Boris Beštak

Jazz i sloboda idu ruku pod ruku

Datum objave:
27.06.2009.
Autor:
Dinko Husadžić Sansky
RAZGOVOR S JAZZ BUBNJAREM BORISOM BEŠTAKOM, 24.6.2009.


U ugodnoj atmosferi Jazz Forum Cafea u Sesvetama, razgovarao sam s Borisom Beštakom, osebujnim jazzistom i edukatorom, jednim od onih jazz zaljubljenika s kojima je razgovor uvijek zanimljiv i koji uvijek ima što za reći.
Nije nas pokolebao niti mali peh s Borisovim autom koji je «zakuhao» te je malo kasnio; Boris je uvijek cool i razgovor je tekao ovako:

- Ipak si stigao, ništa nas ne može spriječiti!

-  A još idem od majstora, veli da je zaboravio natočiti vodu u hladnjak, malo je zakuhalo, pa sam sam dotočio, i evo me!

- Ok. Evo i prvo pitanje – Sacamoto Chang!?

- To je projekt u kojem sam se mogao autorski najviše iskazati, od svih projekata u kojima sam sudjelovao. Naravno, nije isključivo moj projekt, a band je nastao iz Tria Trilikum, s Hrvojem Vrankom i Dejanom Potkonjakom. Obično bi se našli kod mene i svirali standarde. Trilikum je vrč, ima ih tri, jedan u drugom, probušeni i spojeni, kad nalijevaš u jedan, nalije se u sva tri.

- Kao neko jedinstvo i prožimanje glazbenih ideja?

- Upravo tako. To je i jedna od najvećih kvaliteta jazz ideje.

- Interakcija i sinergija.

- E, da, da. Pisani materijal je samo podloga, kako bi se ta interakcija dogodila. Onda je u band došao Jura Vrandečić. Pojavile su se i autorske pjesme. U modi je bio acid jazz. Čak smo i na standarde davali nekakve acid uvode. U jednom trenutku predložio sam promjenu imena. Trebali smo jedno azijsko ime, jer Azija je XXI stoljeće, njihovo vrijeme dolazi. To je jedan aspekt, a drugi je da živimo u vremenu hiperkomunikacije, a ipak se ne razumijemo kako bi to baš trebalo. Mi komuniciramo, mailovi, sms, facebookovi, reklame, last minute aranžmani; ali prava komunikacija nije to, ne? Sacamoto je japansko prezime, a Chang je kinesko, iz prosječne euro vizure zvuči kao ime i prezime nekog Azijata, a to su dvije civilizacije koje se baš i ne vole. Tu je pojačana ta ideja nekakve površne komunikacije.

- Kako si ti uronio u jazz?

- Imali smo doma gramofon i radio, slušalo se i Šerfezija i Gabi, nekakva chanson glazba, ali su slušali i Haryja Belafontea, Armstronga, Raya Charlesa, pa smo s nekog magnetofona na plesnjaku puštali Slade, Sweetovce, Suzi Quatro, Garyja Glittera, pa malo Stonesi i Beatlesi… a onda ja velim, pa mogli bi staviti od Louisa Armstronga «Tiger Rag», a ovi svi stali kao voštane figure, tko je tu lud, ne, a jedan veli -  a kak bi mi to plesali? I ja sam to njima otplesao. Tak da je meni jazz uvijek bio zabava, normalna glazba.

- Možeš li dati neku svoju definiciju jazz glazbe, iako je to možda i nezahvalno pitanje?

- Meni je jazz najbolja muzika koju sam ikad čuo. Nekakvoj definiciji mi je najbliža izjava Theloniusa Monka…

- Monk je, uz glazbenu genijalnost, bio i vlasnik ogromne kolekcije neobičnih kapa.

- Da. I gledaj, vidim snimku, Monk svira,  a slušaju ga i ovi stari, legende, Caunt Basie… i onaj saksofonist, kak se zval, uvijek cigara zataknuta u saksofon…

- Coleman Hawkins?

- E, Hawkins! Slušaju ga, oni onako fini i uljuđeni, kao orahnjača, okrugla i lijepo se reže… a Monk, s Andromede, ono, kužiš, totalni svemirac… a ovi mudro slušaju, osmjeh na licu, a Monk je imao neka trinaesta rješenja, sve riješi, a nemreš skužit kak… uglavnom, vraćam se na tu definiciju, Monk je rekao – jazz i sloboda idu ruku pod ruku. Mislim da je to dovoljno, ako uopće možemo definirati. Jazz je uspio melodiju, harmoniju i ritam staviti egal. To je bitno. U europskoj klasičnoj glazbi ritam je kao nekakva potka, a recimo u afričkoj glazbi je ritam esencijalan. To sam shvatio kad je poginuo vozač formule Ayrton Senna, cijeli svijet plače za njim, a na kraju, vidim prilog iz Brazila, rulja pjeva sambu iz sveg glasa, jer tom svojom glazbom mogu izraziti sve svoje osjećaje. Europa bi to napravila shakespearijanski, dramom, tragedijom. A Afrika ili Južna Amerika – tamo je ritam priča.

- Da, svaka životna priča i događaj imaju svoju ritmičku priču!

- Da, da. A jazz ima taj moment «buke», bubnjar stalno radi neku «buku», puno činela i žamora, jazz je kao kugla svjetlosti i jedinstvenosti, svi su jednakopravni u sastavu.

- Koji su ti jazz uzori?

- Thelonius Monk.

- Drago mi je da nisi odmah ispalio neko bubnjarsko ime!

- Bubnjari ipak ne mogu biti zvijezde kao solisti, priroda te muzike je takva. A ja sam u jazz ušao preko Louisa Armstronga, pa sam došao do Milesovih ploča iz pedesetih godina…

- Blue period, Walkin i slično…

- E, da. Pa onda, kad sam vidio da i sam postajem jazzist, Coltrane, pa Ornette Coleman.

- Prilično je bio avangardan u to vrijeme.

- Da, govorim o njegovom prvom kvartetu.

- To su bile zanimljive ploče. Ljudi su mislili da ništa ne zna svirati.

- Da. Mislili su da prodaje bureke, hahaha…

- A što te je najviše fasciniralo kod Coltranea?

- Isto što i kod Bacha. On je Božji čovjek, i to se u njegovoj glazbi čuje. Taj se čovjek nikad ne zafrkava. On je izvor. I on i Bach, kad krenu, kao da se stijena ruši. A Ornette, on nije opterećen ni c molom ni cis durom, ionako jesmo u svemiru, kaj ćemo tamo putovati, pa mi jesmo u svemiru. Još jedan bitan jazzist koji je imao utjecaj na mene je i Horace Silver… nego, hajdemo sad na bubnjare.

- Elvin Jones?

- Da, on je unutar Coltraneova kvarteta rekao sve što je imao reći. A Art Blakey mi nikad nije legao. Imam neke ploče s Messengersima koje su masterpiece, ali on ipak nije moj tip bubnjara. Moja neka inspiracija bio je Philly Joe Jones, odlično je svirao s Billom Evansom. Pa onda ovaj kaj je nadavno bil u Zagrebu…?

- Andrew Cyrille?

- E, da. Taj čovjek svira točno kako bih ja htio svirati. Sviraš bop, a sviraš free. Stalno sviraš, stalno mijenjaš «boje». Kao malo dijete. Igraš se. I, također, Max Roach. On je arhitekt, konstruktor. Od nešto mlađih, Steve Gadd.

- Da, čovjek impresivne biografije. Mislim da svira na zadnjem CD-u našeg Ratka Zjače, «Continental Talk».

- Da? A Gadda su pitali jednom, kako se drži groove. A on veli – sviraš, a ak je dobro, nemoj niš mijenjati! Hahaha…

- Nije ti, naravno, nikad bilo žao što si bubnjar?

- Pa…je, hahaha, kad trebam platit struju i ostale režije…hahaha, ali gledaj, bubanj ima sto mana; prvo je skup, onda je velik, teško se nosi, najskuplji dio bubnjeva je auto, ne? Da ih prevezeš, a o susjedima da i ne govorim. Ali, bubanj je najbolji instrument. I teško ga se čovjek riješi kad jednom shvati o čemu se radi. Bubnjar je kao golman. Držiš cijeli band. Netko je rekao – band zvuči onoliko dobro, koliko je dobar bubnjar. Svi veliki bandovi su imali velike bubnjare.

- Ti si i jazz edukator?

- Meni je baka, kao klincu kupila limeni bubanj. S patuljicima kaj skaču. Još ga imam. To je jedina igračka koju nisam izgubio. Shvatio sam da sam u osnovnoj školi htio biti bubnjar. Uvijek mi je to bilo negdje tu. Ja sam bubnjar i gotovo. Par puta sam požalio što sam edukator, to i nije neki biznis, a učenici znaju biti napola lijeni, imaju neke svoje faze, zanima ih puno drugih stvari, bubnjevi im znaju biti neka četrnaesta stvar u životu, pa sam bio malo rezigniran, ali što sam stariji postaje zanimljivije, imam i veće iskustvo, i bolju komunikaciju. Tu se javlja novi moment, shvatio sam da je značajno bilo koga bilo što naučiti. I sve mi više znači. Spremam se i napisati Početnicu za bubnjeve. Levačić je jednu napisao, a ja bih drugu. I ti pišeš knjigu o jazzu, kakva je to zemlja da nema dvije-tri knjige o jazzu, ne?

- A trenutni projekti, Boris Beštak Jazz Kolektiv? Je li to funkcionira? Pisao sam u vašem koncertu u Siscia jazz klubu. Spominjao sam i onaj vaš demo CD, s vrlo lijepim jazz obradama.

- Mi smo band s jednom zdravom hijerarhijom, zajedno dogovaramo strategiju, naša je orijentacija da vrlo poznate pjesme, standarde, ne nužno iz jazza, može biti šansona, europski neki zvuk, i da to stavimo u jazz. Ljudi često mistificiraju, uzmimo tekst Coltraneove «My Favorite Things»… Raindrops on roses and whiskers on kittens; Bright copper kettles and warm woolen mittens;
Brown paper packages tied up with strings; These are a few of my favorite things…itd, banalno, ali, eto, to je svirao Coltrane, to je nekakva limunadica, ali koja je, pa i zbog Coltranea, postala svjetski značajna. Dakle, od neke sasvim obične europske, pa i domaće glazbe, uraditi jazz, naravno, prilagođen postavi trija. Tu smo Ivan Kapec, Jurica Štelma i ja.

- To si na koncertu spominjao kao Postcard band.

- Pa da, sve se nekako brandira, nek se nekako zove, pa tako i to. S finim, simpatičnim aranžmanima, za ugodno starenje, hahaha. Ali, to ipak nije muzika za liftove.

- Ivan Kapec je sjajan gitarist.

- Jedan od najboljih jazz gitarista kod nas. Teško da bih mogao svirati s nekim drugim gitaristom.

- Za kraj, kako gledaš na stanje jazza u nas danas?

- Godinama slušam priču kak je jazz zanemaren, narodnjaci divljaju, ali će jednog dana biti bolje, ne? Ali, ima jedna druga ideja koju bih ja htio afirmirati, a to je da percepciju jazza, vrednovanje i sve ono oko toga, tu atmosferu, to mi jazzisti moramo napraviti, nabildati ako treba, afirmirati. A tko afirmira ideju nogometa? Pa nogometaši i treneri! Tako bi i mi trebali jazz, naravno, u okvirima mogućeg. Jazzisti su dužni iznijeti naš jazz koliko je moguće više.

- Hvala ti Borise, ugodan ostatak večeri i do idućeg koncerta, razgovora, ili novog CD-a!
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja