Odlazak umjetnika koji je bio sinonim za jazz

Odlazak umjetnika koji je bio sinonim za jazz
Datum objave:
12.01.2011.
Boško Petrović
Preminuo Boško Petrović, najpoznatiji hrvatski jazz glazbenik

Boško Petrović, najpoznatiji hrvatski jazz glazbenik, preminuo je iznenada 10. siječnja u svojem domu u Zagrebu. Njegov odlazak velik je gubitak za zagrebačku i hrvatsku kulturu. Osim što je dao velik doprinos hrvatskoj jazz sceni Petrović je bio veleposlanikom svoje zemlje, jedan od rijetkih umjetnika koji su širili glas o svojoj zemlji diljem svijeta. Prijetelji i kolege ostali su bez osebujne osobe pune duha i humora, beskompromisne i izravne, ali uvijek poštene i iskrene.
Vibrafonist, skladatelj, vođa sastava, producent, promotor, diskograf i jazz edukator Boško Petrović je rođen 1935. u Bjelovaru. Svoj prvi sastav osnovao je prije više od pedeset godina u Škofjoj Loki. Violinu je počeo učiti sa šest godina, a sa četrnaest godina, slušajući radio stanicu American Forces Network, zaljubio se u jazz. Kasnije je svirao harmoniku, te bubnjeve. Godine 1954. nakon mature došao je u Zagreb gdje je svirao s Mihajlom Schwarzom, Radanom Bosnerom i ostalim zagrebačkim jazzistima.
Bio je utemeljitelj Zagrebačkog jazz kvarteta, najznačajnijeg sastava u povijesti hrvatskoga jazza s kojim je postigao i međunarodni ugled. Poslije je vodio i druge Hrvatske, ali i međunarodne sastave: Zagrebački jazz kvintet, B.P. Convention, B.P. Convention Big Band, Nonconvertible All Stars, B.P. Club All Stars i druge, te Boško Petrović Trio s kojim je djelovao sve do prerane smrti.
Jazzist širokog glazbenog i ne samo glazbenog iskustva, Boško Petrović je cijenio i poznavao druge vidove umjetnosti, a bio je blizak s mnogim slikarima što je utjecalo na njegovu profinjenu glazbenu estetiku i kolorativan pristup. Svoju je glazbu uvijek nastojao izdići na razinu umjetnosti što se posebice čuje u autorskim radovima, a on je jedan od najplodnijih i najznačajnijih hrvatskih skladatelja. Njegova djela od reda sadrže osoban pečat, između ostalog i zato što je u svoj jazzistički izraz inkorporirao elemete narodne glazbe. Neke od njegovih skladbi ostat će trajnim vrijednostima hrvatskog glazbenog stvaralaštva. Potvrdu tome nalazimo u novootkrivenim detaljima, skrivenoj ljepoti koju otkrivamo ponovnim preslušavanjem snimaka iz raznih razdoblja karijere, kao što je slučaj i s drugim djelima istinske umjetničke vrijednosti.
Njegove se skladbe, različitih karaktera i raznolike ornamentike, razvijaju polako, strpljivo, filigranski, kao što se izrađuje najfiniji perzijski tepih koji osim kvalitete i trajnosti, pruža ugodu za oko, nježnost pri dodiru, užitak bosonogog hodanja po njemu. Takva je estetika Petrovićeve glazbe, primjerice u izvedbi njegove najpoznatije skladbe "With Pain I Was Born", s iznenadnim promjenama raspoloženja. Izvedbama te skladbe, ljepotom je zadivio, a kompleksnošću zbunio mnoge poznate svjetske jazziste. Jednak učinak ostavlja i izvedba skladbe "Un Chien Andalou", posvete Luisu Bunuelu i Salvadoru Daliju, u kojoj se šulja, kao da se ne usudi prepustiti temi, načinje ju, pa se udaljuje, migolji iz njezinih kontura, dok se konačno ne otvori izvornoj zamisli i improvizacijama uz koketiraje s klasičnom glazbom, citira teme iz "Ljubavne priče", spontano se okrznuvši o korus iz čuvenog jazz standarda "A Night in Tunisia" Dizzyja Gillespiea, kreira dramatiku i dinamičke obrate koji izvedbu iz letargije uvode u furiozna sola, donoseći razna raspoloženja koja se izmjenjuju logičnim slijedom. Posve drukčijeg karaktera, skladba "Keka kolo" (u kasnijim izvedbama integralni dio skladbe "With Pain I Was Born") donosi izvedbu s naglašenim ritmom s promjenama metra, rasplesanu, brzu, virtuznu. To nije jedina Boškova skladba koja je bila puno ispred svoga vremena, primjerice u doba dok pojmovi etno ili world music još nisu bili nazivi stila. Apsurno, ali da se vratio svojem načinu skladanja od prije pola stoljeća Boško bi i u oosljednjem razdoblju svoje karijere bio aktualan, a u nekim aspetima i avangardan.
Bio je organizator mnogobrojnih jazz priredbi od kojih i Hrvatskog jazz sabora koji promovira domaće jazz glazbenike. Jedan je od rijetkih naših jazzista koji su redovito nastupali na priredbama diljem svijeta, s vlastitim sastavom ili kao solist u sastavima glasovitih svjetskih glazbenika.
Zahvaljujući potkovanosti, muzikalnosti i feelingu za jazz, Petrović je bio jedan od rijetkih hrvatskih jazz glazbenika koji su postigli uspješnu međunarodnu karijeru. S lakoćom je ostvarivao suradnju s mnogima, pa i najvećim svjetskim jazzistima. Osim što je prijateljevao s Louisom Armstrongom i svirao je s velikanima jazza, među ostalima s Johnom Lewisom, Dizzyjem Gillespiem, Gerryjem Mulliganom, Titom Puenteom, Oliverom Nelsonom, Stanom Getzom, Clarkom Terryjem, Joeom Passom, Jamesom Newtonom, Tootsom Thielemansom i Buddyjem DeFrancom, čak petnaest puta nastupio je na kultnom Monterey Jazz Festivalu. Zahvaljujući prijateljstvu s njim mnogobrojni su vodeći svjetski jazzisti nastupali u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima, na raznim koncertima i festivalima, a u zadnjih dvadesetak godina i u njegovom B.P. Clubu. Oduševljeni atmosferom kluba i svirkama, mnogi od njih dali su pristanak da se izvedbe što su ih ostvarili u B.P. Clubu objave za izdavačku tvrtku Jazzette Records koju je utemeljio Petrović.
Boško Petrović je dobitnik Vjesnikove nagrade Josip Slavenski, Nagrade grada Zagreba i drugih, te višestruki dobitnik "Porina", između ostalih i za životno djelo.
Bio je zapažen i na polju jazz edukacije, posebice kao voditelj Ljetne jazz škole u Grožnjanu u kojoj su stasali mnogi danas afirmirani jazz glazbenici. Njegovim odlaskom izgubili su mentora, prijatelja, osobu koja ih je usmeravala u karijeri, pomagala im da ju ostvare na zdravim osnovama.
Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 11. siječnja 2011.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja