Elvis Stanić

Sve ono što svaki dan radim, što mislim, to i - odsviram

Sve ono što svaki dan radim, što mislim, to i - odsviram
Datum objave:
06.05.2013.
Autor:
Davor Hrvoj
Elvis Stanić u povodu koncerta kojim će obilježiti 50. rođendan

Svestrani glazbenik - gitarist, harmonikaš, skladatelj i producent, Elvis Stanić će u utorak, 7. svibnja, nastupiti u Maloj dvorani »Lisinski«, na posljednjem ovosezonskom koncertu sezone Jazz.hr 2012/2013. Povodom proslave pedesetog rođendana, Stanić ovim koncertom publiku poziva na glazbeno putovanje Mediteranom - Istrom i Dalmacijom, ali i Portugalom, Sardinijom, zemljama Magreba i Bliskim Istokom. Uz stalne članove njegovog Elvis Stanić Groupa, nastupit će i gosti: pijanisti Andrea Vicary i Neven Frangeš, bas gitarist Mario Mavrin i pjevač i gitarist Ibrica Jusić.
Tijekom dugogodišnje glazbene karijere Stanić je osvojio mnogobrojne nacionalne i međunarodne nagrade za glazbenu umjetnost i kulturu, među kojima 16 Porina i 7 nagrada Status, a 2008. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.
Kako ste osmislili program za slavljenički koncert u Lisinskom?
- S obzirom da ću skoro prebaciti pola stoljeća glazbe i života preko leđa, smisao ovog koncerta je, s jedne strane osvrt na bitne glazbenike, projekte i sve ono što sam radio proteklih godina, ali i nagovještaj nečega što se tek spremam učiniti. Naime, htio sam na jednom mjestu skupiti najdraže prijatelje i kolege s glazbene scene, i to uglavnom one s kojima do dan danas surađujem, sviram i snimam - dakle predstaviti živuću glazbu, a ne samo »one night show« projekte, kojih je bilo mnogo...
Koje ste goste, glazbenike, pozvali da uveličaju svečani koncert?
- Na pozornici će se, uz moj sjajni dugogodišnji band koji sačinjavaju Branimir Gazdik, Goran Rukavina, Maasej Kovačević Ii Meri Trošelj, ovom prigodom upotpunjen s Tončijem Grabušićem, redati mnoštvo glazbenika: Andrea Vicary, Tamara Obrovac, Neven Frangeš, Mario Mavrin, zatim bivše članice »Putokaza«: Nataša Tonković, Nataša Uljan, Vana Gović i Martina Vrbos, a osim toga pridružit će mi se i Ibrica Jusić, dakle sve dragi kolege i prijatelji s kojima sam radio i svirao. Žao mi je samo što na koncertu zbog ranije dogovorenih obveza neće nastupiti dvoje izuzetnih ljudi s kojima sam surađivao: Josipa Lisac i Oliver Dragojević.
Komunikacijski jezik
Zašto ste odabrali upravo te goste?
- Svaki od ovih glazbenika, ili glazbenica, posebna je priča, i glazbena i životna. Pokušat ćemo koncert osmisliti kao jedno kontinuirano glazbeno i životno putovanje, kao niz glazbenih krajolika i scena koje mijenjaju kadar i ugođaj onako kako se mijenjaju ljudi na pozornici. Nije mi niti želja a ni namjera naprosto izredati goste, već »oslikati« prostor glazbom, različitom glazbom i zvukovnim bojama. Na neki način to je i smisao svega što radim u svojoj karijeri - uživam u svim mogućim glazbenim izričajima.
Gdje je tu jazz?
- Jazz je, na sreću, ona poveznica, onaj »agens« koji upravo sve to omogućuje. Za mene, a i za većinu ljudi s kojima radim, jazz je stil, komunikacijski jezik kojim svi mi govorimo, pričamo priče iz drugih glazbi. Bilo bi teško išta ispričati kad ne bismo poznavali jezik i komunikacijske vještine, u ovom slučaju to je jazz. Naravno, i jazz se mijenja. To više nije nužno glazba prošlog stoljeća, međutim temeljni elementi su uvijek prisutni - uvijek se swinga, uvijek se improvizira. To nas čini specifičnima, drukčijima u odnosu na, primjerice klasične glazbenike.
Zašto volite ostvarivati kratkotrajne suradnje s novim glazbenim prijateljima, obogaćujući tako svoj jezik i proširujući glazbene vidike?
- Zbog toga što želim i moram još puno, puno učiti. Svaki susret s divnim ljudima i glazbenicima je nova škola, svaki drugačiji koncert još je jedan »položeni ispit« u razumijevanju beskraja kojeg ponekad zovemo glazbom.
Koji su glazbeni i ne samo glazbeni događaji obilježili vaš život i glazbenu karijeru?
- Nikad nisam živio isključivo glazbenički život. Po vokaciji - i struci - sam i likovnjak, a nekako sam uvijek nastojao glazbu tumačiti kao dio sinergijske cjeline zvuka i slike, ili kao dio nekakvog općeg umjetničkog jezika. Moram reći da sam o glazbenom i umjetničkom stvaranju možda više naučio kroz slikarstvo i klasično umjetničko obrazovanje, nego kroz stručne glazbene kolegije. Na njima se dobije tehnička potka, ali sama glazba nastaje negdje u šumi - gdje provodim puno vremena na svom biciklu - ili dolazi iz tišine, iznutra. Potpuno mi je svejedno da li će se roditi kao akvarel ili pjesma.
Savršena kadenca
Zašto svirate upravo gitaru i na koji način mijenjate konvencije gitarizma?
- Gitaru sviram jer je lagana za transport, a u vrijeme kad sam je počeo svirati bila je znatno više »in« od harmonike. Osim toga, na gitari je bilo lakše i uvjerljivije svirati blues, na kojem sam glazbeno odrastao i iz kojeg sam počeo očijukati s jazzom. Kasnije se to pretvorilo u pravu ljubav. S prvom električnom gitarom koju sam sam kupio zarađujući preko ljeta kao klinac na plaži, doslovno sam spavao u krevetu. Kad bih se ujutro probudio, prvo što bih ugledao na jastuku bila bi glava kopije Fendera. Original će doći puno godina kasnije... Vremenom, postala je doslovno dio mog tijela. Kuhao bih, telefonirao, jeo, pio, slao mailove, zaspao, sve to s gitarom oko vrata. Rekao bih da sve ono što svaki dan radim, što mislim, to odsviram.
Kako se poznavanje sviranja harmonike uklopilo u vaš multietnički glazbeni pristup?
- Harmonika je instrument koji otvara vrata u druge glazbe. Pri tom ne mislim na one stilske pravce tipične za harmoniku, već bolje rečeno, tipične za mogućnosti tog instrumenta, a one su beskrajne. Harmonika je instrument na »dah«, njime se diše, isto kao i s bilo kojim puhaćim instrumentom, i to je ono što tu vidim kao specifično. Ne kao glazbalo koje istovremeno svira melodiju i »pratnju«. Čini mi se da je upravo taj stav udaljio harmoniku od svoje biti - od malenog piska koji titra pod nečijim dahom. Za mene je razlika između usne i klasične harmonike samo u veličini. Poslušajte Richarda Galliana, velikog francuskog harmonikaša! On frazira kao Toots Thielemans, kao da svira svojim dahom a ne mijehom. To je ono što me zanima i gdje pokušavam nešto reći, bilo u jazzu ili nekom drugom izričaju.
Što vas nadahnjuje u skladateljskom radu i kako želite ostvariti osebujan skladateljski jezik?
- Čitav svoj skladateljski vijek tragam za nečim što bi se moglo nazvati »savršena kadenca«. Za nizom toliko savršenih tonova koji bi bili potpuno samodostatni, dovoljni sami sebi. Mogao bih to nazvati traganjem, ili čežnjom za euritmijom, za glazbom koja odražava sklad zvjezdanih orbita. To je nit koja me uvijek drži na jednom kraju, bez obzira kakav je konačni ishod skladateljskog rada. Nekad više uspješno, ponekad manje, ali palica je postavljena uvijek jako, jako visoko. U nebu.
Jazz za svakoga
Koliko kao organizator jazz manifestacija možete utjecati na edukaciju publike?
- S neba na zemlju. Organizirati i održavati jazz koncerte je način na koji se uopće jazz, a i svaka druga glazba, održava na životu. Bez koncerata nema publike, bez publike nema novih glazbenika, bez glazbenika nema glazbe. I zatvorili smo krug. Moji su moralni stavovi koji se tiču ove tematike usko vezani uz B.P-ja (Boško Petrović, op.a.). On me podučio većini pozitivnih stavova u našem svijetu - jazz glazbenika i promotora -kojih se do dan danas držim. Recimo, važna je glazba, prije svega, zatim kako je odsvirana, a tek tada tko ju svira. Važno je što će publika željna dobre glazbe čuti, a ne koga. Djelo i lik su dvije potpuno odvojene stvari. Znam da je u poslu lakše raditi s »imenima« i »zvijezdama« što se direktno tiče jedino broja prodanih karata, ali ukoliko sadržaj, glazba, nije adekvatna imidžu i najavi, tada nismo učinili ništa dobra. Najviše štete jazzu učinili su upravo loši jazz glazbenici koji publiku potiču na razmišljanje da je loša glazba netom odsvirana tamo neki »jazz« i da to oni ne mogu razumjeti. Protiv toga se borim čitav život, i borit ću se i dalje. Svaka dobra izvedba, pa čak i osrednje skladbe, je u konačici dobra glazba. Vrhunski glazbenici uvijek sviraju izvrsno, bez obzira što sviraju, i to svatko, baš svatko može čuti i prepoznati. Tu nema varanja - sve se vidi i čuje.
Kako gledate na značaj vašeg, ali i ostalih hrvatskih jazz festivala?
Liburnia Jazz već 13 godina stvara sve brojniju jazz, i ne samo jazz publiku, a s druge strane održava visokopozicionirani image Opatije i Opatijske rivijere kao važne kulturne i turističke destinacije. Trebalo je puno godina i jako puno truda da se sve to uspostavi, da se dopre do članstva u Europskoj Jazz Federaciji (EJN), i da postanemo značajan međunarodno priznati jazz festival. Vrijedilo je truda. Svakog prvog vikenda u srpnju »obuzeti« smo jazzom, a ta atmosfera je specifična i drukčija od ostalih »običnih« jazz festivala. Mi sviramo posvuda, ne samo na pozornicama, od jutarnjih jazz doručaka, do koncerata po kaffeima, parkovima i brodovima. Glazba za sve - jazz za svakoga. Dakle, neprestano nastojimo stvoriti novu publiku, stvoriti ljubav prema dobroj i lijepoj glazbi. Moram napomenuti još jednu zanimljivu činjenicu: u ovih 13 godina, došlo nam je do smjene generacija jazz poblike. Počeli smo sa sredovječnom, »ozbiljnjom« publikom, da bi se s vremenom sve više povećavao broj mladih ljudi koji danas čine većinu posjetitelja. I upravo oni nastavljaju tradiciju »ozbiljne« jazz publike, bez obzira na godine.
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od 5. svibnja 2013.)


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja