Bruno Mičetić

Jazz posjeduje energiju koja spaja ljude

Datum objave:
27.09.2013.
Autor:
Davor Hrvoj
Bruno Mičetić, u povodu nastupa na Liburnia Jazz Festivalu i objavljivanja albuma »Phantom's Whisper«

Jedan od mnogobrojnih uglednih gitarista liburnijskoga jazz kruga, Bruno Mičetić je objavio svoj prvi album. CD »Phantom's Whisper«, koji je snimio u triu s orguljašem Joeom Kaplowitzem i bubnjarom Ratkom Divjakom, nastavlja promovirati na koncertima diljem Hrvatske. Očekuju ih koncerti na Last Minute Open Jazz Festivalu u Balama 2. kolovoza, te na Festivalu u Moščenici 11. kolovoza. Sudeći prema dosad održanim koncertima publika će uživati u zvuku jazza koji vežemo uz 1950-te i 1960-te godine prošloga stoljeća, te izvedbe standarda u mainstream jazz maniri. Posebice je uzbudljiv bio koncert što ga je Mičetićev trio održao 6. srpnja u predivnom ugođaju Male Ljetne pozornice u Opatiji, na Liburnia Jazz Festivalu.
- Uffff! Svirajući na »Liburniji« prije Marie Joao bio je veliki izazov i odgovornost. Tu nema prevare. Jednostavno to su nastupi na kojima se trebate pokazati u pravom svijetlu. Brzo sam savladao napetost i prepustio se. Uvijek sam imao strah od takvih bina i osjećao sam veliku odgovornost prema sebi i publici. Moram zahvaliti gospodinu Elvisu Staniću koji mi je uvijek omogućavao da nastupim na »Liburniji« u off programima, a sada i da se predstavim i na glavnoj bini. S druge strane nama je to bio prvi nastup bez probe nakon skoro godinu dana, nažalost, ali moram reći da smo bili vrlo emotivni radi ponovnog muziciranja sa Ratkom koji je bio bolestan.
Motivacija i inspiracija
Kako vam je Elvis Stanić pomogao na početku karijere?
- Elvis Stanić je ono što je nekad bio Boško Petrović. Nadahnjuje sve nas iz Rijeke i okolice. Osim toga on je pokretač mnogo toga vezanog za jazz glazbu. Sjećam se kad sam ga prvi put gledao na nastupu - tada sam bio čvrsti rocker, hard rocker, što se i danas osjeti u mojem sviranju i od toga ne bježim - i jednostavno nisam mogao vjerovati. Pitao sam se: »Koja je ovo glazba, što to izlazi iz te gitare? To je nešto potpuno novo.« Nakon toga odlazio sam kod Elvisa na poduku. Uveo me u jazz glazbu i poslao na Umbria Jazz kliniku u sklopu Berklee school gdje sam se prvi puta susreo sa svjetskim razmjerima jazza. Hvala mu na tome.
Što je bilo presudno u vašem glazbenom razvoju?
- Presudan je bio Grožnjan i tamošnja škola Boška Petrovića. Boško me upoznao sa velikim umjetnikom Primožem Grašićem koji me naučio svemu što znam o gitari i pripremio za prijemni ispit u Klagenfurtu. Danas imam tu školu iza sebe ali još uvijek surađujem sa Primožem kao mentorom jer mislim da ono što on pruža nema cijene. On je akademija sama za sebe. Naučio me muziciranju i u potpunosti promjenio moj pogled na glazbu. Naučio me da se glazba djeli samo na dobru i lošu. Sjećam se, još kao polaznik Grožnjana, kad sam rekao Elvisu: »Ma nije Clapton baš nešto posebno. To što on svira nije baš teško. Trebali bi više cijeniti Wesa Montgomeryja«. Već tada me Elvis upozorio da to baš nije posve tako. Danas mi je jasno što je mislio pod time. To iskustvo danas želim prenijeti na svoje učenike. Želim ih podučiti takvom pristupu glazbi.
Što je najvažnije u vašem stvaralaštvu?
- Najvažnija je motivacija, kao i inspiracija koju nalazim svakodnevno. Često hodam ulicom i pjevušim melodije koje imam u glavi ili rukom imitiram linije na gitari pa me ljudi čudno gledaju, ali jednostavno u glazbi treba biti u potpunosti. Jedino tako možeš ići naprijed jer tehnika ti samo omogućuje da odsviraš ideje i motive, a oni dolaze kad razmišljaš o stvarima i događajima u svakodnevnom životu. Često jednostavno uzmem gitaru i odsviram ono što zamislim i tako oblikujem svoju skladbu. Živimo u turbulentnom društvu i često nemamo vremena biti samo u glazbi, za razliku od nekih američkih ili kolega sa zapada koji žive u uređenijim društvima.
Bez sputavanja
Što za vas znači nadarenost i mogućnost da se bavite glazbom?
- To je bogatsvo koje sam naslijedio od roditelja, a to nema cijene. Oni su se također bavili glazbom, iako nekim drugim oblicama, primjerice izvornim folklorom. Sretan sam čovjek jer se bavim samo aktivnostima vezanim uz glazbu; sviram, organiziram svirke, snimam, predajem i podučavam djecu dobroj glazbi. Nema toliko novaca kao u drugim zanimanjima ali zato i nema stresa i nervoze. Ne znam čime bih se drugim bavio u životu. Osim glazbene akademije u Klagenfurtu završio sam Ekonomski fakultet ali nemam niti jedan dan radnog staža u ekonomiji, što dovoljno govori o tome što jesam i čime se želim baviti. Mnogi u tome ne uspijevaju jer nije lako. Nastojim jednostavno biti dobar u svemu što radim u glazbi.
Što vam je najvažnije u glazbi?
- U glazbi je najvažnije smanjiti, koliko god je moguće, svoj ego, te kreirati nešto novo, posebno, zajedno s drugim glazbenicima, kreirati svoj jezik koji ne može ponoviti nitko osim vas samih. Da bi to ostvarili trebate odabrati suradnike s kojima se slažete, s kojima se nalazite na istoj »valnoj duljini«, što je ponekad najteže. Bitno je također znati objasniti svojim kolegama što očekujete od njih, kojim smjerom želite krenuti pa, ako treba, i raspisati neke dionice. Komunikacija je ponekad presudna. Mnogi mladi glazbenici danas ne znaju primiti kritiku. Uvijek sam muzicirao sa boljima od sebe da naučim, primao njihove kritike i sugestije ma koliko god one ponekad bile teške za čuti, jer tako učim, napredujem, razvijam se... Ponekad je u redu muzicrati sam kao Joe Pass, gdje se prepustiš osjećajima koji te vode i improviziraš u pravom smislu te riječi.
Zašto je jazz vaš odabir?
- Jazz je ono što mi omogućuje da stvaram bez obzira na komercijalni uspjeh ili neuspjeh. To radimo samo radi sebe samih. Možemo se izraziti bez obzira na minutažu djela. Nema sputavanja. Bavimo se samo glazbom i jedino je ona važna. Improvizacija kao bit jazza omogućuje da ljudi iz različitih podneblja međusobno komuniciraju, kreiraju nešto lijepo, stvaraju novo dobro u momentu, nešto što se ne može ponoviti. To je bit bavljenja glazbom - povezivanje ljudi i stvaranje zajedničke pozitivne energije, povezivanje publike i izvođača koji se pronalaze u zajedničkoj energiji koja se šalje s bine. Činjenica je da rock, kojim se također bavim, pa i pop, nemaju tu vrste energije. Imaju definitivno energiju koja spaja ljude odane i vjerne nekom stilu, bendu, izvođaču, ali jazz posjeduje energiju koja spaja različite ljude. To je definitivno drukčija energija. Jedno im je zajedničko - da se glazba djeli na samo dvije: dobru i lošu, pozitivnu ili negativnu energiju. Primjerice, vječna inspiracija mi je George Benson koji je od vrhunskog bebopa počeo raditi vrhunski pop, koji je na bini uvijek nasmijan i veseo.
Nepresušan izvor
Zašto i kako ste odlučili utemeljiti trio s bubnjarom i orguljašem?
- Budući da je ovo moj prvi album, htio sam dati svojevrsni presjek svojeg dosadašnjeg bavljenja jazz glazbom. Zato sam pristupio »starijem« zvuku, što sam radio svih ovih godina i što me nadahnjivalo cijelo ovo vrijeme. Razvijao sam se slušajući izvođače 1950-tih i 1960-tih godina. To je nešto što prema mojem mišljenju mora savladati svaki jazz glazbenik da bi poslije mogao razviti svoj stil i izričaj. Trio s orguljama je nešto što nismo imali prilike puno puta slušati na ovim prostorima, a u tim godinama mnogi od gitarističkih junaka svirali su baš u takvoj postavi. U komunikaciji sa orguljama i bubnjem gitara u potpunosti dolazi do izražaja, može se bogato muzicirati, daje se dosta prostora improvizacijama.
Zašto ste se odlučili na suradnju upravo s Joeom Kaplowitzom i Ratkom Divjakom?
- S njima sviram nekoliko posljednjih godina tako da je to bilo normalan slijed događa. Kao dječak uživao sam slušati Ratka još iz razdoblja grupe Time, a poslije sam otkrio i njegov sveukupni opus koji je impozantan. Nisam se nadao da će tako lako pristati ali sam brzo shvatio njegovu veličinu koja je zasnovana na ljubavi prema glazbi. Ratko je uvijek spreman nastupati, biti na bini bez obzira što ponekad nisu ostvareni uvjeti kakve taj glazbenik saslužuje.
Svirati s Joeom je također nadahnjujuće. Neprocjenjiv je taj istinski američki duh jazz glazbe koji nam prenosi, posebice nama koji nismo imali prilike otići u Ameriku i osjetiti kako to rade u zemlji iz koje je potekla ta glazba. Od Ratka i Joa često dobijem neprocjenjiva savjete.
Kako se osjećate u glazbenoj komunikaciji s njima?
- Interakcija koja se stvara ponekad me toliko začudi da ne prepoznajem sebe u sviranju. Pomislim: »Jučer sam svirao s nekom drugom ekipom i nije ispalo tako. Zašto?« Tek tada shvatim s kakvim glazbenicima djelim binu i od njih upijam znanje koje je toliko veliko. To je nepresušan izvor nadahnuća.
Čim sam čuo svirku vašeg tria pomislio sam - zdravi mainstream. Zašto ste odlučili svirati u tom stilu?
- Uvijek su me nadahnjivali izvođači, ne samo gitaristi, koji su svirali s »ukusom«, melodiozno s bezbroj motiva i pasaža. Moji su uzori Joe Pass, Wes Montgomery, Pat Martino, Sonny Stitt, Dexter Gordon, Herbie Hanckock, Keith Jarret. Danas u cijeloj toj fuziji, mješanju stilova i pomicanju granica glazbe, nedostaje dinamike, interpretacije koja odiše galantnošću, nedostaje glazbene ljepote. Ne mislim da je to loše ili krivo jer tu se rađaju predivne nove stvari ali mislim da bi glazbenici trebali obratiti pažnju na upravo ovo što sam maloprije spomenuo.
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od14. srpnja 2013.)


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja