Saša Nestorović

Na koncertu za Ellingtona bilo je kao na utakmici

Datum objave:
20.04.1999.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s jazz glazbenikom Sašom Nestorovićem koji je kao hrvatski predstavnik svirao u EBU jazz orkestru na dva koncerta u Kanadi kojima je obilježena stota godišnjica rođenja Dukea Ellingtona.

Na koncertu za Ellingtona bilo je kao na utakmici

    - Koliko su trajale pripreme za taj projekt?
    - Cijeli je projekt pripreman dvije godine tijekom kojih su birani članovi Big Banda. Slali smo svoje životopise i CD-ove. Ja sam poslao Zagrebački kvartet saksofona i Zagreb Jazz Portrait, ali prije toga je radio poslao snimke na kojima sam svirao solo uz Big band HRT-a na osnovu kojih sam prihvaćen. Još uvijek ne znam koje su to snimke bile. Predložili su me bez mojeg znanja. Snimke koje sam slao naknadno bile su za finiji odabir. Jazz orkestar Europske udruge radio postaja okuplja se jednom godišnje i mi smo već imali predstavnike prije formiranja hrvatske države, ali od '91. godine do sada nitko iz Hrvatske nije nastupao u tom orkestru.
    - Koliko su ti koncerti pobudili medijske znatiželje?
    - Bio je to veliki događaj. Svaki smo dan dali po pet, šest intervjua za sve kanadske i američke novine, radio i televizijske emisije. Za mjesec dana će biti objavljen kompakt disk s glazbom s tih nastupa. Televizija je snimala cijeli projekt, od proba do svega što je pratilo pripreme.
    - Dirigent Andrew Homzy je izvrstan je poznavatelj Ellingtonove glazbe.
    - To je njegov život. Poznaje svaki takt, svaku zgodu iz Ellingtonovog Big Banda. Pričao nam je te zgode. Kada je Charles Mingus zvao Harryja Carneya za svoj projekt u kojem su svirala tri bariton saksofonista i jedan kontrabasist, jer htio je Carneyev zvuk u tom sastavu, Ellington je platio Carneyu 1200 dolara da to ne napravi. Htio je da taj zvuk ostane samo u okviru njegovog Big Banda. Sam Woodyard je bio poznati shuffle svirač. Izumio je 25 različitih vrsta shuffle ritma koji se vode pod brojevima. Bubnjaru je u partituri pisalo "Sam Woodyard shuffle No. 12". Kad je rekao da nema pojma što treba odsvirati dirigent se nasmijao i pustio mu je snimku. Prvog dana smo stavili pred sebe hrpetinu nota. Homzy je rekao: "Idemo probati sve odsvirati, pa kako bilo". Od prve smo, bez zastoja došli do kraja i rekao je da je to najveće iskustvo u njegovom životu. Bio je iznenađen i presretan, jer smo se tada vidjeli prvi put. Slijedećih par dana smo radili samo na detaljima, a on je birao soliste. Tako je meni ponudio "Harmony in Harlem" na sopranu što sam prihvatio i to je dobro prošlo. Najveći pljesak i oduševljenje publike izazvala je izvedba skladbe "Cop-out" u kojoj smo se sva četiri tenor saksofonista izmjenjivali kao solisti. Rekli su da smo ukrali šou ostalim glazbenicima. Na snimci se može čuti urnebesna reakcija. Publika, koja je inače sjedila, bila je na nogama. Atmosfera je od početka bila kao na utakmici. Izuzetno su burno iskazivali oduševljenje. Na kraju su svi prihvatili ritam, pljeskali, sve se njihalo. Fascinirao me dirigentov pristup glazbi. Kroz razgovor nam je objasnio da se određenom glazbom iskazuju određeni osjećaji, a ljudski osjećaji su danas slični ondašnjima. On je tu i tamo nešto dodao i aranžirao po svom, ali uglavnom se držao bazičnih stvari.
    - Kakvu si podršku imao od Hrvatskog radija kao institucije?
    - Zadovoljan sam podrškom HRT-a, ali moram reći da su ostali glazbenici imali, osim od radio stanica i podršku svojih država. Moram reći da sam bio ugodno iznenađen s producentom željkom Mesarom koji je glavni urednik glazbenog programa Hrvatskog radija, jer je pokazao izuzetnu spretnost u organiziranju i komuniciranju s ostalim producentima. Svi susreti koje je imao bili su izuzetno uspješni. Pokazao je da jako dobro poznaje jazz scenu. Imamo zamisli da iduće godine napravimo projekt na kojem bi neke od tih europskih glazbenika doveli u Zagreb kao goste našeg Big banda.
(Preuzeto iz Jutarnjeg lista od 13. svibnja 1999.)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja