Mate Matišić

Živjeti kao Django

Datum objave:
23.06.2003.
Autor:
Davor Hrvoj

Razgovor s Matom Matišićem dobitnikom Zlatne arene za glazbu u filmu ”Svjedoci” Vinka Brešana

Živjeti kao Django

Nije lako zadovoljiti sve "ljubavnice i konkubine" s kojima svakodnevno živim. Uvijek se jedna osjeća zakinutom, a paradoks je u tome da sam ta nezadovoljna uvijek ja.

Naš svestrani umjetnik; gitarist s kojim žele surađivati slavni jazzisti poput Birelija Lagrenea, vođa gypsy-jazz sastava Hot Club Zagreb kojega pozivaju na jazz festivale diljem svijeta i s kojim je sinoćnjim koncertom u Dubrovniku započeo desetodnevnu jadransku turneju, skladatelj i scenarist za film koji je dobio poziv na montrealski festival, dramski pisac čiju će predstvu postaviti moskovski Puškin teatar, urednik u dramskom programu Hrvatskoga radija, dobitnik Zlatne arene za glazbu u filmu ”Svjedoci” Vinka Brešana prikazanom na ovogodišnjem Pulskom festivalu, Mate Matišić je zaključio iznimno plodnu i uspješnu sezonu.
- Mnogo sam radio u proteklih godinu dana. Uz svoj redoviti posao u Dramskom programu Hrvatskoga radija, pisao sam, skladao, svirao... Uz sve to učio sam zanat ton majstora jer sam se nastojao osposobiti za rad u malom vlastitom kučnom studiju. To šegrtovanje mi je uzelo dosta vremena, ali sad sam sposoban sam producirati glazbu koju radim. Nadam se da će mi to mukotrpno izučavanje računala, novih programa i ostale audio tehnike pomoći da lakše ostvarim glazbene zamisli koje imam. Naime, došlo je vrijeme u kojem dobro sviranje određenog glazbala nije dovoljno. Barem mene samo to ne zadovoljava. Ta ”prokleta” računala otvaraju ogromna područja rada što je za mene izazov kojem se mogu, ali ne želim oduprijeti.
- Što vas je zaokupljalo na glazbenom polju?
- Skladao sam puno glazbe za kazalište i film. Radio sam glazbu za film Vinka Brešana "Svjedoci", a zajedno s Alanom Bjelinskim glazbu za film Krste Papića "Infekcija" za koji sam radio i filmski scenarij. Oba su prikazana na ovogodišnjem festivalu u Puli. Od Krste Papića sam saznao da je film ”Infekcija” pozvan na festival u Montreal. Bilo je to izuzetno scenarističko i glazbeno iskustvo s obzirom da je rađeno dosta toga kompjutorskom animacijom.
- U čemu je posebnost glazbe u filmu ”Svjedoci” za koju ste dobili Zlatnu arenu?
- Glazbu su determinirali formalno-dramaturški razlozi filma, organizacija radnje i redateljsko-montažni postupak. S orkestralnom razradom i razvojem glazbene teme filma morao sam postupati ”filigranski”. Od glazbene teme postepeno sam otkrivao segmente u skladu s otkrivanjem radnje filma, a punu orkestraciju, odnosno cjelovitu temu nudim tek u finalu.
- No, nije li jazz ipak na prvom mjestu?
- Jazz je moja prva ljubav, posebice glazba Djanga Reinhardta. Diskografska kuća Dinaton objavila je novi CD sastava Hot Cluba Zagreb u kojem sviram sa dvojicom fantastičnih glazbenika: gitaristom Damirom Kukuruzovićem i kontrabasistom Juricom Štelmom. Na snimanju su nam se kao gosti pridružili vibrafonist Boško Petrović, gitarist Primož Grašič i violinist Marko Ramljak. Nastojali smo ostvariti ne samo virtuozan, već i koncepcijski promišljen album u čemu su nam pomogla ta trojica glazbenih majstora. U pripremi je novi CD Hot Cluba za koji ćemo snimiti samo skladbe Djanga Reinhardta koje se rijetko ili gotovo nikad ne izvode a koje su izuzetne i koje se mogu obraditi ne samo u gypsy-jazz stilu. S Djangovom glazbom je problem što mnogo toga nije zapisano. Sve se mora "skidati" sa snimaka kao što sam radio u djetinjstvu kad sam "skidao" Hendrixa.
- Zašto volite upravo Djangovu glazbu?
- Za to ne postoje pragmatično-racionalni razlozi. Svirajući ju osjećam se pomalo romski, doista lijepo, slobodno unutar svih ovih čvrstih društvenih pravila. Jer, biti pisac, scenarist, urednik, glazbenik, skladatelj - to je pravilo kojega se treba držati, ili si... Django. Meni se sviđa biti Django, a svako pridržavanje književnospistaljskokazališnofilmskih pravila mi je komično. Iz njegove glazbe izbija istinska umjetnička vrijednost, beskrajna darovitost i glazbena pamet koja je fascinantna i s kojom se ponekad igram kao s dobrim igračkama. Možda zvuči pretenciozno, ali na Djangov sam način svirao i prije nego što sam čuo za njega. Kad sam prvi put čuo njegovu glazbu shvatio sam da tako ja sviram samo pedeset godina prije rođenja. Zezam se, ali zaista njegov si način sviranja nisam nametnuo. Ne volim epiognstvo u umjetnosti. Epigoni u kulturi kao da rade goblene od tuđih orginala. Sviram na taj način jer drukčije ne znam, iako priznajem, ponekad poželim biti i drukčiji.
- Pripremate li nešto novo u kazalištu?
- Pripremaju se dvije premijere mojih tekstova u inozemstvu. "Cinco i Marinko” će se raditi u Skopju, a "Svečenikova djeca" u Moskvi u uglednom Puškin teatru. Dramu je samoinicijativno, bez moga znanja prevela Larisa Saveljeva. Direktor Puškin teatra Roman Kozak mi je javio da će probe početi u listopadu.
- Stignete li uz sve te aktivnosti i pisati?
- Trenutno radim na knjizi priča. To će vjerojatno biti nastavak mojih antibiografskih zapisa koje sam objavio u časopisu Kolo. Radim i na novoj drami, a i na nekim filmskim scenarijima. Iako sam do sada dosta napisao, osjećam kao da još nisam ni počeo. Nadam se da će doći vrijeme kad će me sve te ljubavi i opsesije pustiti na miru. Nije lako zadovoljiti sve "ljubavnice i konkubine" s kojima svakodnevno živim. Uvijek se jedna osjeća zakinutom, a paradoks je u tome da sam ta nezadovoljna uvijek ja.
(Preuzeto iz Jutarnjeg lista od 31. srpnja 2003.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja