Renato Rožić

Ne idite stopama starih majstora nego tražite ono što su tražili stari majstori

Datum objave:
23.04.1998.
Autor:
Davor Hrvoj
RAZGOVOR S GITARISTOM RENATOM ROŽIĆEM

Ne idite stopama starih majstora nego tražite ono što su tražili stari majstori

    Krajem prošle godine gitarist Renato Rožić se, nakon niza godina, s velikim uspjehom ponovno predstavio zagrebačkoj publici. Nastupio je na prošlogodišnjem "Zagreb Jazz Fairu" u BP Clubu i u, za jazz sve značajnijem KSET-u, a ove godine i na "Proljetnoj reviji jazza - Zagreb '98". Osim inventivnim sviranjem, zanimanje publike izazvao je sa svojom specijalnom grafitnom "Hi-End gitarom" lijevanom iz jednog komada i učvršćenoj na stativ. U razgovoru nakon prvog od tih nastupa prisjetio se svojih jazzističkih početaka, odlaska u Köln gdje i danas živi i svog glazbenog puta karakterističnog po velikim preokretima. Osim jazza, predmet njegovog školovanja postala je i klasična glazba (nedugo je objavio CD "Mozart") što se osjeća i u njegovim jazz interpretacijama, a uspješan je i na edukativnom polju.
    - Ljubav prema jazzu imao sam još iz roditeljskog doma, preko svog oca koji je kontrabasist i jazz je bio tako reći na dnevnom programu. Bilo je to početkom osamdesetih, doba više manje jazz-rocka. Okupili su se neki mladi talentirani glazbenici i pokušali zajedno svirati: Kruno Levačić, Saša Nestorović, kasnije i neki mlađi od mene kao što je Ivan Kapec. To je bio čisti entuzijazam. Sjećam se da je moj kolega, član sastava, Kruno Levačić stanovao kod mene da ne bi morao svaki dan prevaliti taj put od Borongaja do »rnomerca. Preselio se kod mene gdje smo svaki dan slušali i vježbali jazz. Nabavljali smo ploče. Bila je to jedna dobra vibra, plodno tlo, ljubav prema jazzu, humus. Bili su to počeci kada se sviralo stvarno sa srcem. Sjeme se zasijalo, svi smo bili zaraženi jazzom i tu nije više bilo povratka. Tada sam odlučio otići na školovanje u Köln, probati svoju sreću, više na slijepo s obzirom da nisam imao glazbenu školu. Veli moj otac: "Ne bije boj svijetlo oružje nego srce u junaka". Mislio sam da možda ta ljubav i taj talent... da će to možda netko osjetiti. Imao sam luđačku sreću da su me primili bez završene glazbene škole na prijemnom ispitu. Bio je jesenski semestar. Između četrdeset, pedeset kandidata primili su trojicu i to tri “R”: jedan Rolph, jedan Ralph i jedan Renato. Uvijek smo se smijali. To je bila generacija tri gitarista. To mi je puno značilo. Nakon godinu dana sam polagao dodatne ispite. Kroz to je naš pokret dobio jednu intelektualnu bazu. U Njemačkoj sam upoznao sve te elemente koji čine, ne samo jazz, nego i intelektualnu stranu, harmoniju, timing, stvari koje se uče u školi. Redovno sam slao note u Zagreb, i dalje smo surađivali, dok nisam, po ne znam koji put promijenio smjer. Krenuo sam u klasiku.
    - Kasnije su ti dečki dolazili k tebi u Köln, ostajali neko vrijeme i svirali ste zajedno.
    - Svirali smo u Kölnu. To se pretvorilo u jednu internacionalnu scenu. Upoznali smo se s ljudima u Njemačkoj, upoznali smo jazz-scenu u Kölnu. Tokom školovanja, dok sam bio u Zagrebu u posjetu roditeljima, čuo sam sadašnjeg kolegu Martina Gjakonovskog, čiji je otac Dragan Gjakonovski šezdesetih godina bio poznati jazzist u Makedoniji. Vidio sam da je mlad i talentiran i rekao sam mu: “Martine, čekamo te u Kölnu, pakiraj bas i dolazi." Tako je Martin uzeo bas, došao u Köln, primili su ga na školu, ostao je i surađujemo od ‘90., ‘91. godine. Pozvao sam i "Kruneka" da mi pokažemo kakve su to domaće triole, da je to tvrdi swing. Saša Nestorović i Ivan Kapec su također dolazili i ta se suradnja proširila i učvrstila. Treba upoznati zapadnu scenu. Vani su veće mogućnosti zbog tradicije, škola, materijala, knjižnica je ogromna, note, transkribirana sola. ©kola je na europskom, na svjetskom nivou. Upoznao sam vrhunske glazbenike, klasičnu literaturu.
    - Postoji li mogućnost da u Zagrebu čujemo i sastav s kojim si snimio CD s Mozartovom glazbom?
    - U svakom slučaju. Ja sam profesionalni glazbenik koji drži koncerte u Njemačkoj i tamo gdje se ukaže prilika i otvore uvjeti. Ako je "Koncertna direkcija" zainteresirana mogu taj sastav dovesti ovdje. Put je dalek, ali ja bih rado svirao za Zagrepčane. Njemački WDR kaže da je to nešto novo na zapadu. Dao sam intervju za Süd Deutch Rundfunk. Prije par dana sam razgovarao s Deutsche Mozart Gesellschaft (Njemačko društvo Mozartovih djela, op. a.) čiji je profesor, dr. Conrad čuo moj CD. Kaže da je to novi Mozart i da bi trebali ići na festivale. Rado bih svirao za zagrebačku publiku jer ja sam iz Zagreba. Sve svoje note i ideje sam slao u Zagreb jer mi je stalo da... ja sviram da bi to ljudi čuli, a Zagreb je grad u kojem sam odrastao, tako da bi to bila dobra ideja, no to treba pripremiti.
    - Što bi savjetovao mladim glazbenicima?
    - To je stvarno teško pitanje. Sjećam se kada sam ja bio mlad glazbenik... Ne osjećam se star, opet sam na početku školovanja i nenormalno mi je drago zbog toga. Ponovno se osjećam kao nov, kao da sam ponovno počeo studirati ili da sam u sredini školovanja. Kada sam došao u Köln slušao sam puno velikih glazbenika... Barney Kessel... Sjećam se, jednom sam sjedio u nekom klubu s Barneyom Kesselom. Bio je ljubazan, divna osoba. Znao sam ga još iz Zagreba. Za mene je bio veliki glazbenik i držao sam dva kilometra odstojanja zbog poštovanja. Rekao sam: "Ja sam vaš veliki obožavalac, vaša mi je glazba fora." Sad tek vidim da je to predivno kad netko dođe i popriča s nekim, jer čovjek se osjeća usamljen. Jedan od razloga je i taj da prema onima koji dobro sviraju postoji respekt. Ja sam ga imao i kao glazbenik, a kamoli ne kao slušatelj. Tada je teško nešto pitali, da se ne bi nešto krivo pitalo. Pitao sam ga: "©to bi vi meni preporučili u vezi jazza, koje linije, koje knjige." »ovjek kad je mlad glazbenik misli da postoje neki patenti, misli da postoje neke specijalne knjige iz kojih se može naučiti. Rekao je: "Proučavaj glazbu." Za mene je to bio apstraktni pojam. Pitao sam ga: "Kako to mislite." - "Pa glazbu općenito, i klasiku." Mislio sam - kako klasiku, za mene je to bilo nešto novo, jer tada sam još bio na početku školovanja. Tako bih ja sada preporučio, čisto s glazbenog stanovišta, da se posvete i proučavanju glazbe i proučavanju života, jer glazba bez života ne ide, ako žele postati vrhunski glazbenici. To je moj pogled na sviranje. Ne bih htio nametati mišljenje i pre visoko dizati mišljenje o sviranju, ali bih preporučio i slušanje jazza, ako žele postati jazz-glazbenici. Mora postojati ljubav prema jazzu. Postoje nezaobilazne stvari bez kojih tradicionalnog jazza nema, a bez tradicije je teška nadgradnja. Postoje neki skladatelji koji su rušili tradiciju kao što je John Cage. Ali, to su skladatelji na koje se više ništa ne može nadograditi. Na Johna Caa se više ništa ne može nadograditi. To je stvar opredjeljenja. Ja sam po opredjeljenju za konstruktivni pristup djelovanju, kako smo to prije desetak godina nazivali u Zagrebu i za proučavanje života. Taj pristup pogledu života, filozofiji, to je jedan dugi kapital i možda ne spada u ovaj intervju, ali predložio bih mladim glazbenicima da se ozbiljno posvete životu i kroz to će naći glazbu. Možda je ipak život prije glazbe. Glazba je kao nešto iz konzerve ako ne izraste na suncu, na zraku, ako ne izraste prirodno. Ako izraste genetski manipulirano onda nema okus, kao i paradajzi iz staklenika. Nisu kao oni paradajzi koje uberem u vrtu svojih roditelja. Isto je i s glazbom. Ako se ne poveže sa životom nema tu dubinu. To je moje mišljenje koje ne bih htio nametati, ali to su svi govorili, to su rekli Johann Sebastian Bach i Mozart i to kažu neke tradicije drugih zemalja. To je rekao i jedan od najvećih istočnih slikara, Japanac Hokusai koji je zakon za ljubitelje japanskog slikarstva. Mislim da je on ili Basho, jedan od pisaca japanske poezije, rekao - ne idite stopama starih majstora nego tražite ono što su tražili stari majstori. To nije isto - kopirati i tražiti. Mislim da tražim ono što su tražili stari majstori - Johann Sebastian Bach. Njegovo je uvjerenje bilo čitljivo iz njegove glazbe. Traganje za istinom izraza je univerzalno za svako doba. Ne ide se za tim da kopiram Johanna Sebastiana Bacha nego da shvatim što je on tražio u glazbi. To su bila druga vremena, drukčije je, kroz svoj posao, bio vezan za svijet, crkvu, svoje vjerovanje i društvo. Danas su nova vremena, ali je univerzalno to njegovo traženje istinitosti izraza i to je nedvojbeno. Slično je i kod Keitha Jarretta. Naravno razlika je u izrazu, ali istinitost izraza je ta. Treba tražiti što su tražili stari majstori i mislim da to traže svi veliki glazbenici. Treba tražiti istinitost izraza i onda se ne može promašiti. Nije stvar u tome tko svira koliko nota. Postoje veliki glazbenici kao što je od onih starijih Ben Webster, da ne spominjem ne od onih koji su pokrenuli neke nove smjerove kao što je Thelonious Monk. Njega ne možete usporediti s Keithom Jarrettom po tehničkoj visini sviranja, ali po izrazu nedvojbeno. Ima istinitost svojeg izraza. Drugo je pitanje dopada li se to nekome, to je pitanje estetike i uvjerenja, ali tu se radi o istinitosti izraza. On nije kopirao stil, bio je uvjeren kao i Ornette Coleman i to se čuje. Savjet mladim glazbenicima je da se bave glazbom. Važna je tehnika sviranja bilo kojeg instrumenta, muzikalnost, nadarenost. Sve ima svoju ulogu - okolina, podneblje, mogućnosti, ali jedna stvar je jasna i uvijek se držim onoga što piše u Bibliji - zemlju treba okopati, treba posaditi, treba zalijevati, a Bog će dati da raste. To je moj motiv i toga se držim, ja radim a Bog radi da raste. To je rekao Pavle i to je istina, ne može biti drukčije. Kao i biljka, ona raste, ali treba ju zalijevati, treba ju okopati, treba ju posaditi. Koliko ona visoko izraste to isto ovisi o čovjeku, jer ako vi bolje okopate biljku, ako vi ljubite tu biljku, ako čistite od svih nametnika, ako ju previše ne špricate pesticidima, dakle na prirodan način, ne umjetan... ja sam protiv korištenja droga i svih umjetnih sredstava jer to ne vodi ničemu. Puno puta sam o tome slušao kao mlad glazbenik i nisam vjerovao u to. Sreo sam mnogo mladih glazbenika u Kölnu, jer tamo cirkulira cijeli svijet, to je taj zapad. Svi ti mladi glazbenici se zanesu, jer to je ta mladost, to je ta spontanost. Oni vide da je Charlie Parker koristio heroin pa misle da se na brzinu preko heroina mogu dostići nekakve velike visine, domet misli. No, svi su preporučali mladim glazbenicima da ne uzimaju droge jer to je samo jedan privid koji čovjeku kaže - ti sviraš nenormalno. To je izvitoperena slika u koju čovjek vjeruje kad je pod drogama. Ali tu nema napretka. To je jedna blokada. To je kao kad biljku njegujete pa ju špricate pesticidima. To jesu paradajzi i možda izrastu prvi, ali nakon dvije generacije ta biljka se osuši, jer nema prirodnu podlogu. Tako i čovjek. Preko drogdaje neke rezultate, ali ne može dati tako duboke rezultate kao kad je prirodan proces, kad je ostvarena veza s Bogom i prirodom. To sam spoznao kroz život i zato je moja poruka - nemojte uzimati droge, nemojte uzimati nikakve droge jer to uništava psihu, to uništava i čovjekov organizam. Današnja generacija je spoznala te stvari, veliki glazbenici kao što su Keith Jarrett ili Wynton Marsalis žive prilično zdravo. No, ne bih iz toga htio raditi neku religiju. To je kao da održavate vaš auto u dobrom stanju. želite li voziti morate promijeniti ulje, ne smijete točiti loš benzin, morate čistiti filtere. Tako treba postupati i s čovjekovim organizmom. Dakle, preporučio bih - ništa droge, zdrav život, čistu ljubav i onda se postižu visoki dometi. To je dugotrajan put, ali jedini koji vodi pravoj spoznaji. To je teško nekome uliti u glavu, to mora doći spoznajom. To je situacija koju sam spoznao kao glazbenik koji je svašta prošao, da nema napretka kroz te nekakve "na brzinu" stvari. Spoznaja je isto jedna vrsta biljke i ona također mora rasti u duhu. Teško je mladim glazbenicima reći - nemojte. Svi smo bili mladi, ponavljam da nisam star, ali sam stariji nego kad sam imao petnaest i kad mi je otac govorio - nemoj tako. Mislio sam - ma da, ovi nemaju pojma, prestari su, bave se s drugim stvarima. Svi mladi misle da su pametniji od starijih, pogotovo kada imaju petnaest, šesnaest, dvadeset godina. Ta poruka često ostane nečujena. Svi koji se s tim bave vidjeti će da je to to.
(Preuzeto iz časopisa Status, br. 21)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja