Ladislav Fidri

Naše su svirke piknik, slavlje!

Datum objave:
08.08.2009.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s jazz trubačem, skladateljem i aranžerom Ladislavom Fidrijem povodom objavljivanja albuma Memories

Naše su svirke piknik, slavlje!

- Kako su nastale skladbe za album Memories u koji ste uvrstili izvedbe balada?
- Za taj sam album napisao pet novih skladbi. Teško je pisati balade. Iz svojih sam arhiva izvukao neke skice, ali njima se nisam uspio puno okoristiti. No, u međuvremenu su mi sinule nove zamisli koje sam pretočio u skladbe. Taj sam materijal pripremao šest mjeseci.
- Kako ste pristupili pisanju aranžmana?
- Kad sam završio teme, melodije, počeo sam pisati aranžmane za veliki korpus - simfonijski orkestar i big band. Taj proces pisanja aranžmana trajao je dva mjeseca. Kad pišete balade ili bilo koje druge skladbe s jako velikim korpusom, morate paziti na tonalitete. Morate mijenjati tonalitete da ne bude dosadno, prošetao sam se kroz gotovo sve njih. Na albumu je jedanaest skladbi - znači ima jedanaest tonaliteta. Morao sam razmišljati o posebnostima pisanja za gudače. Kad vide snizilice, gudači su odmah tužni. Zato sam morao birati tonalitete. Sve sam pjesme reharmonizirao, ali melodije nisam mijenjao. Svako se djelo potpuno razlikuje od izvedbi bilo kojeg drugoga glazbenika.
- Možemo li reći da je ovakvo izdanje raritet u današnje doba, posebice kod nas, jer više se gotovo nitko ne upušta u tako zahtjevne projekte?
- To je u prvom redu naporan posao jer je u igri puno glazbenika i sve se mora dobro složiti. Osim toga, ovakav je projekt i skup. Održavati probe i snimanja s tako velikim korpusom stoji puno novca. Bojao sam se toga projekta. Bolje je ne upuštati se u tako nešto ako nisi siguran da neće ispasti dobro. Priprema treba biti dobra.
- Zašto ste za album odabrali skladbu Dreams Silvija Glojnarića i kako ste pristupili aranžmanu za nju?
- Tu je skladbu davno snimio Leo Wright s Big bandom. No, za ovaj sam je album pripremio u novom aranžmanu. Potpuno drukčije! Ništa nije preuzeto od izvornoga djela koje je pisano samo za big band, a ja sam pisao za big band i gudače.
- Koliko su suradnje sa svjetskim zvijezdama jazza, poput Lea Wrighta, značile za Big band HRT-a i hrvatske jazz glazbenike?
- Velik je nedostatak što danas toga nema. Propušta se napredovanje. U ono „gluho“ doba ovdje smo imali svjetsku scenu, najbolje glazbenike koji su tada djelovali, među ostalima Stana Getza, Arta Farmera, Johnnyja Griffina, Johna Lewisa. Imali smo izravan dodir s najvećim glazbenicima. Nismo mogli, ali ni trebali s Interneta skidati sola i na taj način saznavati o novim stremljenjima. Razgovarao sam s Artom Farmerom. Pitao bih ga: „Arte, što si to odsvirao, zbog čega si to napravio baš tako?“ On bi mi objasnio. I odmah se penješ pet stepenica. Danas toga više nema. Ponekad me zovu na koncerte samo zato što sviram stilom iz onoga vremena, nešto između bopa, neo-bopa, hard bopa i donosim taj pristup svirajući krilnicu. Kad se sastanem s Duškom Gojkovićem i sviramo na taj način, to je piknik. To je slavlje.
(Preuzeto iz novina Cantus br. 157., srpanj 2009.)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja