Saša Nestorović

Thank You for «Nefertiti»

Datum objave:
03.07.2009.
Autor:
Dinko Husadžić Sansky
RAZGOVOR SA SAŠOM NESTOROVIĆEM, 30. 7. 2009.

Thank You for «Nefertiti»

Saša Nestorović (klarinetist, tenor i sopran saksofonist, stalni član Zagrebačkog kvarteta saksofona, dobitnik niza nagrada, između ostalih - više puta - i nagrade «Status» za najistaknutijeg tenor i sopran saksofonista, surađuje u Big Bandu Europske Radio Unije, član je Big Banda HRT-a, Zagreb Jazz Portraita, Boilers All Starsa…) jedan je od doista nezaobilaznih jazzista i glazbena činjenica prvog reda.
Dva su povoda  ovom razgovoru, jedan je zbog moje knjige Pogled na jazz u kojoj između ostalog neki od naših najeminentnijih glazbenika komentiraju i objašnjavaju zanimljiva pitanja iz jazz svemira, a drugi je Sašin komentar vezan za nedavno objavljeni CD Ladislava Fidrija – «Memories», na kojemu Sašine saksofonističke intervencije daju onaj specifični začin, koji uz Fidrijevu krilnicu čini ovaj CD iznimnim za hrvatsku jazz scenu.
U ovom razgovoru Nestorović govori o saksofonistima, o budućnosti jazza, o suradnji s Fidrijem...

- Volim pitati glazbenike kako su uplovili u jazz, što je presudilo?

- U jesen 1981. naprosto sam napustio slušanje Pink Floyda i Jefferson Airplanea jer sam nabavio «Impressions» Johna Coltranea, live album snimljen u Village Vanguardu. Odmah sam znao da je to glazba koju potpuno naslućujem. Slijedila je «Afro - Blue Impressions» , a uskoro je na gramofonu bila «Nefertiti», Milesa Davisa iz '67, kada sam se naglo opredijelio za studij glazbe. Upravo je taj album bio presudni, prijelomni trenutak.

- Znam tu ploču, intrigantna atmosfera, s nevjerojatnom ekipom suradnika, Shorter, Hancock, Ron Carter, Tony Williams; možda među tri najjača Milesova albuma.

- Još uvijek je intrigantan, tek otkrivam uzroke pravih boja u njemu. Kad sam pretprošle godine sretnim slučajem pozvan u Petrinjsku ulicu da hitno popravim sopran saksofon Wayna Shortera, zahvalio sam mu riječima „Thank You for Nefertiti“. Odgovor je bio munjevit: „Thank You for Nikola Tesla“.

- To je bilo zbilja neočekivano i munjevito, kako kažeš. Reci, kako gledaš na druge jazziste, one koji nisu saksofonisti poput tebe?

- Najdraži mi je Bill Evans, on je genij dijatonskih nijansi, pijanist kojeg slušam uvijek iznova i koji mi daje uvijek nove odgovore na ista stara pitanja!

- Kako doživljavaš tenor saksofoniste?
 
-Tenor saksofonista ima toliko da ne stanu u jednu cijelu knjigu. U New Yorku sam čuo potpuno nepoznate svirače koji su bolji od svih ploča koje sam čuo. Imena sam odmah zaboravio, ostao je samo zvuk od kojeg zubi odmah utrnu. Naravno, od slavnih tu je John Coltrane, te Eddie Lockjaw Davis, Lester Young, Bird. Puno njih je već odsviralo svoje, i tuđe, i naše!

- Prateći jazz scenu i glazbenike, uvijek sam primjećivao specifičnu posvećenost, gotovo «poslanje» i ponos jazzista zbog glazbe koju sviraju.

- Da. Osjećam se slično u društvu glazbenika koji sviraju samo iz nota! Isto tako, u društvu jazzista sam ponosan na svoju disciplinu, rutinu savladavanja notnog teksta, pa i najzamršenijeg. Sjetimo se samo John Lewis Big Banda iz ranih 60-tih, kada je Eric Dolphy bio zamoljen da svoje sjedalo u bandu prepusti Victoru Moroscu. Tko je veći majstor? A tko je popularniji?

- Koje su ti skladbe osobito drage i voliš ih svirati, neka dva-tri standarda koja ti znače i koja bi svirao uvijek, ali i koje glazbenike voliš na sceni pored sebe?

- Dogovorio bih se već s Renatom Chiccom, (jer treba imati nekoga da te do kraja života i prati ta dva-tri standarda); a to su nedvojbeno «There Will Never Be Another You», «I've Grown Accustomed to Her Face» i «If You Should Loose Me»!
Pijanist Renato Chicco, s kojim sam snimio album posvećen  Ellingtonu, «Cent Ellington», izdan za «Justin Time» u Montrealu, je glazbenik s kojim bih uvijek surađivao. Još neki s kojima volim svirati su još jedan pijanist, Petar Mihelič, pa   trubač i krilničar Ladislav Fidri, a u posljednje vrijeme izuzetni zagrebački pijanist  Hrvoje Galler, za kojeg će se tek čuti. Tu je i trubač Davor Križić i mnogi drugi.

- Šaljiva strana jazza? Nije uvijek sve ozbiljno.

- U pravu si. U jazz životu anegdote su vrlo česte, zapravo cijeli jazz život je jedna velika anegdota. Wynton Marsalis odmah u početku «Pisama mladom jazz trubaču» objavljuje ponosno kako u engleskom jeziku postoji riječ koja nema ali baš nikakvo značenje, a to je riječ JAZZ !... Znači , baš kao zen, sve i ništa… Domaća anegdota: pripremali smo se početi jednu od redovitih ljetnih svirki na Jarunu, Baobab, Gallery ili neka od sličnih trendy terasa. Uglavnom, pred sam nastup (riječ je o grupi «Zagreb Jazz Portrait», koja je te godine (1995. ili 1996.?) pobijedila na Heineken jazz natjecanju pred međunarodnim sucima), Mario i Jura se pripremaju, ugađaju instrumente, ulazi nekoliko party – klinaca i jedan uzvikne: «Sad će nam ovi stari svirati ONO!» Pobjegli su, ali to nas nije obeshrabrilo, naprotiv, još smo svi premladi za pravi jazz!

- Ovo s klincima i novim generacijama koje možebitno imaju manje senzibiliteta za istinske umjetničke vrijednosti, poput jazza, nužno nas vodi k pitanju koje također često postavljam, a time se bavim i na stranicama moje knjige koja uskoro izlazi -  dakle, budućnost našega jazza?

- Sve je više škola i glazbenika, neki su već diplomirali u stranim gradovima, Jazz Club u Gundulićevoj radi punom parom, u Rijeci Jazz Tunel, festivali posvuda, budućnost je vrlo izvjesna! Tu sam vrlo optimističan. Iako je teško unaprijed planirati - improvizacija, recesija… Planira se samo u vrlo kratkim vremenskim jedinicama. Zbog promjena lokalnih vlasti samo ovo ljeto otpalo je desetak planiranih jazz koncerata, Osijek, Opatija, to je samo na O!

- Tvoja je karijera jazz glazbenika impresivna, čast mi je da podržavaš ideju moje knjige i da uopće vodimo jazz razgovore. Uz to, generacije mlađih glazbenika u tebi vide uzor. Imaš li nešto što ti se u jazzu nije ostvarilo?

- Želio sam dovesti gromoglasnog, emotivno neodoljivog  saksofonistu Davida Murraya da bude gost u sezoni Big banda HRT-a, u kojem sam već 13 godina, no njegova cijena je iznad mogućnosti naše kuće, možda će se to ostvariti u nekoj od budućih sezona!

- Volim njegovu glazbu. Iznimno živopisno, bujice tonova, impresije, vrlo lijepa glazba. Osobito mi je drag album «Saxmen», bubnjar je tu odlični Andrew Cyrille. Nego, nedavno sam pisao o CD-u na kojem si i ti svirao vrlo inspirativno. To je CD Ladislava Fidrija «Memories».

- Čitao sam taj tvoj tekst. Sviđa mi se način pisanja, puno je atmosfere, duha, ali jedna stvar me zasmetala – valjalo je istaknuti još pravu refleksiju patnje, nazovimo je «blues», ili već nekako. «Memories»… hoću reći koliko je težak, gotovo nemoguć put ovakvog glazbenika kakav je Ladislav Fidri, u okolini koja ga ponekad ignorira i zapostavlja (puno ga više cijene i pozivaju svirati u Njemačkoj, Madžarskoj, Bosni i Hercegovini…); a kad god sam svirao s njim u kvintetu (oko 20-tak koncerata, u vrijeme «Morning  Star» albuma) to je bilo izvanserijsko, pravo pošteno jazz iskustvo predanog muziciranja bez histrionskih poremećaja, preuveličanih ega. Najzanimljivije od svega je da bi mi često nakon svirke Fidri Jazz Quinteta stalno prilazili i govorili da "to nije baš puno energije", da to "nije dovoljno atraktivno za publiku" i slično. Tih godina sam se baš razočarao i u publici i u poznavaocima jazza jer sam ZNAO da je to bila prava stvar i da ljudi zapravo i nisu bili skroz svjesni što su čuli.  Sjećam se točno večeri u B.P. Clubu ili čak i u Osijeku, kao da su se zbunili, da li je to bio hard - bop ili ne?
  Uglavnom, Fidri je JEDINI muzičar iz te generacije, uz Glojnarića, koji je otvoren za sve stilove modernog jazza i uz kojeg je moguće ostvariti jazzističko povjerenje i SLOBODNIM izrazom biti TU i DANAS, komunicirati sa sadašnjošću, što i jest smisao glazbe kao govora zvuka. Dakle, u tom tekstu mi fali samo jedno, istaknuti taj blues, hardbop, outgoing melody…
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja