John Lewis bio mi je glazbeni otac

John Lewis bio mi je glazbeni otac
Datum objave:
17.01.2011.
Boško Petrović
Zadnji susret s Boškom Petrovićem, legendarnim hrvatskim jazz glazbenikom

Odlaskom Boška Petrovića, koji je preminuo 11. siječnja 2011., poput knedle u grlu koja je zaustavila dah svih koji su ga poznavali, kao da se pojavila ogromna knedla što je začepila uzak prostor kojim se kreće hrvatska jazz scena. Velik dio jazzističke aktivnosti koji se odvijao naoko ležerno, svojim ustaljenim slijedom, odjednom je postao upitan. Zbunjeno se pitamo što će biti s programom u B.P. Clubu, svim tim festivalima koje je organizirao, karijerama djece koju je učio glazbi i usađivao im esencijalne ljudske vrijednosti... Tek sad kad je u drugoj dimenziji, na duhovnoj razini - galaksija jazz patuljak - zauzeo mjesto uz svoje najdraže: Louisa Armstronga, Johna Lewisa i Franka Sinatru, osjećamo gubitak koji neće biti moguće nadoknaditi. Kao da je otišao nedovršena posla, ne samo zato što jer su mnogi projekti koje je započeo ostali nedovršeni, nego zato što smo stvorili naviku da od njega bez razmišljanja očekujemo nove glazbeničke suradnje, festivale, televizijske emisije, albume, glazbene radionice, međunarodne uspjehe, anegdote iz svijeta jazza... Velik broj diskografskih izdanja koje je objavilo tijekom karijere, koja će ostati vrijednim dokumentima hrvatske glazbene baštine, niti izdaleka neće biti dovoljno da se valorizira Boškovo stvaralaštvo. Mnogo toga što ga određuje kao osobu i umjetnika postoji jedino u "duhovnoj arhivi" njegovih prijatelja i suradnika, a to je nemoguće pohraniti u fizičkom obliku.
Što bi rekao John Lewis?
Svjestan važnosti dokumentiranja svojih sjećanja, nakon višestrukih razgovora u kojima se godinama razvijala ta zamisao, prigodom našeg ljetošnjeg susreta u Grožnjanu, tijekom festivala Jazz Is Back kojeg je u tom, njemu omiljenom gradu organizirao uspordo s Ljetnom jazz školom, donio je odluku da započne s radom na svojoj autobiografiji. Počašćen što je upravo mene odabrao za pisca svoje autobigrafije u posljednjih sam se nekoliko mjeseci gotovo svakodnevno susretao s Boškom bilježeći njegova sjećanja vezana uz glazbenu karijeru.
Još uvijek mi je u živom sjećanju naš zadnji, prošlotjedni susret tijekom kojeg je oduševljeno govorio o planovima i svojim prijateljima. S posebnim je ushićenjem, a ponekad i suzom u oku, govorio o svojim idolima, vibrafonistima koje je smatrao svojim glazbenim očevima: Lionelu Hamptonu, Miltu Jacksonu i Garyju Burtonu. "To su moja tri sveta kralja", rekao je i nastavio: "Često su me pitali tko je moj idol, tko me nadahnjuje, poput koga bih volio svirati. Pitanje mi uvijek zvuči banalno, ali i logično. Dijete želi biti poput oca ili majke. Što je normalnije od toga? Glazbeni otac bio mi je, ne neki vibrafonist nego pijanist John Lewis. On je najviše utjecao na mene i od njega sam najviše naučio. Danas, kad pokušavam pomoći mladim jazz glazbenicima, često se pitam što bi na mojem mjestu učinio ili rekao John. No, s druge strane, dakako da imam uzore među vibrafonistima koje sam cijeli život s veseljem slušao, a istodobno su me na neki način i plašili svojom visokom kvalitetom. Uvijek sam rado slušao Reda Norvoa po čijoj formuli tria - vibrafonist Red Norvo, gitarist Tal Farlov i kontrabasist Charles Mingus - i sam djelujem više od dvadeset godina. Imponira mi stil i muzikalnost Victora Feldmana ili Cala Tjadera, ali ipak moji su omiljeni roštiljadori (roštilj=vibrafon, op.a.) Lionel "Hamp" Hampton, Milt "Bags" Jackson i, među njima jedini bijeli, Gary Burton."
Hot Players
Između ostalog, o Lionelu Hamptonu je pričao: "Kad sam upoznao "Hampa" rekao mi je: "Znam za tebe. Pričao mi je Buck Clayton." Naravno, zbog toga sam bio u sedmom nebu. Poslije koncerta pozvao me na večeru. Sjedili smo za okruglim stolom, kad je šef sale doveo tri plave misice. "Nisam ti ni rekao", veli "Hamp". "Mislio sam da je ugodnije večerati u ženskom društvu, a u hotelu su stjuardese SAS kompanije s kojom sutra letim u Kopenhagen, pa sam ih pozvao." Ponovno sam bio u sedmom nebu. Pili smo francuski Bordeaux, sijamske su ljepotice, zaogrnute samo prozračnim velovima, plesale uz svjetlost svijeća, čavrljali smo s tri prekrasne skandinavske ljepotice, a jedino što je meni teško palo bila je večera sama. Naime, svi za stolom sami su mogli birati od vrhunskih jela, ali "Hamp" je odlučio da smo nas dvojica "Hot Players" pa smo zato jeli indonezijsku hranu uz koju bi pokraj stola trebao stajati vod vatrogasaca."
Dragocjene palice
Boška su uz Milta Jacksona vezale predivne uspomene i iskreno prijateljstvo. "Prigodom nastupa u Zagrebu članove Modern Jazz Quarteta pozvao sam u svoj dom na ručak", rekao je. "Poslije ručka počeo je jam session. Naime, kod mene doma održavali smo probe Zagrebačkoga jazz kvarteta pa su sva glazbala bila postavljena. Na ručku su bili i Davor Kajfeš, Krešimir Remeta i Ivica Gereg. Svirali smo na principu miješane salate, čas je za klavirom Davor, uz Percyja Heatha i Milta Jacksona, a Gereg na bubnjevima, čas smo svirali u triu - John Lewis, Kres i ja... Prvi sam put s pola metra udaljenosti gledao čarobnjaka Milta kako svira. Moja je mama priredila veliku zdjelu prekrasnih jagoda. Milt je bio oduševljen: "Mama, it's delicious! I want more!" - "Jedi Milt! Good! Džegode", tepala mu je moja mama. Tridesetak godina kasnije, na Monterey jazz festivalu u Kaliforniji, sjedim za ručkom s članovima Modern Jazz Quarteta i pišemo razglednicu "Jazz Mami", kako su je glazbenici zvali. Tako ju je prozvao Art Frarmer koji je bio čest gost u našem domu. Svatko je napisao nešto kratko i duhovito. Na kraju je pisao Milt: "Mama, I want more džegode! Love, "Bags"." Svi se smijemo, a uto eto Dizzyja Gillespiea. "Kome pišete", zapitao je. "Mojoj mami", rekao sam. - "I ja se želim potpisati." - "Ali na razglednici više nema mjesta, a i moja mama te ne pozna." Dizzy je skinuo tek nalijepljenu marku i u tom kvadratiću napisao: "Love, "Dizz"." Dopisnicu sam u Zagreb donio u džepu jer je ostala bez marke. Da priča bude potpuna, kad je Milt umro njegova supruga Sandy mi je, preko Mirjane Lewis (Zagrepčanka, udovica Johna Lewisa, op.a.), poslala zadnji par palica s kojima je svirao prije smrti. Rekla joj je: "Mirjana, molim te daj te palice Bošku. Nadam se da je svjestan što bi dao neki mladi crni vibrafonist da ih ima"."
Frangešova buba za Garyja Burtona
Iako dolazi iz drukčijeg jazz miljea, Boška je cijenio i slavni vibrafonist Gary Burton. "Prigodom tonske probe koju je Gary održao na jazz festivalu u Montreuxu okupilo se mnoštvo znatiželjnika, novinara i foto reportera koji su čekali da vide i čuju čudo", rekao je. "Naime, bila je to prva sezona u kojoj je nastupao solo. Na bini samo čovjek i vibrafonist, a glazbe koliko hoćeš. U jednom trenutku prišao je mikrofonu i zamolio da svi, baš svi izađu iz dvorane kako bi mogao u miru probati. Svi su nevoljko krenuli k izlazu, pa i ja, no odjednom sam čuo Garyjev glas: "Baskooo! Please, you stay and tell me how vibe sound down there." Nisam ni znao da me primijetio. Jednom sam ga, saznavši da je u Veneciji, nazvao i zamolio da dan nakon koncerta u Veneciji dođe do Zagreba i s B.P. Convention Big Bandom, koji smo vodili Damir Dičić i ja, i s pjevačicom Gabi Novak u Kulušiću snimi nekoliko izvedbi za moju TV seriju. Uvjeti su bili grozni. Morao bi odmah poslije koncerta sjesti u auto, voziti se do Zagreba, odspavati nekoliko sati, ujutro od deset do dvanaest snimiti četiri broja za smiješnu lovu, pa opet put pod noge. Neven Frangeš ga je dovezao u žutoj VW bubi, svirao je sjajno, kasirao nešto bijedne love i veselo otišao dalje."
Sudbina roštilja
Petrović je svoja poznanstva sa svjetskim jazz uglednicima, između ostalog, iskoristio i da pomogne mnogim hrvatskim mladim glazbenicima. "Prije nekoliko sam godina telefonirao Garyju i pričao mu o tada trinaestogodišnjem slovenskom vibrafonistu, čudu od djeteta, koji je redovito dolazio u Grožnjan na Ljetnu jazz školu Hrvatske glazbene mladeži", rekao je. "Zamolio sam Garyja da ga primi i posluša. Radi se, naravno, o Vidu Jamniku. Dan poslije koncerta u Beču proveo je cijelo jutro svirajući s Vidom. A, što se tiče sudbine roštilja u Zagrebu već je uveliko spremna moja zamjena. To je Šimun, sin gitarista Mate Matišića. Mali doista sjajno svira."
Poput spomenutim mladaca, sretni su oni koje je Boško blagoslovio ukazavši im na nadarenost, vrijednost njihova rada i osobnost, kao što je svojevremeno njega blagoslovio jazz "propovjednik" John Lewis.
Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 16. siječnja 2011.)


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja