Damir Kukuruzović

Osnovni pokretač je Django Reinhardt

Osnovni pokretač je Django Reinhardt
Datum objave:
18.10.2011.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s Damirom Kukuruzovićem povodom objavljivanja albuma "Manuche"

U Siscia Jazz Klubu u Sisku 29. će listopada 2011. nastupiti Damir Kukuruzović Gypsy Jazz Quartet. Tom prigodom promovirat će svoj novi album "Manuche", a kao gosti pridružit će im se članovi Telefon Blues Banda: bas gitarist Tomas Krkač i usni harmonikaš Neven Mijač, te američki gitarist i pjevač Adrian B. Burns koji je kao gost sudjelovao u snimanju albuma.
- Po čemu se ovaj CD razlikuje od prvog?
- Razlikuje se u tome što je na ovom bilo više značajnih gostiju u odnosu na prvi. Međutim, na ovom CD-u je jedan totalni, po mojem subjektivnom sudu, svjetski vrh francuske harmonike, maestralni Ludovic Beier s kojim smo imali i turneju kad smo snimali taj CD.
- Zašto baš Ludovic Beier?
- Uvijek sam htio snimati s jednim takvim virtuozom, drukčijim od nas koji stalno nešto mitraljiramo po gitarama. Međutim, on je mitraljez na stotu na harmonici. Ugostio sam ga u sklopu jednog festivala. Tada se pojavila ideja da bi mogli napraviti zajednički uradak s njim u sklopu tog festivala u Sisku, kad je gostovao prije nekoliko godina. Bila je to nama vrlo draga i vrlo značajna turnejica s njim. On je snimao na najviše izvedbi na CD-u.
- Dakle, Gypsy Jazz Quartet s njim u kombinaciji mijenja i zvuk.
- Harmonika je po definiciji takva da možeš dobiti puno moćniji zvuk nego kad imaš samo "rifljače", kad imaš samo gitare, ali s njim se naravno dobije jedna totalno druga, nova dimenzija.

Suluda euforija

- Što za vas kao glazbenike i za vašu glazbu, edukaciju i nove spoznaje, znači to što s vama svira jedan takav glazbenik svjetske klase?
- U jazz klubu sam ugostio puno glazbenika svjetske klase. Kad dobijem jedno takvo veliko ime koje sa mnom surađuje i svira, naprosto cijela dimenzija, i moj kvartet, kvintet ili kako god, poprimi konture nečeg što nije dio naše svakodnevnice, što za nas nije uobičajeno. Naprosto se otvore neke druge dimenzije, neki drugi pogledi, neki drugi ciljevi. Dobije se produžena ruka. Doista je sjajno i nezaboravno iskustvo kad s takvim ljudima vozim prvu svjetsku ligu. To je Formula1! Kad se s njima nađem u tom okruženju, na toj bini, s takvim glazbenicima, znaš da doista voziš Formulu, da si Niki Lauda, htio to ili ne. Tada moraš cijelu situaciju tako voziti.
- Koliko je važno da tvoj sastav već godinama ne mijenja postavu?
- Kad imaš oko sebe stalnu postavu glazbenika situacija godinama sazrijeva, bude sve zrelija i zrelija. Danas odgovorno tvrdim da možemo svirati s bilo kime iz prve svjetske lige. Bruno Urlić, ja i ostatak ekipe - govorim i o kontrabasistu Saši Borovcu i o gitaristu Goranu Grguraču - složili smo vrlo zanimljiv i vrlo domišljat koncept gypsy swinga kakav u Hrvatskoj nikad nije bio viđen. Pomno smo odabrali pjesme, uvježbali krajeve, tonalitete koje pucamo prema kraju. Zbog toga često na svim tim našim koncertima vlada suluda euforija. Jako je dobro kad s nama svira jedan takav glazbenik zato što tada doista vozimo prvu svjetsku ligu. U ovom trenutku moj kvartet može svirati i voziti svjetsku ligu s kom god hoće.
- Kako pripremate aranžmane, kako promišljate svaku izvedbu?
- Za "Lisinski" je jedan koncept, jedan govor. Na svojim koncertima jako puno pričam, čitam tektove, prepričavam filmove. Negdje sam čak puštao filmove na video zidu. Pričam o životu Djanga Reinhardta, čitao sam neka njegova pisma. To je jedan koncept koji imam za, primjerice "Lisinski". Sviramo li, primjerice na nekom trgu, kao što smo prije nekoliko dana svirali u Rovinju, složim drugi koncept. Postoji nekoliko jako dobro razrađenih šablona po kojima furamo koncerte.
- Što je za vaš sastav donijelo gostovanje gitarista Yorguia Loefflera?
- I s njim smo poduzeli turneju. Kad sam otkrio tog momka na jednoj... Ne mogu to zaboraviti. Mislim da je svirao na jednoj tradicionalnoj gipsy swing pjesmi koja se zove "Minor Swing" Reinhardta i Grappellija. Yougui ju je svirao s bandom Latches. Jednu gitaru je svirao Steeve Laffont, drugu Chris Campion, a naravno, onaj treći, suludi tip bio je Yorgui Loeffler. Taj solo koji je uspio ispucati na tom festivalu, to je po mojem mišljenju jedan od gotovo najboljih solo koja su ikad odsvirana u povijesti gipsy swinga. Nešto suludo.
- To su gosti koji dolaze iz istog glazbenog kruga, istog stila. No Adrian B. Burns dolazi iz drugog glazbenog miljea. Kako to da je i on našao mjesto među vašim gostima?
- Adrian je čovjek suludih glazbenih mogućnosti i jako velikih proporcija. Nisu mu strani jazz standardi, iako je prije svega vrhunski blues glazbenik. Međutim, jako se dobro snašao u tome, tim prije što Adrian B. Burns živi u Parizu. Poznat je po svojim nastupima s Billom Wymanom i Rhythm Kingsima, ali on se u tome snašao sjajno. Maestralno je otpjevao dvije skladbe na našem CD-u. Kad bih imao mogućnost, kad bih birao pjevača u svoj sastav, siguran sam da bi to bio Adrian B. Burns.

Vježbamo u jazz klubu na jazz bini

- Koliko je za uspjeh i smjer u kojem se kreće vaša glazba važno okružje Siscia Jazz Cluba? Naime, rijetkost je da neki band ima svoj dom koji je ujedno i jazz klub. Djeluje li to poticajno?
- Da, to je doista rijetka situacija. Moj jazz kvartet ima svoj dom. Zove se Siscia Jazz Club. Trenutno je jedini pravi jazz klub sa stalnom postavom u Hrvatskoj i najaktivniji je. Kad imamo probe, radimo ih na jazz pozornici, s rasvjetom. Razglas je uvijek za to priliku uključen i uvijek su nam dostupni konobari što nam je jako bitno. Svejedno nam je sjedi li tko u klubu i pijucka romantičnu kavicu ili netko ima poslovni sastanak ili... Uglavnom, sve probe imamo pred publikom i to je sjajno. Odmah dobijemo potvrdu jesmo li na pravom putu ili ne.
- Potvrdu ili obrnuto...
- Nitko se ne žali.
- Kao što je radio Charles Mingus.
- Da. Dolje sjede ljudi. Neki se ponekad spuste dolje iz znatiželje i samo sjede. Zanimljivo je kad imamo prekid u sviranju i komunikaciju između glazbenika, a publika uglavnom u to vrijeme ne zbori. Sastanak se na čas prekida, mi se dogovorimo što ćemo dalje raditi. To je stvarno sjajno, tim više što nikad u životu nisam imao neku garažu ili podrum, prostore u kakvima glazbenici često vježbaju. Mi vježbamo u jazz klubu na jazz bini. Tamo se radi sav program.
- Danas je postalo uobičajeno da band ulazi u studio, snima CD, objavljuje ga i tek tada kreće na turneju. Nije li bolji način skladbe koje namjeravaš objaviti na CD-u usvojiti kroz sviranje na koncertima i tek tada ih snimati?
- Apsolutno! Srećom za mene, u svojem jazz klubu imam i stalnu postavu studija i sve koncerte mogu snimiti. Međutim, puno je ljepše kad imaš desetak koncerata...
- Kao što je slučaj kod vas.
- Tako smo mi radili.
- Prvo ste svirali, a tek tada snimali.
- Da. Puno je ljepše kad imaš desetak koncerata i nakon petog, šestog koncerta cijela situacija legne glazbeno, u ritmu i grooveu na svoje mjesto. To je ponekad teško napraviti zato što moraš voziti studio sa sobom. Ja uvijek radim s jednim toncem. Ton majstor ima pokretni studio koji s nama putuje. Radi se o Johnnyju Šućuri koji je radio i prvi CD i ovaj. U principu, svi koncerti se snimaju. Kad se vratimo doma nakon tih koncerata, cijeli taj materijal odleži, nekad i mjesec dana, i tada odlučimo što ćemo s tim napraviti. Dobro je da svaki band ima svog tonca, zato što, kad radimo koncerte, a on radi s nama, ne moramo biti u sukobu s raznim ton majstorima. On u svakom trenutku zna kako band treba zvučati što je sjajno. S njim je zadovoljstvo raditi. On uvijek ide s nama. Taj čovjek je u stvari peti član banda.
- Što za Sisak znači da ima takve istaknute umjetnike poput vas i prostor u kojem se događa umjetnost koju kreiraju hrvatski glazbenici u suradnji sa svjetskim velikanima?
- Mala sredina nameće niske kriterije. Ja sam odavno probio granice grada, države. Sisak je idealno mjesto za stvaranje i jako je dobro nadahnuće. Naravno nije cijeli band iz Siska; gitarist i ja smo Siščani, Bruno je Zagrepčan, odnosno Sarajlija, a Borovec je u Zagrebu. Meni je, u pogledu nadahnuća, Sisak prvo mjesto na svijetu. Oduševljen sam ovim rijekama, ribolovom, jazz klub je u rangu, siguran sam, među nekoliko klubova u Europi i naprosto meni cijela energija grada - šetnice, plaža na kojima ljudi pecaju i drugih kulturnjaka koji se nalaze u gradu - savršeno odgovara. Ne bih to promijenio ni za što. Mislim da u Zagrebu ne bih tako dobro radio.

Ili ljulja ili ne ljulja

- Na nekim sam primjerima vidio da postoji sinergija umjetnosti i nekih umjetnika u gradu Sisku. Je li to doista tako ili su to pojedinačni slučajevi?
- Uvijek postoji malo rivalstvo u nečemu. Čudne su to biljke. Jako dobro surađujem s Miroslavom Arbutinom, poznatim fotografom koji ima svoju foto galeriju. On često fotografira jazz, a ta je tematika sadržajem nekih izložbi koje priređuje.
- Umjetnost nadahnjuje umjetnost. Ima li još takvih slučajeva prožimanja vaše umjetnosti sa stvaralaštvom nekih drugih umjetnika iz Siska?
- S njim surađujem najviše, ali jako mi je blizak akademski kipar i slikar Marijan Glavnik. U svim njegovim kipovima vidim jazz. Surađujemo. On uvijek osmisli jako zgodan dizajn plakata za jazz festival. Pravi "Picasso"! Poznat je, naravno, u cijeloj Hrvatskoj. Surađujem i s ostalim umjetnicima. To je jako dobro. Tu se ljudi na jedan način nadopunjuju i rade krasne stvari. Arbutina ili Glavnik ili Kazalište Daska - sjano! Doista sjano! Imao sam jako lijepe susrete s glumicom Vesnom Čipćić. Probat ću s njom napravit projekt vezano uz popularne skladbe koje su se vrtile u filmu "Vruć vetar". Pozvat ću ju da gostuje na mojem novom CD-u. Zasigurno ću probati raditi nešto u sklopu jednog gipsy mjuzikla koji je radio Zoran Tairović iz Novog Sada. On je napisao prvi gipsy mjuzikl na Balkanu. To su neki pečati koji su mi vrlo bitni i to su doista pravi promotori grada.
- Koliko su Siscia Jazz Club i Quartet ili Quintet dali doprinos kulturi grada Siska i prepoznaje li to Grad Sisak kao što prepoznaju Sišćani?
- Sve velike projekte jazz kluba, koji imaju ovu razinu jazz festivala koji ponekad ima šesnaest ili sedamnaest koncerata, koji ima suludu posjećenost, ne možeš organizirati sam, bez potpore grada, gradskog vijeća, Sisačko-Moslavačke županije, Ministavrsva kulture i raznih drugih sponzora koje uspiješ sam pronaći. S ovim sam jazz klubom ostvario nešto što mnogima drugima nije uspjelo ostvariti u puno većim sredinama, ili čak metropolama, nego što je Sisak, dijelom time što sam i u gradonačelniku i nekim drugim ljudima u županiji pronašao dobre sugovornike, ali najvećim dijelom što sam jako dobrog sugovornika i osobu koja razumije ovu priču pronašao u predsjedniku Gradskog vijeća, gospodinu Veljku Novaku.
- Što je najvažnije za tvoju umjetnost?
- Ručak!
- Znači, dobar ručak nadahnjuje?
- Da, svakako!
- Kako ste birali repertoar za CD?
- Ovo je jedan, zapravo, vrlo prepoznatljiv, komercijalan repertoar u svijetu jazza. Napravili smo ono što je na koncertima najbolje groovalo i swingalo. Na CD-u se nalaze skladbe zbog kojih smo uvijek na ovacije izlazili van na dodatak. Ili ljulja ili ne ljulja! Ovo su meni najbitniji trenuci, koji su bili izvučeni van. Tako smo izabrali taj repertar. Sve su to hitovi, od "Valova Dunava", zadnje skladbe koju smo snimali u Kopru, do "Minor Swing" s mlađahnim kraljem i suludom zvijezdom gipsy swinga Yorguiem Loefflerom.

Karavana stalno putuje

- Kakav je osjećaj kad Beier ili Loeffler na koncertu, gdje sjede pokraj tebe, odsviraju nešto što definitivno nisi očekivao i pogledaju te izazovnim pogledom - "A sad ti!"?
- Oni uvijek sviraju nepredvidivo, i jedan i drugi. Međutim - tu ljudi često griješe - glazba nije stvar nadmetačkog duha iako smo vrlo brzo...
- Mislim na spontanost, ne na nadmetanje nego nadahnjivanje na taj način, poticanje da daš od sebe više nego što si mislio da možeš.
- Kad preslušavam snimke tih koncerata na kojima sviramo s njima band uvijek svira onako kako nikad ne svira sam. To je nevjerojatno, ali svi sviraju tri puta bolje nego inače. Kad se dogodi neki takav atraktivan izazov, primjerice na principu pitanja i odgovora između mene i Beiera, uvijek se vratim starom majstoru, naravno Djangu Reinhardtu i njegovim dionicama, a tu si uvijek nepogrešiv. Fascinantno je s kojom domišljatošću, lakoćom i krasnim melodijama uspiju zadiviti i mene i publiku oko nas. No, međutim, uvijek je recept vratit se osnovi, a osnovni pokretač svega je nitko drugi nego samo Django Reinhardt. Sve je to Django!
- Zašto?
- Zato što je Djangova glazba bila jedan oblik potpuno nove glazbe. Ona je bila totalno neakademska, pomaknuta izvan granica svih mogućih kontura. U njegovoj se glazbi radi o vječitoj nadgradnji. To je bio Django, vječiti lutalica, kicoš, nesmotren, nepredvidiv, opsjednut noćnim životom, biljarom, ribolovom. Ne znajuć note ili neznajuć poštivati aranžman, kako neki govore, napravio je suludu priču spojivši američke jazz standarde s romskom tradicijom i romansom. Doista je bio najbolji!
- Zašto je njegova glazba aktualna i danas i zašto se svira u cijelome svijetu?
- I danas je ponovno jako popularna. Vratila se kao velika, široka. Rekao bih, zato što je bila najbolja. meni je najbolja, najbliža. Po nervu i karakteru, po temperamentu, uvijek mi je bila na dohvat ruke. Teško je proniknut u tu definiciju - zašto baš Django. Zašto je uspio to napraviti?
- Kako si uspio proniknuti u romsku dušu?
- Puno sam se družio s Romima.
- Kako?
- Igrali smo biljar i za lovu.
- Je li to ključno - za lovu?
- Moram riskirat. Glazba je rizik. Jazz klub je rizik. Kad smo jednom svirali vani, u Austriji, neki mi je tip rekao da sam vrhunski kockar. Išao sam s njima u ribolov, probao sam s njima voziti motore, guštao sam u njihovim roštiljima, oduševljavala me njihova spontanost, veselilo me to što ne poznaju granice. Ne vjeruju da zemlja pripada čovjeku nego tvrde da čovjek pripada zemlji. Njihovo je životno geslo ili moto: nikad se s nikim ne zakačiti. U principu, oni su stalno od nekog bježali. Sad sjedimo ovdje na travnatoj površini, izuli smo se, trava je pod nogama, vjetrić lagano puše i možemo reći da se stvarno osjećamo ugodno. Oni tako funkcioniraju čitav život. Karavana stalno putuje, stalno se roštilja, stalno se svira, stalno je smijeh, stalno je veselje, stalno je radost. Njihova djeca su uvijek najradosnija, najživlja. Da bi svirao kao Rom, moraš se s njima družiti. Moraš probati živjeti kao Rom.
- Dakle, više te nadahnjivao njihov život, pogled na život, nego njihova glazba?
- Jednim dijelom da, ali i glazba.
- Jesi li s njima svirao njihovu glazbu?
- Naravno. Njihova glazba nije upala u konture. Jednom sam prilikom pitao Angela Debarrea za nekakav ton u nekoj pjesmi. Rekao mi je da glazba nije papir.
Davor Hrvoj


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja