Neven Frangeš

Hvala Boško!

Datum objave:
15.08.2011.
Autor:
Davor Hrvoj
Neven Frangeš, jedan od najsvestranijih hrvatskih glazbenika, dobitnik Porina za najbolji album i izvedbu jazz glazbe

Višestruko nagrađivani, Neven Frangeš je jedan od najsvestranijih hrvatskih glazbenika - pijanist, skladatelj, umjetnički organizator, promotor, glazbeni pedagog. Razgovarali smo povodom osvajanja nagrade Porin, natjecanja ovogodišnjeg Liburnia Jazz festivala u kojem sudjeluje kao član žirija, te preuzimanja funkcije voditelja Ljetne jazz škole Hrvatske glazbene mladeži i umjetničkog ravnatelja festivala Jazz is Back! u Grožnjanu.
- Koliko vam je važna nagrada Porin što ste ju primili za album ostvaren u duu s Boškom Petrovićem?
- Da nisu ovako posebne okolnosti, odgovorio bih kako bi priličilo, a kako i mislim, da me veseli, da je priznanje struke, i sve tako redom... Ne bih se uvrstio među one koji očekuju i traže nagrade, ali nagrade vesele, znače priznanje, pogotovo ove od struke. Ali, okolnosti oko ovog Porina su tako posebne, da riječi kao što su veselje nisu prikladne niti dovoljne, ne pokrivaju značenje...
Nove emocije
- Što to priznanje znači sad kad Boško više nije s nama?
- Na ovogodišnjem Porinu Primož Grašič, Mario Mavrin i ja trebali smo odsvirati Boškovu skladbu »Valse For Jazz Mama«, ne samo prema mojem mišljenju najljepšu Boškovu skladbu, a mnogo lijepih nam je ostavio... Kad je došla nominacija, to više nije bio samo »tribute« Bošku, nego i izvedba među nominiranim glazbenicima. Odjednom je postalo čudno, neke nove emocije, nepoznate... Boško je naravno bio živ kad je CD objavljen, i jako mu se veselio. I sad, nedugo nakon šoka zbog njegovog odlaska, nominacija! Radim ono što volim i u što vjerujem, a nagrade - krasno je ako dođu, i kad dođu. Ali, priznajem, uhvatio sam se kako želim da mi dobijemo ovog Porina.
Svoje prve Porine osvojili smo Boško i ja zajedno, kao duo, 1994., a sad, evo u teško zamislivim kolnostima, ponovno Porin, ponovno zajedno, ponovno baš duo... Krug je zatvoren. Obuzelo me neko unutarnje veselje, ali s puno više sjete. Četrdeset godina koliko smo bili blizu prolazi kroz glavu... Zbog svega toga, ovo svakako nije »običan« Porin. Nekako osjećam da taj Porin nije godišnja nagrada, nego je priznanje i za sve te godine, kojih, eto, više neće biti. Obišli smo svijet zajedno, mnogo toga podijelili i proživjeli, jer Boško nije samo osoba, on je neki mali svijet, jedinstven i u svjetskim razmjerima. I tako, mene je dopalo da dignem Porina i kažem »Hvala, Boško!« To je, mislim, jedino što je trebalo reći.
- Kako je bilo svirati i prijateljevati s njim?
- Neusporedivo muzikalan, isto tako duhovit, inteligentan, brz, sve je okretao na veselje ako se ikako moglo, a on je dakako - mogao. Njegov tempo i energija - s tim se trebalo nositi. Volim reći da se njegova glazba i osoba potpuno podudaraju, bio je ekstrovert i u jednom i u drugom. Kako je svirka zapravo također oblik razgovora, bilo je s Boškom zanimljivo cijeli dan, jednako kao i navečer na koncertu. U dnevnim situacijama mogao si je čovjek dopustiti i neku malu pauzu - ne moraš mu baš uvijek parirati - ali na koncertu nema pauze - valjalo je biti stalno budan. Uvijek bi mu sijevnula neka nova rješenja, neprestano je smišljao, gotovo bih rekao »psine«. Istodobno, imao je u glazbi toliko finog sentimenta, poput onog u već spomenutoj skladbi »Valse For Jazz Mama«, posvećenoj majci. A kako u glazbi tako i u životu, bilo je zanimljivo gledati kako Boško sve situacije, i one formalne, kojima se svi nekako prilagodimo, naprosto okreće na svoje. Autorski je prilazio i glazbi i životu, stoga svi mi tako često prepričavamo te doživljaje s njim. Uvijek je to zanimljivo, jer kako se sviralo i putovalo u raznim kombinacijama, tako uvijek ima stvari koje su nekima nove, iz nepregledne zbirke anegdota koje je proizvodio neprekidno, do zadnjeg trena. I takav će nam ostati u pamćenju.
Lijepe stvari
- Kako će se glazbenici odužiti Bošku na Liburnia Jazz festivalu?
- Ovih mjeseci stalno slušamo da je neki koncert ili festival posvećen Bošku. I neka, lijepo je to. No, istovremeno, u programima se to i nije osjetilo toliko. Ali, naš prijatelj i sjajni kolega Elvis Stanić, i sam sjajan autor, odlučio je na svojem i opatijskom Liburnia Jazzu napraviti koncert koji će i sadržajno biti posvećen Bošku, a sadržaja, tj Boškovih skladbi, znamo, ima toliko, da je problem iz toga izabrati program za »samo« jedan koncert. Tu će biti oni koji su tu glazbu dijelili s Boškom: basist Mario Mavrin i gitarist Primož Grašič, izvanredni glazbenici koji su najviše koncerata iznijeli u triju s Boškom od 1990-tih, a Mario je s njim djelovao čak četrdesetak godina, zatim Ratko Divjak, također desetljećima Boškov suradnik. Nastupit će i dva izvanredna gitarista, jer će Elvis i Primož biti na istoj bini, zatim bubnjar Tonči Grabušić i mladi vibrafonist Šimun Matišić. Big Band HRT-a vodit će i Silvije Glojnarić, legendarni bubnjar, danas dirigent i doajen ovog koncerta. Treba li reći da mi je čast i veselje sudjelovati u tom događaju?
- Kako je proveden prvi natječaj na tom festivalu?
- Natječaj je u tijeku, a finale je na Liburnia Jazz festivalu. Natječu se mladi bandovi, a pobjednici dobivaju i 4 stipendije za jazz školu koju je Boško Petrović vodio desetljećima u Grožnjanu, gradu glazbe. Imat ću i odgovornu dužnost da sudjelujem u radu žirija tog natjecanja ispred grožnjanske jazz škole i Hrvatske glazbene mladeži koja je toliko toga učinila u Grožnjanu i presudni je činilac da je Grožnjan postao grad umjetnosti.
- Na tom ste festivalu nastupili u duu s Elvisom Stanićem. Kako to da još niste snimili ploču, što taj duo svojom kvalitetom zaslužuje?
- Prekrasno je svirati s Elvisom. On je tako poseban, profinjeni glazbenik. Nemam odgovor, barem ne dobar, zašto nismo snimili CD. No, to je stalno »u zraku«, ali uvijek nas odvuče nešto. Elvis ima puno posla, a i ja sam mnogo toga radio posljednjih godina... Duo je tako osjetljiv, treba to zaista pripremiti za CD. To mi je velika želja. Sad bih se baš volio posvetiti takvim lijepim stvarima.
- Na koji ćete način nastaviti Boškovo djelo kao voditelj Ljetne jazz škole u Grožnjanu?
- Svi su zaista zatečeni Boškovim odlaskom. Neko vrijeme je prošlo u tom šoku, ali da, treba nastaviti. Boško je uvijek, naravno ne sluteći što će ga snaći, govorio da želi da jazz u Grožnjanu ide dalje, da B.P. Club nastavi raditi... Došao je poziv i iz Grožnjana i od HGM-a, i doista nisam imao izbora. Kako sam bio dio još prve ekipe koja je na čelu s Boškom počela koncem 1970-ih s jazz školom, a kako imam i ta druga, umjetničko-ravnateljska iskustva, posebno u Dubrovniku na Ljetnim igrama, tako je eto izbor pao na mene, da preuzmem ovu dionicu u toj decenijskoj priči.
Dobar posao
Grožnjan je jedan i jedinstven, i u njemu se glazba živi danonoćno. Tu gotovo da nema usporedbe... Dva tjedna polaznicima su na raspolaganju nastavnici, redom sjajni glazbenici i osobe, a navečer i jazz festival koji je Boško pokrenuo. Glazba je veliki zanat, ali Boškovo je nasljeđe poseban praktičan glazbeni duh škole, on je u konačnici ipak davao svirci prednost pred predavanjima, glazbi pred ljestvicama i tehnikom, znao je pokrenuti muzikalnost u ljudima, potaknuti ih na vlastiti izričaj i komunikaciju, glazbeni dijalog, glazbeno veselje iznad svega - što je sve i moguće u jedinstvenim grožnjanskim uvjetima cjelodnevnog druženja. Dakako, zanat zaboraviti nećemo, ali duh ćemo čuvati.
Howard Curtis na bubnjevima, Charlie Miklin na saksofonu, Ewald Oberlaitner na kontrabasu, profesori su poznate jazz akademije u Grazu i veterani Grožnjana. Gitarist Elvis Stanić i bas gitarist Mario Mavrin, ponajbolji su hrvatski glazbenici, tu je i odlični hrvatski Amerikanac Joe Kaplowitz koji će sa mnom brinuti o pijanistima, kao i mladi ali izvrsni trubač Branko Sterpin. Zanimljiva i odlična Anna Lauvergnac ponovo će voditi vokalnu radionicu.
Želja mi je bila da se Sigi Feigl, 1980-tih i sam polaznik Grožnjanske škole a danas izvanredan dirigent i vođa big bandova, vrati u Grožnjan. Imat ćemo rijetku situaciju - 3 jazz orkestra u Grožnjanu! Sa Sigijem dolazi i slavni američki trombonist Louis Bonilla kojega ćemo svi sa zanimanjem poslušati - poziv svim trombonistima. Dakle nastavljamo, ali i dograđujemo, čuvamo duh i pritom idemo naprijed.
- Kako ste osmislili festival Jazz is Back! koji ste preuzeli ove godine?
- Ovdje prvo moram reći ono najvažnije: kao što škola ima podršku HGM-a i njegova predsjednika Berislava Šipuša, nastavak festivala ima plebiscitarnu podršku ljudi iz Grožnjana, na čelu s gradonačelnkom g. Rinom Dunišem, koji je presudno podržao Boška pri stvaranju festivala. Ohrabruje i veseli ta podrška i želja da se nastavi. Škola i festival su zapravo organski povezani, jer nastavnici će naravno nastupiti i na festivalu, i praktično pokazati svoj jazz artizam i na pozornici, zajedno s gostujućim umjetnicima. Ovdje naravno ne možemo navesti sve umjetnike, festival je dug, 18 dana - od 16. srpnja do 4. kolovoza - ali program će uskoro biti objavljen. Želja nam je da festival raste, ali postupno, kako nalažu dobri običaji vođenja kulturnih događanja. Jedinstvenost prelijepog Grožnjana, neusporediv ambijent i nasljeđe o kojem upravo razgovaramo pozivaju nas sve na dobar posao - kao što ga i omogućuju.
Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 5. lipnja 2011.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja