Renato Rožić

U glazbi su upisani kodovi stvaranja svijeta

U glazbi su upisani kodovi stvaranja svijeta
Datum objave:
26.01.2013.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s gitaristom i skladateljem Renatom Rožićem povodom objavljivanja albuma "Black & White"

Svojim novim albumom gitarist i skladatelj Renato Rožić je zaključio ciklus u kojem je, na albumima "Mozart", "Bach" i "Jazz" predstavio posve novi, osoban pristup klasičnoj i jazz glazbi. U razgovoru koji smo vodili povodom objavljivanja CD-a "Black & White" govori o nadahnućima, ciljevima, vlastitoj glazbenoj filozofiji i beskompromisnom traženju svoje glazbene istine.
- Može li se i u vašem dosadašnjem stvaralaštvu govoriti o promišljanju o "crnom" i "bijelom", primjerice u obradama djela jazz i klasične glazbe, ali i vlastitim skladbama?
- "B&W" je sažetak mojeg dosadašnjeg znanja i glazbenog iskustva koji sam stekao u prethodnim radovima, radeći na raznim stilovima i studirajući "stare" majstore, primjerice Bacha i Mozarta u klasici, Weberna i druge atonalne majstore, pripadnike nove bečke škole, afroameričku glazbu dvadesetog stoljeća počevši od "tonalnih" velikana jazza poput Charliea Parkera, Milesa Davisa i Johna Coltranea, preko free struje s Ornetteom Colemanom, Albertom Aylerom, Frankom Loweom i Archiem Sheppom te avangardista kao što su Steve Lacy, AACM-ovci poput Lestera Bowiea i drugih, ali i "strukturiranije" atonalce kao što je rani Herbie Hancock, posebice u postavi s Milesom Davisom, do razvoja jazza i "crne glazbe" u moderne struje kao što su funk s Jamesom Brownom i nosioci art-hip hopa i neosoula poput The Roots i Brand Nubians, kao i neosoul majstori D'Angelo i Bilala. Tu i Prince svakako zaslužuje jedan "odjeljak". CD sadrži sve to, sažima glavne umjetničke struje dvadesetog stoljeća - atonalnost-jazz-funk-hip hop-soul-gospel - kroz više glazbenih aspekata u kombinaciji s filozofskom podlogom crno-bijelih glazbenih komponenata u jedan projekt.
Spoznaja medija glazbe
- Zašto već godinama proučavate obje glazbene filozofije - europsku i afroameričku - i te spoznaje nastojite prožimati u svojem stvaralaštvu?
- Želi li netko biti kompletan glazbenik mora studirati "bijelu" i "crnu" glazbu. Da nisam studirao jazz ne bih nikad u potpunosti shvatio klasiku - da nisam studirao klasiku ne bih nikad u potpunosti mogao shvatiti jazz. Na glazbu, dakako i jazz, gledam sa stanovišta "emocionalno-intelektualne umjetnosti". Tijekom dvadesetog stoljeća jedna je utjecala na drugu i obrnuto - s predivnim rezultatima.
- Po čemu je svaki od ta dva pojma jedinstven, a po čemu su kompatibilni i mogu se prožimati?
- Kompatibilnost je definitivno u tonskom materijalu koji se upotrebljava i prožima kroz svu glazbu
koja ima doticaj s europskom kulturom - kromatska ljestvica, oktava je dijeljena na 12 "jednakih" dijelova. Kombinacijom tih elemenata, vezano na tonalitaet ili ne, stvara se, sklada, glazba. Nekompatibilnost možemo sagledati iz dvije perspektive. Kao prvo, gledano iz perspektive klasičnog glazbenika: pojam "ritam" - tempo, koji u jazzu i je i nije "tvrd" i ne može se upisati kao u klasici, ono što jazzisti zovu fraziranje, to je za klasičnog glazbenika, koji je naviknuo na "jednoznačnost", vrsta neobjašnjivog zen-koana. Jazz-feeling se mora, to zna svaki jazzist, živjeti i slušati toliko dugo dok taj jezik ne uđe pod kožu. Kao drugo: gledano iz perspektive jazz glazbenika: kultura i estetika tona, estetika uobličavanja, duljina kompozicija, velike forme i čvrste kompozicijske podloge, glavni su elementi s kojima jazzisti imaju problema. Jedan od glavnih problema većine jazzista je što misle da se samo kroz improvizaciju može naučiti dobro improvizirati. Krivo! Tako se ne razvijaju nego, okrećući se sami oko sebe, desetljećima žvaču ista sola i ne dobivaju predodžbu što je uopće dobar solo sa stanovišta estetike materijala, umjesto da uče od majstora čija su "sola" smišljena i "savršena" - Bach, Mozart. Jazz frazirung je tu naravno druga komponenta sviranja. Nažalost zastarjele metode učenja i zastarjele naučne knjige, pogotovo one iz klasičnog svijeta koje danas ničemu ne služe, primjerice "Klasična harmonija", otežavaju da te dvije struje - klasičari i jazzisti - priđu jedni drugima i zajedničkim snagama rade na spoznaji medija glazbe.
Sveobuhvatni umjetnički zahvat
- Zašto ste, izdvojeno od dvije osnovne teme, na album uvrstili i obradu Bachova korala?
- CD je koncipiran kao njemačka kantata iz doba Bacha, koja uvijek završava koralom. Nakon depresivne hard-core atonalne skladbe, koja je ne samo posveta i novo gledanje na Webernovu i atonalnu glazbu, nego i poruka i "lament" na današnji, od prirode otuđeni i sve više materijalnom konzumu predani i u duhu oštećeni svijet, Bachov je koral sviran na akustičnoj gitari u njezinom spektru tonaliteta i alikvota, što je znakovito onima koji poznaju Bachovu simboliku i glazbenu meta-filozofiju.
- Zašto vam je važan pojam "sound design"?
- To pitanje seže u moj pojam shvaćanja što je, za mene i uopće, skladanje. To je, kao prvo, pisanje osnova - partitura - nešto kao pisanje klasične simfonije, sa svim glasovima ali s ostavljenim prostorom za improvizaciju. Drugo, dolazi sviranje uživo, s ljudima, da se čuje što je organski a što ne i kako sve to leži. Treće: nakon prosviranog, kompletna revizija svega napisanog, nekad više puta, kroz spoznaju odsviranog. Četvrto: kad je sve gotovo i snimljeno treba sve srediti, sortirati, obraditi tu masu podataka, improviziranih sola i elemenata koji u nekim slučajevima nisu onakvi kako bih ja to htio. Savršena sola koja nastaju iz improvizacija i spontanih momenata jako su rijetka i pripadaju u domenu "majstora" kojima tu i tamo to uspije. Iako materijal koji ona donose nije "savršen" imaju onu "drugu" komponentu koja mi je bitna - spontanost. Ta nesavršena sola po potrebi obrađujem da bih dobio ideale koji su poznati iz klasičnih skladbi ali s momentom i elementom "slučajnosti" i improvizacije koji su u klasici nestali od kad se više ne improvizira, što su stari majstori definitivno činili. Dakle, balans između pisanog, sređenog, improviziranog i spontanog - to je moj ideal. Peto: pronaći idealni estetski zvuk i akustičko obličje da bi skladba bila idealno predstavljena, i to kao prvo za svako glazbalo pojedinačno, što se tada, ponekad mukotrpnim sklapanjem glasovlja stapa u "simfoniju zvuka". Zato sound design, jer se zvuk dizajnira na različite načine. Moje su produkcije tako dugotrajne i komplicirane jer intencija nije samo snimiti glazbu i objaviti CD kojim se puni regal u prodajnoj kući ili biografija, već je za mene svaki projekt sveobuhvatni umjetnički zahvat.
Radim po žanrovima, kao što je radio redatelj Stanley Kubrick. On je također snimao "projekte" - žanrove, primjerice sf - "2001: Odiseja u svemiru", potom psiho - "A Clockwork Orange", pa ratni - "Full Metal Jacket" itd. Moji projekti su koncipirani na sličan način. CD "Mozart" je podcrtao motoriku i mekan protok timeinga kod Mozartovog materijala, uzdignuo polifoniju klavira, te naglasio univerzalnost Mozartove glazbe. Zato sam ga snimio s triom svirajući hi-end gitaru. CD "Bach" donio je duhovnost i izraženu improvizaciju u kombinaciji s novom estetikom zvuka. Zato sam ga snimio svirajući elektro-akustičnu gitaru. Za CD "Jazz" snimio sam jazz standarde kroz viđenje klasičnog skladatelja s jazzističkim sviračkim sposobnostima - jazz kao glazba dvadesetog soljeća te posveta glavnim osobama iz povijesti jazza: Charlieu Parkeru, Milesu Davisu, Johnu Coltraneu, Keithu Jarrettu.
- Zašto ste snimali s različitim postavama - je li to uvjetovao karakter skladbi ili nešto drugo?
- Zato jer svaka skladba ima drukčiju priču i svaka zahtjeva majstora svoga faha. U glazbi ima puno genijalaca, ali nije svatko za svaki stil.
- Kako ste birali hrvatske glazbenike?
- Po kvaliteti i potrebi prema pojedinačnom stilu u skladbi koja je trebala biti odsvirana.
Gospel sound
- Što vas je nadahnjivalo u osmišljavanju, pisanju skladbi?
- Kad sam, nakon niza godina rada i prolaženja kroz mnoge stilove, osjetio da u meni sazrijeva glazba koja zadovoljava moje visoke zahtjeve prema umjetničkoj kvaliteti, koji su nastali slušanjem i respektiranjem majstora kompozicije, odlučio sam snimiti u potpunosti autorski CD. Budući da nisam samo svirač nego i skladatelj sa svojom vizijom kako bi glazba trebala zvučati, htio sam u vlastitim djelima objediniti sve što čujem i što sam čuo te naravno što želim čuti. Dakle sve u jednom - u istoj stvari i groove i estetiku zvuka i polifoniju...
Ukratko ovako:
1. maksimalnu Bachovu polifoniju u mojim "funk" skladbama, kao primjerice "A We - Var. 1" - da imam petsto puta što slušati i da se moj mozak ne dosađuje nakon drugog slušanja jer mi je materija i struktura prebanalna - dakle ne svi unisono, kao što je u jazzu tipično jer je studij polifonije prekompleksan za mnoge.
2. sonatnu formu u baladama a ne samo dobru temu pa šesnaest taktova koji se vrte.
3. izrađeno višeglasje sa Bachovom kompleksnošću i Mozartovskom suptilnošću.
4. kopleksnu funk&jazz ritmiku te jazz frazirung, na najvišoj mogućoj razini.
5. atonalnu glazbu pretvoriti u jedan up-to-date izraz gdje je ritam bitan - "Schweiget Die Welt - Var. 1 & 2".
6. strukturalnu atonalnost ponovo oživjeti a ne pisati "od oka" samo zato jer mislim da mi se svidja.
...i još mnogo toga gledano iz nekih drugih perspektiva: estetskih, filozofskih itd.
Sve to stvarno nije bilo lako, pogotovo kad čovjek zna da ga "odozgo" promatraju Bach, Mozart, Miles, Webern, Coltrane... Pisanje partitura te koncipiranje glazbe trajalo je više od tri godine. U to vrijeme nisam doslovno ništa više radio osim skladao i obavljao najnužnije. Nisam ni koncertirao, osim ako me prijatelji nisu molili za pomoć, da ne gubim tim putovanjima energiju i kontinuitet. Kad je sve bilo napisano svirali su se prvi koncert i u dvorani Lisinski u Zagrebu i klubu Porgy & Bess u Beču. Poslije su na red došle revizije.
Dakle, intencija je, između ostalog, bila stvoriti univerzalnu, "novu" glazbu koja sadrži elemente europske i afroameričke glazbene filozofije. Upravo tu, kao lijep primjer, rado navodim kompoziciju "Gospel", Op. 30, s "Black Music" bloka. Na prvo slušanje doima se kao tradicionalni gospel sound s crnačkim touchom, mekani gospel triplet s lijepim tužnim napjevima, a na drugi pogled pisana je u laganoj ali neobičnoj 3/4, ili bolje rečeno 6/4 mjeri koju običan slušatelj ne čuje. Mozart je tu mjeru rado koristio u baladama, primjerice "Flauta Quartet" - kv 285, 2. andante. Kod mene bubanj svira 4 +2 da bi se ostavio dojam ravne, 4/4 mjere. Formalno je gospel pisan u klasičnoj sonatnoj formi Mozartove simfonije s ekspozicijom, provedbom, reprizom, kodom itd.
Dakle "Black Meets White" u idealnom izdanju.
- Kako se taj način razmišljanja uklapa u današnji glazbeni trenutak?
- Savršeno. "B&W" se uklapa u svaki trenutak vječnosti jer glazba nije pomodna nego pisana sa drugom intencijom. Na "gornjoj" etaži je up-to-date - po ideji koja sažima globalno gledanje i življenje koje nudi civilizacija dvadeset i prvog stoljeća kroz globalizaciju, a na dubljoj etaži, onoj za profesionalce i filozofe, gdje je pitanje kvadrature kruga važno, je najmanje sto godina ispred
svojeg vremena. Kad pogledam na trome institucije koje puževim tempom mijenjaju neke banalitete u odnosu na pitanje jazz-klasika, kao da sam zabunom aterirao na planetu Zemlja. Za veliku većinu glazbenika je, simbolički rečeno, zemlja još ravna ploča na leđima kornjače.
Metafizika glazbe
- Kako svoje obraćanje uspijevate učiniti neusporedivim s bio čim drugim?
- To je u prvoj liniji vizionarstvo, a potom univerzalnost ili sveobuhvatnost, kao i spajanje svega sa svim i iznošenje kroz medij koji najbolje savladavam i koji mi leži, a to je glazba. Ja to zovem "Leonardo-kompleks".
Mislim da svoje sviračke, gitarističke, sposobnosti nakon CD-a "Jazz" i "Bach" više ne moram stavljati pod temu bitno ili se dokazivati kao gitaristički crack. Zbog toga je i "B&W" više kompozicijski a manje gitaristički CD. Ako netko voli virtuoznu gitaru a la Renato Rožic neka posluša "Jazz" ili "Bach".
Periferno, gdje mislim da trebam "pomoć" drugih medija - bavim se, koliko mogu, i pisanjem,
fotografijom, filozofijom te prirodnim znanostima.
- Držite li da vaša glazba, kreativna glazba općenito, može utjecati na svijest ljudi u današnjem trenutku kad se sve više gube humane vrijednosti?
- Svakome preporučam da se, bez obzira na nadarenost, ozbiljno bavi glazbom i da traži metafiziku u njoj. U glazbi su upisani kodovi stvaranja svijeta, kodovi prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. To su vrata koja vode u sve vremenske smjerove, sva stanja svijesti, sav spektar emocionalnog života, intelektualnu ekstazu metafizike glazbe, zen, meditacijau, wabi-sabi... Glazba i pozitivna kreativnost oplemenjuju ljude. Da ne mislim da je glazba najviša razina, zasigurno bih se bavio nečim drugim.
- Koliko glazba može biti univerzalna, a ujedno i posebna, unikatna, što je od toga važnije, je li moguće pomiriti, treba li uopće pomiriti ta dva pojma?
- Na ovo bi pitanje rado odgovorio citirajući Mozarta čija je glazba definitivno posebna i unikatna. Pismo ocu 28. dez,1782: ...moja je glazba negdje između teško i lako razumljive. Ona je briljantna, ugodna za uši, ali naravno bez da izgubi dublji smisao, a tu i tamo će poznavatelji pronaći satisfakciju ali tako da "običan slušatelj" neće time bit ometen i bit će zadovoljan bez da zna zašto...? Želi li netko čuti kako zvuči "pomirenje" bijele i crne glazbe - mozarta i neo-soul "oca", D'Angela, neka posluša "Gospel", op 30 "Black Music"!
- Kako ostale umjetnosti utječu na vaše stvaralaštvo?
- Naravno da je Van Gogh, kao prvi pravi "jazzist" u slikarstvu, utjecao na moj pristup glazbi, kao i spoznaja da je Mozart taj Miles Davis, da haiku poezija posjeduje ravnotežu izmedju spontanosti i "namještenog". Te, i mnoge druge spoznaje do kojih sam dolazio kroz analogije, jako su utjecale na moju glazbu i osobnost. U zadnje vrijeme je najveći utjecaj imalo čitanje knjiga i razmišljanje o kvantnoj mehanici. Knjige koje su me ponovo uzdrmale i probudile su "Geist und Materie" Erwina Schröedingera, "Quantentheorie und Philosophie" Wernera Heisenberga, te u makro pogledu na svijet "A Brief History of Time" Stephena Hawkinga. One su proširile moju spoznaju o metafizici glazbe, intervalskim strukturama, tonalitetu, atonalnosti, postojanju "gravitacije" unutar intervala i akorada, odnosa ritmike i intevala, kod mene su potaknule ideju o interval-ritmika kontinuumu - kao vrijeme-prostor kontinuum u fizici.
Ovaj intevju je nažalost neodgovarajuća platforma da bi tu ozbiljnije i opširnije iznosio što sve utječe na moje stvaralaštvo.
- Zašto ste opsjednuti japanskom umjetnošću?
- Japanska tradicionalna umjetnost posjeduje nešto što je azijskom, te specifično japanskom, području urođeno - savršena estetika optike i forme te proporcije uz wabi-sabi - idealnu ravnotežu izmedju "prirodnog", dakle improvizacije, te "namještenog", stiliziranog, i sve to u minijaturi, kao što je ritam u afričkom području. Trebamo učiti od onih koji znaju i kojima je ova ili ona sposobnost urođena.
- Koja je vaša poruka?
Prvo: apsolutni pozitivizam, u svim smjerovima, na svim područjima i u svako doba. Potrebno je naći smisao života u pozitivnom stvaranju kroz poštovanje prema čovjeku, prirodi, svemiru i stvoritelju. Drugo: težnja za sagledavanjem univerzalnosti i sveukupnosti, za uočavanjem analogija koje su upisane u stvaranje svemira.
Davor Hrvoj


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja