Matija Dedić

Hrvatska glazba na drukčiji način

Datum objave:
20.09.2002.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s Matijom Dedićem povodom najuspješnije sezone i snimanja novog albuma

Hrvatska glazba na drukčiji način

Poslije četiri samostalna albuma, brojnih nagrada i priznanja među kojima i nekoliko Porina, nastupanja na našim i inozemnim jazz priredbama, naš mladi ali već istaknuti jazz klavirist i skladatelj Matija Dedić imao je iznimno uspješnu sezonu, kako na profesionalnom, tako i na osobnom polju. Povodom toga razgovarali smo u B.P. Clubu, prostoru u kojem se osjeća kao doma, a gdje će sa svojim trijom, u kojem nastupaju bas gitarist Renato Švorinić i bubnjar Jadran Dučić Čićo, nastupiti 15. listopada na 5. Hrvatskom jazz saboru.
- Ovo je bila najuspješnija godina u mojem životu jer se dogodilo ono što sam s nestrpljenjem očekivao, a to je imati nasljednika ili nasljednicu sa svojom Marinom. Dobili smo našu Lu u koju sam zaljubljen i oko koje se sve vrti. U ovoj smo godini riješili stambeno pitanje, doduše na kredit, ali imam svoj stan u kojem mogu biti sa svojom Marinom i svojom Lu. Paralelno s time imao sam nastup na Montreuxu i Kopenhagen Jazz Festivalu. To se sve dogodilo u ovoj godini, no gledamo li točnije meni se sve to desilo u dva mjeseca. Godina 2002. ne može se mjeriti ni sa jednom sezonom od 1998. kada sam se ozbiljnije počeo baviti glazbom na ovaj način.
- Veliki uspjeh bio je natjecateljski nastup na jednom od najvećih svjetskih jazz festivala što se svake godine održava u švicarskom gradu Montreuxu. Izazvao je veliku pozornost u cijeloj Hrvatskoj. Uz njegovu promociju, taj je događaj predstavljen kao veliki uspjeh i međunarodna popularizacija hrvatskog jazza. Između ostalog prilog o njegovom sudjelovanju na tom natjecanju objavljen je u središnjem Dnevniku HRT-a u kojem se rijetko otvara prostor jazzistima ili jazz događajima.
- Prijavio sam se prvenstveno zahvaljujući Sandi Vojković, šefici Cantusa koji je moja izdavačka kuća, te Zlatku Galu i drugim ljudima iz Hrvatske koji su bili na MIDEMU u Cannesu. Neki rade administraciju, a neki poput gospodina Zlatka Gala vole jazz. On je slučajno na jednom štandu vidio prijavnicu za Montreux Solo Piano Competition. Uzeo ju je jer je znao da sam rođen 1973. Rekao je: ”Ako ne odeš ove, imaš još samo sljedeću godinu.” Donio mi je to u Zagreb i rekao: ”Idi!” nakon natjecanja na koja sam išao kao klinac, nije mi na pamet padalo da se još uvijek prijavljujem. Da je to bio neki manje značajan festival možda ne bih otišao. No, na internetu sam pogledao tko svira u Montreuxu i vidio u kojem krugu ljudi bi se mogao kretati. Prijavio sam se a da nitko osim moje Marine to nije znao. Nije znala ni Gabi. Trebalo je snimiti petnaest minuta dema s dva standarda i jednim originalom. Poslao sam to u Švicarsku zadnjeg dana prijava. Nakon mjesec i pol dana na to sam zaboravio, a nisam se Montreuxu niti nadao. No jednog dana stigne pismo - ”Hvala vam na interesu. Između četiristo sedamnaest prijavljenih iz cijeloga svijeta, žiri na čelu s Quincyjem Jonesom izabrao vas je među dvanaest polufinalista.” Nisam to mogao vjerovati. Nisam ušao u finale, ali iskustvo koje sam tamo stekao, ljudi s kojima sam se tjedan dana družio, povratne informacije koje imam danas u vidu pošte koja ponovno stiže iz Montreuxa, nezaboravna su. Bio sam u društvu glazbenika za koje sam inače sretan sretnem li ih kod Boška u klubu ili u Lisinskom, upoznam se i provedem pet minuta s njima ili dobijem njihov potpis. Tijekom tih sedam dana odlazio sam na doručak s Patom Methenyjem, razgovarao o raznim stvarima s Michaelom Breckerom. S Charliem Hadenom sam mnogo pričao o Hrvatskoj. Dobro se sjeća svojeg nastupa u Splitu i kaže da mu je žao što nije bio na Hvaru i u Dubrovniku. Nisam napravio ništa spektakularno, ali sam po prvi put u životu bio dio nečega što je najveće od najvećeg na svijetu. Competition na kojem sam sudjelovao proglašen je treće najvažnije natjecanje klavirista. Prvi je uvijek Thelonious Monk u Americi, pa Martial Solal u Parizu, a nakon njega je Montreux. Četvrto natjecanje je vrlo, vrlo daleko, tko zna u kojoj zemlji, tako da sam vrlo ponosan što sam tamo sudjelovao. Nedugo sa dobio paket iz Montreuxa sa snimkom svojega nastupa i čestitkom na dobrom koncertu. Ništa spektakularno, ali u pismu je pisalo da rade na tome da dođem na festival nastupiti u redovnom programu. Dobio sam i originalni certifikat ”Matija Dedić - polufinalist Montreuxa 2002.” S lijeve strane potpis Claudea Nobsa a s druge strane član žirija Joe Sample. Osim da mala Lu ima što jesti, da Boilersi idu dalje, da stanje u Hrvatskoj bude bolje, što se mene osobno tiče ostalo je još samo natjecanje Martial Solal 2004.
- Nastupu na festivalu u Montreuxu prethodio je još jedan Dedićev međunarodni uspjeh, solistički koncert na jazz festivalu u Kopenhagenu.
- U to sam vrijeme trebao s Lidijom Bajuk svirati tjedan dana u Grčkoj. No, morao sam odbiti. U Kopenhegenu sam također imao solo nastup i to u redovnom programu, u dvorani u kojoj su se održavali samo solistički pijanistički nastupi. Bojan Zulfikarpašić, koji već ima međunarodnu reputaciju, i ja bili smo jedini gosti izvan Danske. Bila je to najbolja moguća generalna proba prije Montreuxa. U Danskoj sam ipak imao kompletan nastup koji je trajao sat i dvadeset, gdje sam se mogao više opustiti i graditi svoju misao. Montreux je bio ”šesnaest minuta i trideset i osam sekundi” što baš nije najzgodnija situacija da bi pokazao sve što imaš u glavi i srcu.
- Još se nije slegla bura koja se digla oko ovih međunarodnih uspjeha, a Dedić je otišao na nastup u Grožnjan. No, njegov ovogodišnji nastup u Grožnjanu ostat će zapamćen po događaju koji se odvijao na povratku.
- Tog smo dana u jutro bili na redovnom pregledu kod doktora Crvenkovića koji je vodio Marinin porod. Rekao je da pet do sedam dana neće biti nikakvih pomaka niti poroda. Imao sam dogovorn nastup s Boškom Petrovićem, ali mjesec dana ranije rekao sam mu da je moguće da ću mu taj dan u podne javiti da neću doći. No, pouzdajući se u doktorovu procjenu, u dogovoru s Marinom odlučio sam otići na taj koncert. Na povratku prema Zagrebu, poslije nastupa u Grožnjanu, oko tri sata u jutro bio sam u Karlovcu kad je zazvonio mobitel. Javili su mi da je Marina u rodilištu i krenuo sam ravno tamo. U sedam sati i pet minuta Marina je rodila moju nasljednicu Lu.
- U međuvremenu Dedić je prigotovio snimanje svojeg petog samostalnog albuma. Na njemu izvodi isključivo glazbu Hrvatskih autora, između ostalih i Dore Pejačević što je novi potez u našem jazzu.
- CD se zove ”Motherland”, a posvećen je Dori Pejačević i mojoj zemlji. Dora Pejačević je zastupljena s četrdeset posto materijala, s onime što mi je najdraže iz njezina opusa. Njezinu sam glazbu priredio za klaviriski trio, a u zadnjoj izvedbi je čak i komercijalizirano. Ona je osnova tog CD-a, a zatim najdraže stvari ili skladbe osoba s kojima sam surađivao što se tiče autorske pjesme. Htio sam napraviti hrvatski projekt koji će se prezentirati i vani, koji će biti i univerzalan, koji će, osim Lada, Legena i Tamare Obrovac, ponuditi hrvatsku glazbu nekim drugim tržištima koja nisu vezana uz etno-jazz ili klasiku. Od miljuna pjesama koje sam čuo ili svirao, to su one koje su mi ostale u glavi. Uz skladbe Dore Pejačević, na CD sam uvrstio Arsenove teme iz Registrature, Gibonnijevu ”Temperu”, predivnu baladu ”Proljeće” Ivane Husar iz Divasica, moju obradu Hrvatske himne za solo piano, dalmatinske tradicionalne stvari kao i glazbu koju sam radio za kazališne predstave. Očekujem da će institucije to prepoznati, jer to nije ekstremni jazz. Hrvatsku se može plasirati i kroz jazz i pop način. Na CD-u će biti zastupljeni samo naši autori. Ne pojavljuje se ništa amerikanizirano. To nisu jazz teme, već opće poznate skladbe, ali, poput Gabinog CD-a na kojem su uglavnom Arsenove skladbe, priređene su i aranžirane za moj manji ili prošireni sastav. Ostvario sam ga s izvrsnim kolegama poput Krunoslava Levačića, Mladena Barakovića, Borne Šercara, Maje Vučić.... Ponosan sam jer znam da sam napravio CD koji je potpuno drukčiji od prethonih. Nije ni solo piano, ni ”Octopussy”, ni ”Mr. K.K.”, ni ”Handwriting”. To je hrvatska glazba na drukčiji način.
- Dedić je tijekom dosadašnje karijere odigrao i veliku ulogu u popularizaciji jazza. Surađivao je i s mnogim glazbenicima koji ne djeluju na polju jazza što mu je donijelo veću popularnost, a takvim je pristupom privukao veći krug slušatelj prema jazzu. Ali manje je poznato njegovo djelovanje kao skladatelja i klavirista u kazalištu. Radio je glazbu za tri velike kazališne predstave i jednu lutkarsku.
- Prvi me je nazvao Krešo Dolenčić koji mi je pomogao da napravim prvijenac u kazalištu, glazbu za predstavu ”Zlatno tele”. Dao mi je potpunu slobodu i bio je zadovoljan mojim poslom. Danas mi pomaže i u nekim drugim stvarima vezanim uz moje djelovanje izvan kazališta. Poslije toga sam s gospodinom Bourekom radio ”Umišljenog bolesnika”. Cijelu sam godinu proveo u Gavelli. Sa Sašom Gregorićem sam radio ”Kamene svatove”. Zadnje sam u ZKM-u radio ”Legendu o pijanistu”.
- Pravi naziv te predstave je ”Novecento”, a podnaslov ”Jazz drama”. Naime, nadahnuta je osobomn glasovitog američkog ragtime klavirista i skladatelja ”Jellyja Rolla” Mortona koji je djelovao početkom dvadesetog stoljeća. No, koliko u glazbi za predstavu ima ”Jelly Roll” Mortona, a koliko Matije Dedića?
- Ne može biti bolja predstava za koju bih trebao raditi glazbu. Priča je zamišljena tako da netko svira klavir. To je mogao biti i Julije Njikoš ili Zlatko Dvoržak ili Vanja Lisak ili Dražen Boić ili netko drugi. No, izbor je pao na mene. Dobio sam potpunu slobodu i koncertni klavir u ZKM-u kad god sam trebao. To je rezultiralo mojom potpunom slobodom koja je bila upotpunjena predivnom suradnjom s gospodinom Brankom Supekom kojeg sam, osim što je izvrstan glumac, reaktivirao i kao trubača. Napisao sam skladbu za njega i nazvao je ”Song For Branko”. Tu je i neizbježni Kiki Ugrina s kojim sam i inače dobar. Više jazz i više prilagođena meni predstava ne može biti. Da je netko drugi dobio taj posao bio bih razočaran jer je ovo jazz priča o ”Jelly Roll” Mortonu. Ako ništa drugo, ostalo je poštenje i, upotrijebit ću danas popularnu frazu, obrana digniteta jazz glazbe. U glazbi za predstvu sedamdeset je posto mene, a trideset posto Mortona i ostalih straight klavirista, poštivanja tradicije. Ja ne mogu svirati tu originalnu glazbu kao što mogu crnci, uostalom to može rijetko tko u Europi, a niti bi bilo adekvatno za predstavu da sam svirao identično kao oni. Poštivao sam straight hand i druge originalne tehnike i uspio sam ih uklopiti u svoj pristup. Trebalo je hrabrosti za upuštanje u proučavanje tradicije. Lako je dati sebe u današnjoj glazbi, ali dati sebe u tradiciji, to mi je bio veliki izazov. ”Novecento” ostaje najugodnija moguća suradnja.
(Preuzeto iz tjednika Fokus od 30. listopada 2002.)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja