje predstavljaju ono što je jazz postao, uključujući skladbe Dukea Ellingtona i Billyja Strayhorna, Georgea Gershwina, Theloniousa Monka i još mnogo drugih. Također, drago mi je što ću pjevati nekoliko djela gospodina Glojnarić s tekstovima sam ja napisala.
- Što je najvažnije za vas kao pjevačicu?
- Nekoliko je stvari bitno, primjerice dijalog i povezivanje s drugim glazbenicima. To je glazbeni razgovor. Očarana sam melodijama i tekstovima kojima mogu naslikati sliku ili ispričati priču.
- Što je najvažnije za vas kao umjetnicu?
- Važno mi je da se povežem s publikom. Želim da slušatelji dožive pjesmu i ljepotu trenutka.
- Što vam je najvažnije na koncertu?
- Divno je kad se sve posloži, uključujući tehničke aspekte poput zvuka i svjetla. Nastup je prilika da glazbu podijelim s ostalima. Za mene to je jako uzbudljivo.
- Kako reakcije publike utječu na vašu izvedbu?
- Zagrebačku publiku pamtim kao vrlo profinjenu. Kad sam prvi put stigla u Zagreb, sjećam se da sam hodala ulicom i čula da netko zviždi "Take Five", skladbu koju nije lako zviždati. Usput, ja ću je pjevati s orkestrom. Važno mi je uspostaviti vezu s publikom. Želim da se svi dobro zabave. Glazba, posebice jazz glazba, zasniva se na razgovori glazbenika sa slušateljima. Ta glazba nudi improvizacije; tijekom izvedbe se može promijeniti puno toga; ili netko ima drukčiji pogled na stvari; uvijek je prisutna spontanost i to je u redu, to je jazz.
- Zašto volite stvarati u različitim stilovima ?
- Ovaj će koncert biti potpuno drugačiji od onoga što sam ga prije nekoliko godina održala u Zagrebu s Williamom Parkerom. Vrijeme mijenja stvari. Glazba se razvija. Kao interpretatorica sama sebi dopuštam isto. Slavim glazbu, uključujući živuće skladatelje čija djela žive vječno. Za mene kao pjevačicu postoji ogromna količina toga što mogu slušati i iz čega mogu učiti, razvijati se, stvarati glazbu. Te su pjesme drage mojem srcu i jedva čekam da ih podijelim s publikom.
- Koji su pjevači utjecali na vaš ​​stil i zašto?
- Spomenut ću samo neke. Ella Fitzgerald je snažno utjecala na mene, posebice svojpm tehničkom preciznošću i radosnim zvukom; Johnny Hartman svojim cool pristupom; Billie Holiday bojama i osjećajnošću; Abbey Lincoln pripovijedanjem u pjesmama; Betty Cartera, inovativnom upotrebom timeinga.
- Kako ste se osjećali nastupajući s pijanistom Malom Waldronom koji je svirao s velikom Billie Holiday?
- Mal je bio topao, zabavan i dopadljiv. Imala sam sreću što sam surađivala s njim i još veću sreću što sam slušala njegove šale. Dopustio je sebi slobodu da se glazbeno razvija i istražuje nove zamisli. Od "Soul Eyes" do "Straight Ahead" - čudesan skladatelj.
- Što vam znači kad vas kritičari uspoređuju s velikim pjevačima poput Mahalie Jackson i Abbey Lincoln?
- Zahvalna sam za te usporedbe. To je zbog osjećaja ili strasti koja se osjeća u mojem glasu. Moj zvuk je drukčiji od onog Mahalie Jackson ili Abbey Lincoln, ali mislim da sve pjevamo iz dubine srca, moćno i snažno.
- Zašto su one važne američke umjetnice?
- Slušajući Mahaliu Jackson i Abbey Lincoln dobit ćemo odgovor na to pitanje. Jedna od mojih najomiljenijih izvedbi je ona u kojoj je Mahalia Jackson 1958. na Newport Jazz Festivalu otpjevala "Didn't It Rain". Jednako je nadahnjujuće slušati Abbey Lincoln u izvedbi Coltraneove skladbe "Afrika" za koju je napisala stihove.
Davor Hrvoj


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja