Renato Švorinić

Teško je raditi nešto kad cijeli život imaš vjetar u provu i nikako da zapuše u krmu

Datum objave:
20.08.2003.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s Renatom Švorinićem, poznatim zadarskim glazbenikom i organizatorom kulturnih priredbi

Teško je raditi nešto kad cijeli život imaš vjetar u provu i nikako da zapuše u krmu

Bas gitarist sastava Black Coffee, umjetnički ravnatelj Gotham Jazz Festivala u Zadru i ravnatelj Hrvatske kazališne kuće u Zadru, Renato Švorinić je jedan od napoznatijih zadarskih i dalmatinskih promicatelja kulture. Razgovarali smo prigodom ovogodišnjeg Gotham Jazz Festivala na kojem je, osim Tamare Obrovac i Jasne Bilušić, nastupio i njegov sastav Black Coffee u spoju s omiškom ženskom klapom Mendula.
    - Odrastajući u Zadru slušao sam klapu Zadranke u kojoj su pjevale moje sestre. Rastao sam uz te pjesme i one su ostale u meni. Jadran Dučić-Čićo, Jurica Karuza i ja godinama smo razmišljali na koji način stopiti te pjesme s formom jazza. Prvo ih je trebalo staviti u odgovarajuće mjere jer su sve dalmatinske pjesme napravljene u ad libitum formi, bez mjere, što je vrlo zahtjevno, posebice ako se nastoji da se to tkivo ne naruši. Odabrali smo davno zaboravljene pjesme i pronašli četiri dobre pjevačice iz Omiša. To je jedini način da izađemo na europsko tržište. Mi mainstream ili latin jazz nikad ne možemo svirati bolje od onih koji su te stilove izmislili.
    - Kako su Talijani prihvatili vašu glazbu?
    - Dobili smo odlične kritike u novinama i na televiziji. Za njih je to muzika nova. Na njihov poziv u rujnu ćemo ponovno nastupati u Italiji. Naša je tragedija što naši susjedi ne poznaju niti jednu staru hrvatsku pjesmu, dok mi znamo mnogo njihovih.
    - Zašto kod nas nema više pokušaja koji bi izvukli iz zaborava, promovirali i dokumentirali našu staru glazbenu baštinu?
    - To je mukotrpan, a financijski neisplativ posao. Do svih spoznaja u svome životu, ne samo glazbi, dolazimo sami, a to je sporo. Danas se u svijetu sve odvija brže, bolja je komunikacija, a ideje se drugdje rađaju i realiziraju puno brže nego u nas. Došlo je do zasićenja, ne samo u jazzu nego i drugim vrstama glazbe. Ljudi na cijelom svijetu žele otkrivati nešto novo. Naš glazbeni fundus je u velikoj mjeri nepoznat i tu leži veliko bogatstvo koje bi se trebalo predstaviti svijetu. Vrijednost tog projekta je u očuvanju tradicije i identiteta. Primjerice, Turska kinematografija koja je bila jedna od najjačih u Europi nestaje pod pritiskom globalnih procesa i američke produkcije. Isto se događa s glazbom i kulturom ostalih malih naroda. žalosti me što nikad nismo imali potporu ministarstva kulture niti u jednom takvom projektu. Teško je raditi nešto kad cijeli život imaš vjetar u provu i nikako da zapuše u krmu.
    - Da bi se očuvala ta tradicija važno je dokumentirati te pokušaje, staviti ih na papir i nosač zvuka. Hoće li se to ostvariti?
    - Na jesen nam izlazi šesti album pod nazivom ”Krianca” što simbolizira respekt ili uljudnost prema nasljeđu. To je stara dalmatinska, u stvari venecijanska riječ koja se uvriježila u našem narodnom jeziku.
- Zašto se ugasio splitski jazz festival?
- Bio je to megalomanski zamišljen projekt koji je prvu godinu imao iznimnu potporu gradskog poglavarstva i izdašne financijske mogućnosti. Na tom su festivalu nastupili McCoy Tyner, Diana Krall, Michael Brecker i druga top imena svjetskoga jazza, a to je koštalo. Organizatori, a i ja sam bio jedan od producenata, su se sljedećih godina oslanjali na potporu gradskoga poglavarstva koje to svojim budžetom nije moglo pratiti jer su se u međuvremenu dogodile gospodarske promjene. Bez podrške sponzora to je jednostavno puklo. Godine 2001. zvali su me iz poglavarstva i pitali bih li mogao nastaviti priredbu sa skromnim sredstvima. Međutim, iako sam imao potpisan ugovor, oni do 15. srpnja, a festival je trebao početi 22. srpnja, na račun nisu uplatili niti lipe tako da sam morao sve otkazati.
- Je li to razlog što ste se vratili u Zadar i prihvatili mjesto ravnatelja zadarskog kazališta.
- U Zadar sam se vratio i prihvatio ponuđeno mjesto u kazalištu jer je ovdje poglavarstvo doista korektno. Ono što kažu to se i ostvari. To je jako važno u održavanju festivala i kulturnih manifestacija. U Splitu ljudi nisu mogli razumijeti da je nemoguće Michaela Breckera platiti dva ili tri mjeseca poslije održanog koncerta. Njega trebaš platiti odmah ili koncerta nema. Prije dvanaest godina sam diplomirao ekonomiju, ali njome se nisam bavio. Silom prilika bavim se organizacijom. Vidio sam da to radim bolje od onih koji su mi pokušavali nešto organizirati. Ponuda za mjesto ravnatelja bila je profesionalni izazov, način da preokrenem svoj život i usmjerim ga drugim kolosjekom. To je jedino kazalište bez ansambla što je danas plus jer nisi ograničen ansamblom s kojim moraš raditi određeni program, već imaš otvorene ruke da možeš djelovati vrlo široko. Mogu se raditi dramske, ali i glazbene priredbe. Kao drugo, više nisam mogao živjeti od jazza. To u Hrvatskoj može samo dvoje ljudi, a i oni moraju raditi mnogo drugih stvari, svirati pop. Svirao sam s Gibonnijem, Oliverom i Vannom, ali postao sam pre star za sve to. Kroz institucije sistema mogu puno lakše ostvarivati zamisli. Dat ću sve od sebe da u Zadru, koji je grad u usponu, tijekom četiri godine ostvarim nešto na kulturnom polju. Najveći problem je što se kazalište renovira i to već godinu dana tijekom kojih nije bilo sezone u Zadru. Ona će početi tek u prosincu. Radit ću godišnje dvije produkcije u vlastitom aranžmanu s gostujućim glumcima i onima koji djeluju ovdje, a nastojat ću i da se jazz festival sljedeće godine ostvariti pod okriljem kazališta.
(Preuzeto iz tjednika Fokus od 19. rujna 2003.)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja