Davor Kajfeš

“Tsunami” pop glazbe pomeo je jazz

“Tsunami” pop glazbe pomeo je jazz
Datum objave:
20.10.2009.
Autor:
Davor Hrvoj
Pijanist, skladatelj i pedagog Davor Kajfeš koncertom u dvorani "Lisinski" obilježava 75. rođendan

"Tsunami" pop glazbe pomeo je jazz

U okviru Međunarodnih dana jazza, što će se u organizaciji Jazz kluba Zagreb Hrvatskog društva skladatelja i Koncetne dvorane Lisinski od 20. do 23. listopada održati u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, nastupit će jazz pijanist, skladatelj i glazbeni pedagog Davor Kajfeš, rođen 1934. u Zagrebu. Glazbom se profesionalno bavi od 1957., a studij je završio 1964. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1958. do 1967. bio je član Plesnog orkestra Radiotelevizije Zagreb, a istodobno član i potom umjetnički voditelj Zagrebačkog jazz kvarteta. Uz mnogobrojne nastupe, snimao je za radio i ploče ostvarivši suradnje s uglednim svjetskim solistima jazza i bluesa, među ostalim s Johnom Lewisom, Artom Farmerom, Buckom Claytonom, Albertom Mangelsdorfom, Redom Mitchellom, Helen Humes, Big Joe Turnerom i T-Bone Walkerom. Od 1967. živi u Štokholmu gdje je do mirovine predavao i izvodio glazbu na Visokoj školi za ples i koreografiju.
Koncertom, što će ga održati 21. listopada, Kajfeš će obilježiti 75. rođendan, a istodobno će biti obilježena 50. godišnjica Zagrebačkog jazz kvarteta, najznačajnijeg sastava u povijesti hrvatskoga jazza s kojim je snimio niz ploča i nastupao diljem svijeta.
- Kako procjenjujete ulogu Zagrebačkog jazz kvarteta u razvoju hrvatskog glazbenog stvaralaštva?
- U Švedskoj nemam dovoljan pregled hrvatskog glazbenog stvaralaštva, ali primjećujem neke odlike Zagrebačkog jazz kvarteta u stvaralaštvu mog sina Gorana, između ostalog njegovu sposobnost i lakoću pri izvođenju vlastitih skladbi s raznovrsnim metričkim strukturama, koje su rezultat njegovog osjećaja za ritam općenito. O tome ne razmišlja u kontekstu tradicije jer ta svojstva prirodno nosi u sebi kao dio vlastite nadarenosti.
Razvitak osobnog izraza
- Kako ste postali stalnim članom Zagrebačkog jazz kvarteta i koja je bila vaša uloga u sastavu?
- Zagrebački jazz kvartet je u cjelosti ostvarenje Boška Petrovića. Nije mu trebalo trošiti mnogo riječi da me nagovori da nakon odlaska odličnog Zlatka Kružića sjednem za klavir kao novi član. S vremenom dano mi je povjerenje i da vodim grupu. Bilo je to manje više po uzoru na Modern Jazz Quartet u kojem je tu ulogu imao John Lewis. Međutim najveća razlika između nas i MJQ-a bila je u statusu članova. ZJK je bio sastavljen od četiri individualca s već razvijenim vlastitim glazbenim ukusom i prioritetima, koji su svaki na svoj način pridonosili stvaranju repertoara i načinu muziciranja, dok je u MJQ-u John Lewis bio taj koji je dao snažan pečat liderstva u svakom pogledu.
- Kako danas gledate na ulogu ZJK-a na tadašnjoj jazz sceni u bivšoj Jugoslaviji, Europi, ali i na svjetskoj jazz sceni?
- Na to pitanje rječito odgovara broj diskografskih izdanja s glazbom kvarteta. Kvaliteta svirke može se, posebice u najboljim ostvarenjima, mjeriti s dostignućima današnjih renomiranih grupa domaće i međunarodne scene. U to sam se uvjerio nedugo kada mi je Boško predao demo CD s glazbom s koncerta u Luganu 1966. Nisam mogao vjerovati da smo u tih sedam, osam godina ostvarili razvoj koji bi nas još solidnije smjestio na međunarodnu scenu da se nije odjednom pojavio "tsunami" pop glazbe i manje više uzrokovao raspad grupe. I danas je dominacija popularne glazbe snažna, a jazz je stavljen u neku ruku u poziciju "klasične glazbe".
- Koje značenje ima skladba "Hommage to John" u vašem glazbenom opusu?
- "Hommage to John" je moje priznanje i posveta Johnu Lewisu, glazbeniku koji je u počecima karijere ZJK-a odigrao značajnu ulogu mentora i savjetnika u vezi s bezbrojnim glazbenim a i praktičnim pitanjima koja su sastavni dio u razvojnoj fazi jednog jazz ansambla. Činjenica da su savjeti dolazili od vođe MJQ-a, istovjetnog instrumentalnog sastava kao što je bio ZJK, pridonijela je značaju komentara, uputa i dobronamjerne kritike. Razumljivo je da sam kao pijanist bio posebno zainteresiran za detalje oko interpretacije jazz idioma koji nije izrastao iz naše glazbene tradicije. Bio je to prvi susret sa živućim interpretima glazbe iz podneblja gdje je niknula, koja nas je oduševljavala i koju smo pokušavali spojiti s vlastitim izrazom i glazbenim iskustvima. Njegovi prvi i najvažniji savjeti bili su upravo u vezi sa značajem razvitka osobnog izraza i stila te "otkrivanja" glazbe iz vlastitog okruženja. Tako su nastale mnoge skladbe članova kvarteta koje su davale mogućnost za profiliranje ZJK-a. "Hommage to John" nije samo izraz poštovanja i zahvale s profesionalnog stanovišta nego, što je još važnije, spontani izraz sjećanja i odavanja poštovanja čovjeku koji je tako mnogo značio u mom životu, u svakom pogledu.
Suradnja s velikanima bluesa
- Kako ste skladali "Davor's Blues" i na koji način kao europljanin pristupate bluesu koji je izvorno američka glazbena forma?
- Blues je ustvari jednostavna forma najčešće od dvanaest taktova i možda upravo zbog toga omogućuje bezbrojne interpretativne varijacije. Autentični blues glazbenici: John Lee Hooker, Memhis Slim ili Willie Dixon negirali su srodstvo s bluesom kod većeg djela jazz interpretacija bluesa. Nisu ga prepoznavali kao autentični blues. Bezuvjetna iznimka bio je Charlie Parker. Njega su bez rezerve smatrali svojim i neosporno pravim pravcatim blues interpretom. Za mene je to stanovište blues glazbenika bilo pravo otkriće, ali shvatio sam tada da forma i sadržaj bluesa nisu istovjetni. Ne radi se tu toliko o kvalitativnim razlikama nego o nečem mnogo dubljem, o životnom iskustvu izvođača i svakako o jezičnim ili čak dijalektalnim osobinama koje nije lako naučiti i u potpunosti usvojiti. Važno je naći vlastiti jezik čija autentičnost i izražajnost potiče iz osobnog iskustva i na taj način omogućuje dostignuće iskrenog karaktera bluesa. Ne smijemo pri tome zaboraviti ni razliku između vokalnih i instrumentalnih verzija. "Davor's Blues" spada u vrstu američkog instrumentalnog bluesa po svojoj formi a i tematskom materijalu. Radi se o fleksibilnoj formi čiji sadržaj ima veliku paletu osjećaja, od tuge do radosti.
- Kako je bilo svirati blues s autentičnim američkim blues glazbenicima?
- Više od mjesec dana duga turneja 1964. s vrhunskim izvođačima bluesa još uvijek mi je živo u sjećanju. Bio je to neopisiv doživljaj koji se pamti doživotno. Najveći dio moje uloge bio je pratnja Helen Humes, poznate pjevačice Count Basie Orchestra. U triu je kontrabas svirao Willie Dixon, živuća legenda bluesa. Repertoar Helen Humes je osim bluesa obuhvaćao i poznate popularne pjesme jazz žanra što je bio razlog da je meni ponuđen taj angažman. Vlastiti blues entuzijazam imao sam prilike ispoljiti u zajedničkom nastupu s T-Bone Walkerom i drugima u finalu koncerata. Moje relativno, inače upotrebljivo, znanje engleskog, zapravo američkog engleskog često puta bilo je sasvim neadekvatno u verbalnoj komunikaciji s blues glazbenicima. S vremenom sam se počeo sve bolje sporazumijevati i uspio sa svima u grupi uspostaviti prisni kontakt što mi je između ostalog pomoglo pri apsorbiranju tajni glazbe i posebice poezije bluesa - jedinstvene forme američke glazbene tradicije.
Na slavljeničkom koncertu Davor Kajfeš će se predstaviti kao svestran glazbenik, autor i pijanist, a osim suradnika iz Zagrebačkog jazz kvarteta: vibrafonista Boška Petrovića i bubnjara Silvija Glojnarića, kao gosti će mu se pridružiti trubač Ladislav Fidri, bas gitarist Mario Mavrin, gitarist Primož Grašić i Zagrebački kvartet.
(Preuzeto iz Novog lista od 20. listopada 2009.)

 

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja