Tamara Obrovac

Mnoge moje pjesme nastale su od greške

Datum objave:
15.08.2011.
Autor:
Davor Hrvoj
Istarska glazbenica Tamara Obrovac o novom albumu »Madirosa« i svom unikatnom stvaralaštvu

Jedinstvena istarska glazbenica, pjevačica, skladateljica i autorica tekstova, Tamara Obrovac je 20. lipnja u vrtu zaprešičkog dvorca Lužnica promovirala svoj novi CD »Madirosa«, što su ga zajednički objavili Aquarius Records i Cantus. S istim će sastavom, svojim Transhistria Ensembleom i gostujućim češkim gudačkim kvartetom Epoque, početkom srpnja nastaviti promotivne aktivnosti, također u nadahnjujućim prostorima od povijesne i kulturne važnosti, koje brižno bira za svoje koncerte. Na Trsatskoj Gradini u Rijeci, na priredbi Ljeto na Gradini, nastupit će 5. srpnja, a u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, na 2. Valamar Jazz Festivalu, 7. srpnja. Povodom objavljivanja albuma i promotivnih koncerata za Novi list je objasnila po čemu se on razlikuje o prethodnih, kako ga je pripremila ostvarujući suradnju s kvartetom iz klasične glazbe, te o svojem stvaralaštvu koje je steklo status unikatnog na našoj glazbenoj sceni. Sinonim za njezinu glazbu naziv je »Madirosa« koji je sama izmislila i njime nazvala svoju pjesmu i album.
Trenutna kreacija
- »Madirosa« je potpuno intuitivno slogovlje koje je nastalo bez racionalnog. U toj pjesmi sukus je doživljaja Mediterana koji mi je zanimljiv zemljopisno, kulturološki i povijesno. Naravno Istra je dio Medierana. Tu se kuhalo puno toga, zbog trgovine, ali i kulturoloških razmjena kojima sam i sama sklona u glazbenom izričaju. Tako se dogodila »Madirosa«. Mediteranska ruža bi možda bio podrobniji opis, ali to i nije toliko važno. Bitno je ono što iza toga zvuči.
U tu glazbenu priču uvučena su četvorica izvrsnih glazbenika iz Praga, gudački kvartet Epoque. Aranžmane sam pisala tako da bude prisutan prizvuk klasike i da se uklope u zahtjevan način sviranja Transhistria Ensemblea.
- Zašto ste odlučili album promovirati u dvorcu Lužnica u Zaprešiću, koji je inače rezerviran uglavnom za koncerte klasične glazbe?
- Upravo iz razloga što taj gudački kvartet nosi duh klasike i komornosti. Bilo mi je bitno da nastpim u ambijentu koji odgovara ugođaju i emociji CD-a, a ona je intimistička i komorna. Lužnica je bila pravi izbor, a i dislocirana je, kao što je i moja glazba žanrovski dislocirana. Sad se više doista ne zna kamo spadam. Nije se ni prije znalo, ali je ipak bila razmeđa etna i jazza, a sad je i klasika ušla u kontekst, te se ne zna je li to jazz ili etno ili world. To na kraju nije ni bitno kao što nije bitno koje je čovjek nacionalnosti, vjere ili orijentacije - ili je dobar ili loš.
- Koliko je za vaše umjetničko »preživljavanje« važna komunikacija sa suradnicima i kako se ona događa unutar Transhistria Ensemblea, te kako ste u ovom slučaju »riješili« tog »uljeza« iz drugog glazbenog miljea?
- Za moje je umjetničko »preživljavanje« krucijalno razumijevanje s glazbenicima s kojima radim. Zato s njima i radim tako dugo, od bubnjara Krunoslava Levačića s kojim surađujem više od dvadeset godina, basista Žige Goloba više od petnaest, gitarista Uroša Rakovca više od deset godina i isto tako harmonikaša Fausta Beccalossija. Važno je da su to duhom i žanrovski otvoreni glazbenici, naravno virtuozi svojih glazbala koji mogu poštivati formu pjesme, a istovremeno joj, osluškujući jedni druge, udahnutu duh improvizacije i vlastite osobnosti. Bitna je trenutna kreacija. Za gudački kvartet je bilo važno napisati aranžmane koji su svirljivi. To mi je bila najveća briga. Dugo sam se nakanjivala i nisam se usudila sjesti i to napraviti. Na koncu sam, nakon razmišljanja o tome trebam li pročitati sve knjige o skladanju i gudačkim aranžmanima, shvatila da sve moram napraviti na uho, što sam tako i izvela. Kvartet je nevjerojatno dobro svirao sve što sam napisala. Za mene je bilo otkriće i veliko iznenađenje što nisam trebala napraviti nikakve izmjene, a još veće iznenađenje i uspjeh bilo je to kako su oni odsvirali uz Transhistria Ensemble.
Element transa
- Kako se osjećate u trenucma kad se događa spontanost na pozornici, kad zajedno odsvirate nešto što nikad prije niste?
- U trenucima kad sviramo, najzanimljiviji i najbolji je taj osjećaj trenutnog stvaranja na sceni. On se sastoji od dva elementa. Jedan je element neke vrste transa, a drugi element istovremene koncentracije, tj. osluškivanja onoga što drugi glazbenici rade. Često se dogodi da netko krene - bilo tko, basist, bubnjar ili gitarist - u neki drugi glazbeni smjer i ostali ga slijede. Događaju se prelijevi komunikacije, nadopunjavanja glazbe. To je poseban osjećaj i najvažnije što krasi Transhistria Ensemble - ta neprestana novost i svježina u izričaju, a da istovremeno pjesme ostaju u svojoj izvornoj formi. Tim doprinosima ne gube nego dobivaju.
- Koliko je vaša glazba vezana uz korijene, stilove kroz koje ste se razvijali, koliko je »zakačena« za Istru, koliko se ti elementi prožimaju, a koliko se želite odmaknuti od svih tih konvencionalnih stilskih odrednica?
- Što se tiče stilskog određivanja Transhistria Ensemblea, u smislu žanra, nikad nije bilo jasno o čemu se točno radi, ali to nije ni potrebno. Ja sam, naravno, dijete jazza. Moja osnovna ljubav prema jazzu, obrazovanje, poznavanje strukture glazbe, harmonije, melodije, njihovog odnosa, ritma i jazz standarda kao vokabulara, primarni su za mene u zanatskom smislu. To je bilo moje otkriće i moja ljubav s osamnaest godina, nakon završene srednje glazbene škole za flautu, u kojoj sam se bavila klasičnom glazbom. Jazz je za mene bio otkriće i osnovni put koji je vodio k mojem glazbenom znanju. No, kroz taj sam put otkrivala neke druge parametre. Zasitila sam se klasičnog voiceinga koji sa sobom nosi jazz, klasičnog odnosa harmonija, melodija, ritma, klasičnog zvuka. Bila sam u potrazi za nečim novim sve dok nisam postala dovoljno stara - to je bilo negdje oko tridesete - da počnem otkrivati i cijeniti svoje, pa tako i svoje glazbene korijene, melodiju vlastitog jezika. Tada sam to počela stavljati u kontekst jazza koji čini moje osnovno glazbeno obrazovanje. Taj spoj je krucijalan. Koliko je to jazz ili ne, na koncu nije bitno - najbitnije je da je to improvizirana glazba. Ako je jazz improvizirana glazba, onda definitivno jest jazz. Ansambl stalno svira drukčije, a pjesme nemaju boju tzv. klasičnog jazza. Naravno da se u nastupima može iščitati cjelokupno obrazovanje, i moje i mojih kolega, glazbenika, jer smo prošli sve stepenice koje »pošten« jazz glazbenik u svojem obrazovanju mora proći, od bluesa, gospela, funka, soula, svih satelitskih i osnovnih jazz žanrova kao što su maintstream, cool jazz, bebop, contemporary... Zaljubljivala sam se u pijaniste poput Herbiea Hancocka i Keitha Jarretta. Privlačili su me novi zvukovi, novi glasovi. Isto tako me odbilo sve što mi se činilo da je već odsvirano ili rečeno. Od toga sam uvijek bježala. To je moj osobni put, moja osobna unutrašnja potreba. Najbitnije je da je to istinita, emotivna i odlično odsvirana glazba.
Dijalekt - istintost i emocije
- Koliko je za vaš iskaz važno korištenje elemenata autohtone glazbe uz koju ste odrastali?
- To je jako bitno. U situaciji u kojoj se Hrvatska, kao mlada i potpuno nepoznata zemlja, nalazi na kulturološkoj karti Europe i svijeta, na kojoj je ona prazna i nepoznanica, jako je važno imati suvremenu glazbu koja koristi elemente tradicionalne glazbe s područja Hrvatske. Konkretno, za mene je to, naravno, Istra, ali to se ne iscrpljuje samo u glazbi. Taj je utjecaj vidljiv i u upotrebi dijalekta i njegove melodije. Verbalna komponenta dijalekta za mene znači istintost i emociju izričaja, jer na hrvatskom, kao službenom jeziku, ne mogu pronaći riječi koje toliko jako osjećam i koje toliko govore meni, ali i drugima, kao na svojem dijalektu. Pojam autohtonosti je bitan za mene kao autoricu, ali i za državu koju predstavljam. Puno sam se puta susrela, na svim našim međunarodnim nastupima, a bilo ih je doista svugdje i stvarno puno, s potpunim nepoznavanjem nečega što bi bila hrvatska glazba. To je sadržano u nekoliko elemenata. Kao prvo, ovakvih amalgama između tradicionalne i suvremene glazbe kao stilskog žanra kod nas nema puno. Ta scena ne živi, osim što djeluje izvrsni Lado koji se bavi prezervacijom iskonske tradicije u izvornom obliku. Drugi je problem to što je hrvatska tradicionalna glazba potpuno raznolika. Nalazi se u više od pet zemljopisnih i kulturološko-glazbenih idioma, od Dubrovnika preko Dalmacije, Istre, Like, Korduna, Zagorja i Međimurja do Slavonije. Imamo toliko elemenata, toliko glazbenih idioma, glazbenih entiteta koji mogu poslužiti kao osnova za karakterizaciju hrvatske glazbe.
- Kako stvarati takva djela da se tekstovi i glazba prožimaju, da budu jedno? Nije li to lakše ako je netko ujedno skladatelj i tekstopisac?
- Stvaranje dobrog amalgama između teksta i glazbe stvar je potpuno intuitivnog procesa i možda je lakše ako si istovremeno i jedno i drugo - i tekstopisac i autor - mada same pjesme dolaze iz raznih kutova, pojavljuju se iz različitih izvora. Mogu se pojaviti od teksta, ali ne moraju. Mogu se pojaviti od rifa, od određenog ritmičkog paterna, od određene melodije koja me progoni, koja mi je danima u glavi, od nekakve greške. Mnoge moje pjesme nastale su od greške. Htjela sam odsvirati nešto, ali sam pogriješila i odsvirala nešto drugo što mi se pak učinilo zanimljivim te je od toga krenulo stvaranje pjesme. Mađutim bitan je amalgam na svim razinama, ne samo između teksta i glazbe, ne samo između tradicijskog ili etničnog elementa i jazza, ne samo između autora i izvođača, nego i kao kompletne logike između svih tih razina zajedno. Nakon što je pjesma stvorena o tome možemo racionalno razgovarati, međutim ona se ili rodi ili ne. Tu nema racionalnog objašnjenja.
Vježbanje protočnosti
- Što vas nadanjuje u pisanju pjesama?
- Možda će netko misliti da se pravim važna ili govorim nešto što mi možda ne pripada, ali zaista se ponekad sjetim onoga što su govorili veliki majstori, a vrlo se često osjećam kao cijev kroz koju se nešto slijeva i s kojom ja imam jako malo veze. To prodire kroz mene i izlazi kao gotove pjesme. Ponekad se osjećam kao da doista nemam veze s tim, da je to prošlo kroz mene, stvorilo se tamo i živi, a ja to gledam. Kad me netko pita kako sam to napravila - nemam pojma.
- Kako se kod vas odvija proces skladanja?
- Mogu tek pokušati objasniti taj proces, ali ono što sigurno znam, je da ima veze s debelim radom i da sjedenje i čekanje da tu kroz cijev nešto prođe, sigurno neće uroditi plodom. To su dani, mjeseci, godine rada, vježbanja, sviranja i na neki način pretvaranja sebe u tu cijev, vježbanja protočnosti. To je posebice izraženo kod pjevača koji je izravno vezan za tijelo kao glazbalo. Tu nema tipke koju ćete pritisnuti i dobiti određeni ton, pa u situacijama u kojima se ne osjećate jako dobro, možete po saksofonu i klaviru pritiskati neke tipke, izaći će nešto i možda ćete nekoga prevariti, ali s vokalom - nema šanse. Tu, ako nema točne intonacije, prije svega u glavi, i točne emocije koja stoji iza toga, faktično ne ostaje ništa. Kao vokalistica morala sam se jako puno baviti sama sobom, svojim tijelom i svojim mentalnim ustrojstvom, da bih mogla dopustiti da to sve kroz mene prođe, tim više što se bavim slobodnim izričajem, slobodnim kreiranjem ideja, trenutačnim ostvarivanjem zamisli. To je moje osnovno poslanje, zajedno s Transhistria Ensembleom. Skladateljski dio je samo okvir koji pomaže da bismo mogli nadograđivati. Naravno da jedno bez drugoga ne ide. Kruno Levačić mi je u jednom trenutku rekao: "Što bi mi bez tebe? Što bi mi svirali?" Tad mi se prosvijetlilo, jer sam imala kompleks da nisam dobar svirač. Doista nisam - ne dobar, ja nisam nikakav svirač. Mogu na svakom glazbalu nešto odsvirati, ali ne znam suvislo odsvirati ni jednu tuđu pjesmu niti na jednom instrumentu, osim je otpjevati. Ali ono što imam u glavi, prsti odsviraju, bilo na klaviru, bilo na gitari. »Madirosa« je nastala na gitari. Dobila sam gitaru i otkrila neke zvukove koji mi se sviđaju. Moja motorika to dobro podnosi. Ali u trenutku kad je ona završena, zaboravim je, zato što je prepustim ozbiljnim virtuozima koji se bave njezinim iskazom. Kad me pitaju imam li apsolutni sluh, kažem: "Nemam apsolutni sluh, ali imam apsolutni osjećaj za grešku." To je to! Jedno sam se vrijeme opterećivala time da nisam vrhunski pijist i tada mi je Kruno rekao: "Dobro, a što bi mi svirali da ti ne pišeš takve pjesme?" Tada mi je postalo jasno da svaki element ima svoju određenu ulogu u tome.
Davor Hrvoj
(Fotke: Preuzeto iz Novog lista od 3. srpnja 2011.)


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja