Jasna Bilušić

Miss J

Datum objave:
03.01.2002.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s glumicom i pjevačicom Jasnom Bilušić

Miss J

    Poznata glumica kazališta Komedija i jazz pjevačica Jasna Bilušić je našoj glazbenoj sceni aktivna više od deset godina. Surađuje s brojnim jazzistima, a vodi i svoj sastav i jedina je naša jazz pjevačica koja ima stalnu gažu. Zahvaljujući suradnji s Boškom Petrovićem i nastupima u B.P. Clubu na početku karijre ostvarila je zapaženu suradnju i s poznatim glazbenicima svjetskog glasa. Tako na njezinoj prvoj ploči "Lady Be Good", uz sastav B.P. Club All Stars, sviraju zvijezde jazza poput Tootsa Thielemansa, Boba Moovera i drugih. A CD "Pais Tropical" snimila je u B.P. Clubu s brazilskim gitaristom i pjevačem Mariom Limom. Uz stalni angažman u Art Net klubu, Jasna Bilušić redovito sudjeluje na svim našim najznačajnijim jazz priredbama. Tako je krajem prošle godine nastupila na Hrvatskom jazz saboru u B.P. Clubu i Božićnom jazz festivalu u Saxu.
    - Ponovnim nastupom na Hrvatskom jazz saboru vratili ste se na "mjesto zločina" - u B.P. Club, gdje ste i počeli jazz karijeru. Što Vam je B.P. značio za proboj na jazz scenu i za usmjeravanje prema jazzu?
    - Na bini B.P. Cluba zapjevala sam prvi put 1980., kao studentica 2. godine na Akademiji dramskih umjetnosti, i odmah dobila "stalni angažman" koji je potrajao nekoliko godina. Kad imate takav početak i kada kao mladi glabenik imate priliku izgrađivati se iz tjedna u tjedan na jazz repertoaru, vježbajući i učeći u društvu ponajboljih domaćih i stranih jazz glazbenika, teško je ne poželjeti ostati u tom svijetu. Početi karijeru pod budnim okom g. Boška Petrovića, imalo je nevjerojatnih prednosti, ali, na žalost, i svoju nezgodnu stranu. Uz stalne nastupe u klubu i suradnju s brojnim glazbenicima izbliza sam upoznala "karizmu" i "stigmu" jazzista, usvojila klupski način života, koji je za glazbenika također vrlo važan, a usput upoznala i značajne ljude iz kulturnog života grada koji su se uvijek voljeli naći za Boškovim stolom. No, ne poznavajući specifičan zagrebački jazz-millieu u kojem se glazbenici dijele u klanove, i ne znajući to pripala sam "Boškovu klanu" i time si automatski zatvorila mnoga druga vrata. Tako sam propustila odraditi cijelu jednu paralelnu jazz scenu koja nije imala puno doticaja sa svijetom B.P. Cluba. Odrastala sam "zaštićena" od opskurnih amaterskih početaka i hranjena isključivo visokoproteinskom hranom za jazz profesionalce. Kad sad gledam na cijelo to razdoblje, mislim da sam zapravo imala ludu sreću.
    - U to ste doba imali izraženiji interes za brazilsku glazbu.
    - S veseljem primjećujem kako je brazilska glazba ponovno u trendu, doduše sada odjevena u house ruho, izmiksana i osuvremenjena. Iskreno, meni je draža u izvornom obliku, onakva kakvu sam je i zavoljela i kakvu sam je izvodila zajedno s brazilskim gitaristom Mariom Limom prije nekih desetak godina. Drago mi je danas vidjeti klince koje, slušajući primjerice Quartet Sensitive u Aquariusu, oduševljava ritam bossa nove i portugalski jezik, i ponovno mi se potvrđuje da dobra glazba opstaje usprkos trendovima.
    - Kako to da glumice vole pjevati jazz?
    - Poznavajući i jedno i drugo, nimalo me ne čudi. Jazz standarde u pravilu krase kvalitetni tekstovi, pravi mali obrasci jezične spretnosti, pjesničke dosjetljivosti i umjetničke konciznosti. Melodija im je prepoznatljiva, imaju svoju kulminaciju i rasplet, lako se u njima prepoznaju male drame. Poznato je da glumci vladaju raznim vještinama, a ima ih dosta koji sviraju poneki instrument, imaju dobro uho, pa i pristojno znanje glazbene teorije. Veliki dio jazz standarda počiva na vodviljskoj i musicalskoj tradiciji američke glazbe, a ona u sebi nosi taj kazališni element: emociju i priču. Glumci se lijepe za jazz najviše zbog teksta. On je magnet. Emotivan, duhovit, vrlo često u obliku male životne priče, daje puno prostora za interpretaciju. Neki se poslije otisnu i u istraživanje harmonijske strukture, no to su već puno rjeđi slučajevi.
    - Nastojite li kroz to biti potpuna umjetnica?
    - Divim se umjetnicima koji su majstori svoga zanata. Umjetnost je i zanat, tj. prvo zanat, a potom "ono nešto" što dijeli genije od brojnih vrsnih zanatlija. A biti dobar zanatlija nije nimalo lako. Pogotovo u glazbi, ili primjerice u plesu. Uz sve završene škole, nema dana bez vježbanja! Svaki dan po nekoliko sati! Koja je to samodisciplina! I koja ljubav prema svojemu pozivu! Jer ni jedan dan odmora se ne oprašta, svaki šverc se kažnjava. Biti potpuni umjetnik znači biti predan svome poslu. Potpuno, bezrezervno. Davati i davati. A nagradu primati tako da opet daješ. Malo je potpunih umjetnika. To je zapravo ideal kojem treba težiti. I ja to činim.
    - Što je za Vas značila suradnja s Julijem Njikošem?
    - Umjetnička suradnja s Đulom mi beskrajno puno znači, prvenstveno zato što je postala prijateljstvo. –ula je divan glazbenik i zbog toga sam sretna kao pjevačica, no da nije tako fantastičan čovjek i divan prijatelj, značila bi mi puno manje. Ljudski element je u umjetničkim suradnjama presudan: ako se suradnici ne razumiju, ne poštuju, nemaju isti smisao za humor i ne gaje veselje prema zajedničkom radu, taj posao postaje muka, a time mu se i gubi smisao.
    - Zajedno s njim redovito nastupate u Art-Net Clubu.
    - Već četvrtu godinu za redom Đula i ja "držimo" Art-Net u Preradovićevoj 25, krasan klupski prostor ugodna interijera, sjajne publike i divnih ljudi koji ga vode. Poput B.P.-ja na početku, tako mi sada puno znači Art-Net, upravo u smislu kontinuiteta koji nam pruža. Ako nema svirki, glazbenik, kao i glumac, zapravo ne postoji. Sviranje uživo, pred publikom, držim da je iskonska potreba svakog glazbenika. Razlozi nisu bitni, ali davanje publici je nešto što tom poslu daje smisao. Kao i ljubav: ako si u njoj usamljen, nema tu sreće. Od ove sezone pridružio nam se i Saša Nestorović što je cjelokupnom repetoaru dalo novi zvuk i nove smjernice.
    - Zahvaljujući tome znatno ste proširili repertoar, a uz jazz standarde izvodite i šansonu. Nije li i taj žanr blizak glumcima?
    - Šansona je pjevana poezija, i kao takva bliska mi je kao glumici i pjevačici. Pjevači šansone ujedno su i glumci svojih pjesama, a pjesme su za to beskrajno zahvalne: glazbeno ne pretjerano zahtjevne, premda i takvih ima, one podnose iznenadne promjene tempa i atmosfere, pauze, parlanda, karikiranja, vriskove, smijeh, iskakanje iz pjesme, komentare, dakle pregršt glumačkih sredstava koje, da ipak ne bi uništile pjesmu i pretvorile je u lakrdiju, treba majstorski odmjeriti, jer ipak je riječ o glazbi. Majstori za to su bili Edith Piaf, Yves Montand, Charles Aznavour, Arsen Dedić... U posljednje se vrijeme više bavim šansonom, jer se spremam u kazalištu Komedija zaigrati ulogu Edith Piaf u predstavi "Piaf" koja bi se ove sezone trebala naći na njezinim daskama.
    - Kako je došlo do toga da na Akademiji dramskih umjetnosti počnete podučavati jazz pjevanje?
    - Odazvala sam se na poziv dekana dr. Vjerana Zuppe, a na prijedlog mog dragog profesora Bogdana Gagića, također s akademije. Na školi se svake godine u pravilu nađe zavidan broj glazbeno talentiranih studenata koje je čista šteta ne uputiti u male tajne i vještine pjevanja, naravno na čisto primijenjenoj razini, jer će im u glumačkom poslu kad-tad to zatrebati. Kao što sam već napomenula, jazz standardi, šansone i musicalski brojevi zahvalan su materijal za vježbu, gdje oni savlađuju osnove pjevačke tehnike, upoznaju interpretativna sredstva i kroz pjevani izraz uče izraziti svoju osobnost. A onda sve to uklapaju u scenski nastup, što je najzabavniji dio, i za njih zapravo najvažniji.
    - Kako se rodila ideja da radite predstavu o Billie Holiday?
    - Ideju nosim u sebi otkad sam kao teenagerka pročitala njezinu autobiografiju "Lady Sings the Blues" i vidjela istoimeni film. Negdje krajem mojeg prvog studija (gluma) mentor mog diplomskog ispita Krešo Dolenčić donio mi je kazališni tekst koji se bavio životom Billie Holiday. Tada sam to silno željela napraviti, ali bila sam jednostavno premlada i negdje u sebi sam to i osjetila: zato sam ga brižno pohranila na policu. U međuvremenu sam mnogo toga naučila i proživjela, puno noći provela slušajući je u tami sobe ili pjevajući njezine pjesme na bini. Ne znam ni sama kako, ponovno sam se našla s tim tekstom u rukama. Više mi nije izgledao tako dobar i odlučila sam napisati vlastitu verziju. Skupila sam materijale, knjige, biografije, snimke, i počela slagati kockice, baš kao što sam to činila tijekom svojega drugog studija (dramaturgija). Kad sam vidjela da to zadobija formu i da još uvijek ima smisla, otišla sam Matku Ragužu, gazdi od Exita i ponudila mu projekt. Matku se ideja svidjela i do realizacije bi zapravo već i došlo da mi na proljeće nije uletila ponuda za ulogu u predstavi "Četvrta sestra" na Dubrovačkim ljetnim igrama, a poslije i "Piaf" u Komediji. Ne mogu reći da mi je žao, jer mi je uloga Vjere u "Četvrtoj sestri" pružila veliki užitak, a i nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta. Vjerujem da će i bitka sa starom curom Piaf prštati od izazova i zadovoljstva. No Billie je pjevačica koja me je najviše označila tijekom mojega odrastanja i formiranja vlastitog stila, žena nad čijom se životnom pričom svatko mora zamisliti, a uz njezino pjevanje rasplakati i očistiti od vlastite tuge. Ona je duboko u meni, zrije i čeka me. Na druženje s njom ne mogu zakasniti. Za Billie želim biti potpuno slobodna i spremna.
    - Tko će glumiti i svirati u predstavi?
    - Za sada je u društvu dvoje svojih kolega: klavirista Bobbyja Tuckera i saksofonista i svojeg velikog prijatelja Lestera Younga. Podjelu, naravno, pogađate: Đula i Saša. No, iako ga još ne postavljamo, na tekstu svako malo nešto doradim, iščitavam ga, dodajem, premještam... želim mu naime, zadržati otvorenu formu do trenutka početka rada, a onda ga u procesu rada polagano zatvarati.
    - Koliki je omjer života i glazbe u predstavi?
    - U grubo... fifti-fifti. Omjeri će se precizno odvagati kad stvar zaživi na sceni, jer neki dijelovi su duhoviti, lagani, a neki mučni, spori i teški. Zato su pjesme tu da olakšaju te trenutke. Ali i da ih potenciraju... Ma, vidjet ćete, ako Bog da! Bit će to tvrd zalogaj, ali pun okusa, mmmmm - jedva čekam!
    - Kako pristupate tome da izbjegnete kopiranje, a ujedno predstavite njezinu osobnost?
    - Kopiranje je u fazi pripreme neizbježno, to je način da uđem u njezin film, da kroz pokrete i ritam govora pokušam postići njezino stanje svijesti. Budući da je ovisnost bitno označila posljednje razdoblje njezina života, a njome se u komadu bavim, to je, koliko god zvučalo apsurdno, zapravo, olakotni dio: svi su ovisnici u svojemu jadu slični. Na žalost, i o tome imam dovoljno znanja, preko prijatelja i poznanika, pa ću od nekog od njih zatražiti pomoć i stručni savjet. Što se samog pjevanja tiče, pokušat ću joj se maksimalno približiti u fraziranju i artikulaciji, no svoju boju neću previše mijenjati, jer ne želim skliznuti u imitaciju i doći u opasnost da je ismijavam. To mi nikad ne bi oprostila.
    - Do sad ste vodila sastav Cool Date, a novi se zove Fine'n'Dandy...
    - Dobra imena za band, zar ne? OK zvuče ovako na kupu... Prvi za jezgru ima –ulu Njikoša i mene, a drugim šefuje Saša Nestorović, s drugom ritam sekcijom i nešto drukčijim repertoarom. Cool Date je osnovan 1996., dok je Fine'n'Dandy svoj debi doživio u ljeto 2001. u Komiži na otoku Visu i pred njim je tek vrijeme za dokazivanje, iako smo već nastupili na 4. hrvatskom jazz saboru, snimili dio materijala za emisiju HTV-a Vrijeme je za jazz, a očekuje nas i nastup na festivalu u Saxu krajem ove godine.
    - Kako je došlo do toga da Silvije Glojnarić napiše pjesmu za tebe?
    - Što se glazbenog dijela priče tiče, na to bi bolje odgovorio sam Silvo, no činjenica je da me uoči jednog od prošlih Jazz sabora nazvao i ponudio da za jednu njegovu stvar napišem tekst. Pitala sam ga kako se stvar zove, da bih imala kakav-takav orijentir, a on mi je nakon par sekundi pauze odgovorio "Miss J". Ha-ha, lukavac jedan... I ništa, malo sam maštala, a onda sam isprela priču o jednom mladiću koji je volio ženu stariju od sebe, koji ju je svojom mladošću vratio u život, i sada kad je ponovno sama, ona se prisjeća trenutaka sreće u kojima ju je zvao svojom "Miss J".
(Preuzeto iz tjednika Fokus od 17. siječnja 2002.)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja