Boris Beštak

Sviramo li Beethovena to će zvučati kao jazz

Datum objave:
23.02.1998.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s Borisom Beštakom, bubnjarom i pjevačem grupe Sakamoto Chang

Sviramo li Beethovena to će zvučati kao jazz

    - "Sakamoto Chang"?
    - Leaderi banda smo Hrvoje Vranko i ja, Beštek, ne? Zajedno se brinemo o svemu. Jura Vrandečić je više od suradnika, no on ne odlučuje o stvarima koje se tiču generalne politike banda. Nas trojica funkcioniramo u jednom vrlo visokom stupnju demokracije i to je prvi band u kojem osjećam tu "europsku" demokraciju. Svatko zna što mu je posao, svi mogu raditi sve, sve se možemo dogovoriti, svako mišljenje se uvažava. Znamo se i suprotstaviti i posvaditi, ali kada se nešto dogovorimo to uvijek klapa. Tako da leader u smislu da netko ima pravo veta, ne postoji.
    - Trio u ovoj postavi, ali pod drugim imenom postoji već dugo.
    - Od '94. godine postojimo kao "Trio Trilikum". Ideja je bila da se zovemo "Jazz Trio-Trio Trilikum" da bude malo igra riječi. No, ostali smo "Trio Trilikum". Najprije je basist bio Dejan Potkonjak, a kasnije ga je zamijenio Jura. Da se lakše broji, od 1.1.'98. godine smo "Sakamoto Chang".
    - Promijenio se naziv sastava iako je postava ostala ista.
    - Zapravo, jedino je postava ostala ista. Sada je sve puno jasnije. Više manje racionalno smo odlučili da se više ne bavimo tradicionalnim jazzom, odnosno da se ne bavimo isključivo tradicionalnim jazzom.
    - Ali glazbene promjene su se događale i kroz "Trio Trilikum"...
    - To je potvrda dijalektičke teorije da kvantiteta mijenja kvalitetu. Naprosto, broj tih promjena je uzrokovao i promjenu imena. Ako te to zanima do te mjere da ti moram baš sve reći, odati sve tajne, onda stvar stoji ovako. Hrvoje Vranko i Dejan Potkonjak su me neke davne '93. godine pitali bih li htio da se nađemo vikendom uz čašicu pića i da malo sviramo standarde. Uzmeš note, listaš i koja ti se svidi malo sviraš. Nakon toga smo odlučili napraviti band koji će nastupati, funkcionirati i raditi. Najprije smo radili aranžmane standarada. Uzeli smo neki standard koji smo našli u knjizi ili koji smo negdje čuli ili koji je netko od nas znao i koji nam se dopao, za koji je netko imao ideju da se napravi aranžman. Uvijek smo nastojali aranžerski biti jaki. Ne toliko instrumentalistički, da svaki od nas bude veliki solista, nego baš da se rade aranžmani, da pjesme zvuče otprilike kao slike. Imali smo "Ornithology" za koji smo htjeli da zvuči kao da pjevaju ptice, da se barem glasa tako. Da zvuči nekako "ptičje". To je bila jedna od koncepcija. Nakon toga smo počeli raditi autorske pjesme kao što je bila "Kasna berba". To je isto bila jako jazzy pjesma i to se vrlo dobro uklapalo s tim repertoarom standardnih pjesama. Otprilike u toj fazi je Dejan otišao iz banda i došao je Jura. Tako smo sve više počeli raditi autorske pjesme koje su poprimale jedan jači autorski pečat. Samim tim više nisu bile toliko u stilu jazza pedesetih, ultra traditional jazz. Nakon toga se desila treća ili četvrta promjena. Ta atmosfera se definirala oko jednog jazz festivala u Lisinskom pretprošle ili prošle godine. Tada smo shvatili da ono što sviramo ili ono što bi htjeli svirati nije tradicionalni jazz. Shvatili smo da ne želimo potrošiti svu svoju energiju da napravimo jazz feeling do kraja. Počeli smo razmišljati, tražiti, razgovarati i truditi se da pronađemo taj nekakav svoj izraz. Došli smo do zaključka da je ono čime se mi bavimo crna Amerika. To znači: jazz, soul, rhythm and blues, zydeco, fu, funky, a tu je negdje i latin. Znači samba, salsa, rege i sve oko toga, sve te čokoladne glazbe, glazbe pofarbanih naroda, osim žutih i crvenih. Unutra su sve nijanse crne boje. To je s jedne strane bila ta spontana evolucija, a s druge strane smo razmišljali tržišno. S tim čistim, originalnim, purističkim jazzom - pure jazz, nema posla, nema tržišta, ako hoćeš - nema novaca, ali nema ni publike. To možeš svirati festivalski, tu i tamo, par puta godišnje. To se jedno s drugim spojilo u jednu ideju da se napravi band koji će biti komunikativan s publikom, komunikativan i s nama, a s tim automatski komunikativan s jazzom. Nas trojica smo ipak izrasli iz jazz tradicije. Jazz je naša glazba. A. Acuna u jednom intervjuu kaže; "Možeš mi reći - Acuna, sviraj latin, sviraj rock, sviraj jazz, no to će uvijek biti malo latin, jer ja sam latin freak". Mi isto tako, ako sviramo Beethovena to će zvučati malo jazz, koliko god se mi trudili da odemo iz tog filma. U tom kontekstu je nastao "Sakamoto Chang". Odlučili smo i da imenom napravimo taj, za nas veliki zaokret. Uzeli smo ime koje ima azijski prizvuk jer, između ostalog, želimo sebi i narodu priznati da je Azija entitet koji dolazi. Kao što je Amerika obilježila dvadeseto stoljeće, tako će Azija sigurno obilježiti dvadeset i prvo stoljeće. O imenu "Sakamota" razmišljam da napišem, neću reći knjigu, ali priču ili nekakav zapis o tome što je to Sakamoto Chang. Ima užasno puno asocijacija oko toga. Ono što me za sada najviše veseli glede imena je da, kad se spomene "Sakamoto Chang", postoji izvjesna doza šoka. Ljudi se ili križaju ili se smiju ili se čude ili negoduju, ali uvijek se stvori jedan bujni niz asocijacija i ljudi se na kraju počnu šaliti oko toga i nakon nekog vremena je uvijek smijeh u društvu. Ta pozitivna vibracija je ono osnovno čime se mi bavimo. Eto, to ti je tako.
(Preuzeto iz časopisa Status, br. 19)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja